Jazz Nedeljom je zamišljen kao serija vinjeta koje će ići (možda ne?) svake Nedelje, nudeći preporuku u vidu jednog jazz albuma koji sam tog dana slušao. Ovo nema pretenziju da bude ni ultimativni prikaz neke klasične ploče niti otkrivanje nekog budućeg klasika, već zaista samo to, da se kažu reč-dve o albumu koji sam tog dana rado slušao. Ponekada će to biti stare, proverene klasične stvari, ponekada najnovije izdanje koje sam izvalio na Bandcampu, hoću reći, neće biti pravila. Kako i treba. Kako i mora.
Danas imamo na repertoaru album narodne muzike. Baš narodne, prelomljene kroz džez prizmu, svakako, ali dovoljno narodne da možete da je pustite na prosečnoj srpskoj svadbi i da tu padne časna i poštena lomljava čaša, flaša i ostalog sitnog inventara. Ne kažem da bi se uz ovo oni gori među nama i potukli ali znate kakvi su ljudi – puni energije koju negde treba da izbace pa onda čak i lepe stvari mogu da dovedu do ružnih ishoda. Balkan Roots sastava Balkan Fusion Orchestra je ploča na kojoj energije ima, ali ona nije forsirana u prvom planu i ovo je džezom oprljen folk iz različitih delova bivše Jugoslavije, interpretiran dostojanstveno i nežno uz slatku nostalgičnu dimenziju ali bez onih otužnih sentimentalnih nota kakve često znamo da čujemo kod populističkih interpretacija.
Iza projekta Balkan Fusion Orchestra stoji čikaški muzičar ovdašnjih korena, Zvonimir Tot. Tot je obrazovan, muzički i životno u Novom Sadu, i umeo je da kaže kako je od profesorke Mirjane Ivković naučio sve bitno što zna o muzici. Možemo da spekulišemo da je u međuvremenu (ova izjava je stara više od deset godina) naučio još ponešto jer je Tot danas ugledni vanredni profesor na Univerzitetu Ilionis u Čikagu gde predaje džez gitaru, harmoniju itd. Biografija na njegovom sajtu kaže i da ima „previše fakultetskih diploma“ ali, znate kako je, previše je samo kad previše biju. Tot je svakako napravio dobar potez što se iz Vojvodine preselio u Ilinois jer tamo ima prilike ne samo da dalje razvija svoju akademsku karijeru, već i da svira sa različitim zanimljivim muzičarima ali i da vodi sopstvenu izdavačku kuću Groove Art Records koja stoji iza nekoliko njegovih albuma sa različitim postavama.
Tot naglašava da njegova džez istraživanja puno duguju njegovim „evropskim“ korenima i on je svakako i pre odlaska u SAD imao interesovanja za saradnje sa različitim džez muzičarima sa starog kontinenta i navodio razne Nizozemce i, naravno, susedne Mađare kao uzore. Sa različitim je postavama do sada, tako, snimio šest albuma, no sedmi, Balkan Roots je njegov prvi album na kome se u folklorno nasleđe bivše Jugoslavije ulazi za sve pare i ovo je, kako rekosmo, album koji sasvim legitimno možete puštati na svadbama ili u kafanama. Klijentela će možda primetiti po koju džez harmoniju ili sinkopiran saksofonski solo, ali ovo je muzika verna svojim etničkim korenima i Totova ambicija nikako nije bila da je dekonstruiše već da je nadgradi, idealno dodajući joj interesantne harmonske ideje i zanimljive teksture (na albumu ima ful gudačka sekcija sa dve violine, violom i violončelom, uz, naravno, kontrabas, a u skoro direktnom produžetku prethodnog Totovog projekta Jazz Stringtet koji je kombinovao džez i gudačke aranžmane), ali ne da pobegne od čistote njenih tema ili od zapaljivosti njenih ritmova. Naprotiv.
