Pre par nedelja se jedanaestim brojem završio Imageov serijal A Righteous Thirst For Vengeance i mada je skoro nezamislivo da će ovako dobro odmeren i uspešan strip da stane posle samo jedanaest brojeva, sa druge strane treba ceniti i to da su autori pokazali svest o tome koliko njihova priča ima, jelte, goriva u rezervoaru, i dovezli je do mučnog, brutalnog kraja bez mnogo rastezanja i koktizinga. A Righteous Thirst For Vengeance je tokom čitavog izlaženja i karakterisao upravo jedan svež pristup odraslom, surovom krimi-trileru, ako već ne eksperimentalno a ono pomalo ikonoklastično rukovanje materijalom i odlazak preko granice očekivanog. Što se sve mora ceniti.
Naravno, nije nezamislivo da A Righteous Thirst For Vengeance dobije i nastavke, nekakvu „drugu sezonu“, na kraju krajeva ovo je priča manje definisana svojim likovima i njihovim konkretnim životnim pričama, a više svojom generalnom temom užasne, bolne društvene nepravde koja se ne može ispraviti, ne može se izlečiti, ali se, makar u poslednjem, očajničkom činu prkosa može imati odmazda i znati da su ljudi što su smatrali da su nedodirljivi i uživali u svom osećaju superiornosti – kažnjeni. U tom smislu, sasvim bi bilo prihvatljivo da autori urade i novi narativ pod ovim imenom, pod uslovom da ne dobijemo samo prepričavanje istih motiva i podgrevanje pojedene pice. No, energija sa kojom je urađeno ovih jedanaest brojeva, jedan beskompromisan, FUCK YOU ALL stav, sve to daje ovom stripu poseban senzibilitet i nadam se da ni autori ni izdavač neće imati impuls da ga na bilo koji način razblaže u budućnosti.
Jer, A Righteous Thirst For Vengeance jeste prilično redak fenomen, na više nivoa, strip koji je sa jedne strane vrlo „adult oriented“ sa prikazima sadističkog nasilja, uključujući seksualno nasilje, dakle, izrazito žanrovski postavljen, a da opet izbegava upadanje u ponor eksploatacije. Ili makar eksploatacije-radi-eksploatacije. Vrlo retko srećemo stripove koji će nam prikazati ovakve gadosti a da u njima nema i jedne fetišističke dimenzije maskirane u iskrenu zgroženost nad količinom nasilja koje ljudsko biće može da počini nad drugim ljudskim bićem. A Righteous Thirst For Vengeance, kako mu i naslov govori, bazira svoju žeđ za osvetom na osećaju pravičnosti, ali i pored bolesnih scena kojima ćemo svedočiti do kraja ovog narativa, ovaj osećaj je zdrav, utemeljen u jednom na kraju dana opštem, ljudskom, razumljivom užasavanju nad društvenom nepravdom i želji da se onima koji je čine, uživajući u svojm osećaju nepovredivosti pokaže da nisu ni nedodirljivi ni nepovredivi.
A Righteous Thirst For Vengeance je napisao Rick Remender, čovek koji je tokom poslednjih godinu dana putem društvenih mreža bio i na nišanu skromne akcije kritikovanja vezane za njegovo ponašanje prema saradnicima, a što je rezultiralo i takođe skromnim pozivima da se Remender, jelte, kensluje. Prepirka oko toga je li originalni crtač Remenderovog ranijeg projekta Scumbag bio pošte plaćen od strane scenariste podsetila me je na drugu kontroverzu vezanu za Remendera staru u ovom trenutku osam godia, u vreme kada je još radio za Marvel i trpeo intenzivne kritike (i insistiranja da ga Marvel otpusti) na ime scene (koja se, naravno, događa u elipsi) u serijalu Kapetan Amerika u kojoj je po mišljenju nekih čitalaca prikazan (ili makar sugerisan) seks sa maloletnom osobom. Uprkos, jelte, činjenici da se drugde u istom stripu vidi da ta „maloletna“ osoba govori o svom dvadesettrećem rođendanu.
Enivej, Remender je uprkos tim prilično glupim kontroverzama, scenarista koji ima ne samo izuzetnu radnu etiku već i neka vrsta oglednog primera za to kako momak koji je došao iz nezavisnog stripa u veliku, korporacijsku firmu, može da tamo zablista a onda, pre nego što ga Marvelova interna politika samelje u prah, iskoči napolje, bezbedno se prizemlji i kreira fantastično uspešnu karijeru niskom uspešnih creator-owned radova mahom za Image ali i za druge izdavače. Pisao sam o Remenderu dosta puta tokom proteklih godina, i ruku na srce nisu SVI stripovi koje je radio bili podjednako sjajni, ali ovo je čovek koji se ne plaši da proba različite stvari, sa vrlo izrazitom ljubavlju za žanrovsko pisanje i nepatvorenom strašću uloženom u svaki projekat. Neki od ovih projekata, poput Deadly Class, doveli su ga i do mejnstrim uspeha, sa cenjenom televizijskom serijom koja je od ovog serijala nastala, dok su drugi bili prelepe naučnofantastične sage za sladokusce među nama. Remender bez sumnje ima zanat u rukama i inspiraciju da radi vrlo različite a opet glasne, intenzivne žanrovske stripove, kao neka manje cinična, manje grifterski orijentisana verzija Marka Millara.
No, ono što je kod Remendera karakteristično, ta “glasnost“ ili makar „glas“, najčešće dodeljen protagonistima stripa koji vole da pričaju, pa makar i sa samim sobom, je zapravo iznenađujuće odsutan iz A Righteous Thirst For Vengeance i to je prva intrigantna i impresivna stvar u vezi sa ovom pričom. Remender kao da je, svestan da se njegovi stripovi mogu prepoznati po sočnim dijalozima i protagonistima sklonim palpičnom monolozima, odlučio da pred sebe postavi izazov i kreira strip koji će mu izbiti iz ruku ono što mnogi smatraju njegovim najjačim oružjem. A Righteous Thirst For Vengeance nije „nemi“ strip, ali jeste strip izrazito štedljiv kada su u pitanju reči. Remender kao da se podsetio da je strip u velikoj meri vizuelni medijum, koji svoje pripovedanje zapravo vrlo uspešno radi i bez reči i onda uložio znatan napor da se ukloni sa puta svom saradniku i pusti ga da, jelte, pripoveda bez reči.
Taj je saradnik André Lima Araújo, portugalski arhitekta i strip-crtač koji nije uradio MNOGO projekata za američke izdavače ali ih je radio sa biranim saradnicima kao što su Aleš Kot i, recentno, u DC-ju, Brian Bendis. Sa Bendisom je Araújo nedavno započeo i serijal gfrafičkih romana Phenomena, a verujem da mu je A Righteous Thirst For Vengeance, koji je sa izlaženjem krenuo u Oktobru prošle godine, u velikoj meri isposlovao pažnju i interesovanje američkih izdavača. Jer, mislim, ovo je FANTASTIČNO nacrtan strip koji malo podseća na onaj momenat početkom veka kada su američki stripovi otkrili „kinematsko“ pripovedanje i crtači poput Bryana Hitcha ili Franka Quietlyja doneli novi senzibilitet mejsntrimu. Osim što Araújo ima sasvim osoben stil.
A Righteous Thirst For Vengeance je, rekosmo već, žanrovski krimi-triler koji vrlo malo toga objašnjava ali vrlo mnogo toga prikazuje. O protagonisti