Zanimljivo je i da Tot u nekom svom dosdašnjem opusu gotovo uopšte nije baštinio tradicionalnu muziku sa ovih prostora. Štsaviše, esej koji je za ovo izdanje napisala Marija Vitas, eminentna domaća etnomuzikološkinja koju šira javnost zna kao glavnu urednicu magazina Etnoumlje, ovo naglašava citirajući i samog autora koji veli da kao klinac i nije slušao narodnu muziku, osim, jelte, osmotski, na svadbama i ispraćajima i da kada je postao akademski muzičar, i pored ljubavi prema njoj, nije osećao da išta smisleno ima da doda korpusu tradicije. To se, očigledno promenilo u poslednjih par godina i možda odmah i vredi podvući da, ako ste nekakav džez čistunac ili, generalno neko ko „ne sluša narodnjake“, Balkan Roots nije ploča za vas. Što se mene tiče, ovo je jedno uredno, umiveno, ispolirano i dobronamerno interpretiranje klasičnih muzičkih tema uz veliko poštovanje za njihove emocije ali i uz akademsku pristojnost koja se prosto podrazumeva, ali ako jednostavno ne podnosite vokalne trilere, sedmoosminske ritmove uz koje u okolini južne pruge pucaju čaše, flaše a ponekad i glave smatrate vulgarnim a dert vam je anticivilizacijski koncept koji treba zakopati u najdubljim balkanskim ponorima nakon što ceo region budemo bombardovali iz orbite, jer je to jedini način da budemo sigurni – pa, onda ovaj album baš nije za vas.
Ekipa koja izvodi Totove aranžmane narodnih pesama je šarolika i u njoj je, rekao bih, ključno troje naših muzičara – Slavica Momaković-Miljanović na vokalnim dužnostima je svakako najprominentnija i neko koga ćete najpre i prepoznati. Ova Novosađanka ima dugu karijeru izvođenja izvorne, starogradske i ciganske muzike, sa ključnom ranom saradnjom sa Janikom Balažom što je trajala četiri godine i pevačici obezbedila dragoceno iskustvo ali i reputaciju. Nju je onda ona iskoristila da pređe u Beograd i postane članica legendarnog sastava Đerdan gde je pod Mirom Vasiljević učila da izvodi tradicionalnu muziku iz svih krajeva stare Jugoslavije, izbrusila i uho i tehniku. Slavica Momaković-Miljanović je naprosto hardcore, sa neprebrojnim nastupima na raznim kontinentima i Tot nije mogao izabrati bolju osobu da mu bude vođa navale.
Pored Slavice Momaković, tajno oružje albuma je harmonika koju svira ovdašnji rumunski maestro Lelo Nika, danas sa stalnom adresom u Danskoj i sa velikim obrazovanjem vezanim za skandinavsko sviranje harmonike ali ipak i sa korenima u ovdašnoj muzici kojoj ga je podučavao legendarni Barnimir Đokić.
Da se zasladimo, tu je na bubnjevima i „etničkim udaraljkama“ Nikola Đokić, nekada cenjeni udarač beogradske džez scene koji je posle završenih master studija napustio stalno radno mesto u Pozorištu na Terazijama i preleteo Atlantik kako bi nastavio svoje muzičko usavršavanje. Đokić danas ima doktorat iz džez-bubnjeva i živi u Ilionisu, pa je i ovo pravi čovek na pravom mestu da ovom albumu obezbedi dah autentičnosti.
Ostali muzičari su većinski „pravi“ Amerikanci, ali Balkan Roots je ploča koja u vrlo solidnoj meri hvata duh narodne muzike ovih krajeva i oplemenjuje ga zanimljivim fuzijama sa džezom i, kako je sam autor čitajući ovaj moj prikaz ukazao, sa koncertnom, tj. klasičnom muzikom. Naravno „etnički džez“ nije nikakva Totova novotarija i čak i ja ovako neuk i blentav vam mogu nadugačko pričati o raznim ovakvim fuzijama koje idu barem pola veka unatrag. Video sam da uz ovaj album po raznim sajtovima pominju klecmer kao blisku odrednicu što ima smisla jer, naravno da klecmer podseća na našu narodnu muziku i vice versa, ali naravno i da nema smisla jer je balkanska muzika sopstvena muzika i od ovog albuma nikako ne treba očekivati Johna Zorna, Davea Douglasa i Masadu. S druge strane, MENI bi najbliža odrednica koju bih pomenuo kada bi mi prislonili pištolj uz čelo svakako bio Boris Kovač, ali ja sam pritvorna osoba željna da Borisa Kovača pominje u svakom mogućem kontekstu, i kad to ima i kad to nema smisla. Ovde smisla ima utoliko što i Kovač i Tot piju sa istog izvora ali uz drastično drugačije intencije. Tot se trudi da u našoj narodnoj muzici nađe logičnu sponu sa džezom (i klasikom) i često mu to spektakularno uspeva. Kovač se, naravno, od džeza odavno razveo i sad se viđaju povremeno, u vidu sumnjivih kres-šema i ako se džez i ušunja u njegove folklorne sanjarije, to je na mala vrata i praktično tako da autor to ne primeti, dok je klasično aranžiranje kod njega odavno deo ličnog izraza.
Ključna razlika je svakako to da Kovač uglavnom izvodi sopstvene kompozicije dok je Balkan Roots kolekcija aranžmana tradicionalnih tema pa ovo zaista treba gledati kao izdvojen program od onog što smo navikli da dobijamo od Kovača i raznih projekata nastalih u njegovoj orbiti.
Hoću reći, a možda sam i preterano prostora na to potrošio: Zvonimira Tota i Balkan Fusion Orchestra pre svega treba gledati kao AMERIČKI projekat koji balkanskim narodnjacima prilazi iz vrlo svežeg ugla, sa tom prednošću da u svojim redovima ima ljude u direktnom dosluhu sa tradicijom koja se analizira i fuzioniše sa džezom i kamernom muzikom.
Neću sada ići redom kroz sve pesme i komentarisati ih jer je to već bolje od mene učinila Marija Vitas, ali hoću da naglasim koliko Balkan Roots lepo spaja gudačke aranžmane, propisan narodnjački gruv koji naglašava – ali ne i prenaglašava – ritam i originalne teme sa džez harmonijama. Iako ne vidim da Tot na svom sajtu sebe posebno reklamira kao aranžera, mora se skinuti kapa za to kako je aranžirao ovaj desetočlani ansambl da sačuva vatru i šmek originalnih tema a da im zatim doda nekoliko slojeva nadahnute interpretacije i harmonske ekstrapolacije.
Verka Kaluđerka, recimo, koju je Momakovićeva, nagađam bar par puta izvela za vreme svoje službe kod Janike Balaža je, recimo, savršen sažetak albuma sa svojim ciganskim ritmom (naravno da Đokić ovde cepa tarabuku), zapaljivom temom, ali vrlo prirodnim nastavkom u džez-solaži na tenor saksofonu i savršeno ukloljenim gudačima. Iza nje onda dođe Još ne sviće rujna zora koja je jedna od meni ličo najlepših narodnih pesma na svetu, a ovde je dobila izvanredan aranžman sa Đokićevim marševskim ritmom i prelepim kamernim aranžmanom za gudače. Tajno oružje je ovde svakako harmonika koja ovoj crnogorskoj, praktično nezvaničnoj himni daje izuzetan džez spin.
Džez čistunci svakako treba da čuju Oj, Jelo, Jelo, Jeleno koja ovde nije BAŠ čist džez ali prilazi najbliže čistom svingovanju i kada Chip McNeill solira na tenoru, ako niste malo skoncentrisani, skoro da ste se teleportovali u neki čikaški džez klub. Naravno samo dok Lelo Nika ne krene da opet svira temu a Slavica Momaković poonovo ne zapeva. Onda smo opet u Skadarliji ali Čikago je i dalje u kući itd. Hoću reći, fuzija je ovde toliko prirodna i laka da, kako rekosmo, o dekonstrukciji nema ni govora. Ovo je muzika ekstremno dobrog raspoloženja, urađena sa puno sigurnosti i čistote vizije.
Tot je ovde zablistao kao aranžer i vizionar, ali po cenu toga da se njegova akustična gitara jedva da čuti na albumu. No, to ne bi trebalo da je problem jer Balkan Roots i pored svoje blage akademske smirenosti i opreza, zvuči živo i zabavno. Ovo je album koji, ako bude dovoljno zainteresovanih da ga ovde proguraju zaista može da dobaci i dalje od elitističkih slušalaca mog profila, pa i da u nekim momentima upeca i publiku kojoj bi Frajle bile prirodnija meta. Ako je Tot planirao da nas oplemeni i inspiriše da slušamo narodnu muziku – ali i džez – na nov način, mislim da mu je više nego upalilo. Slušajte: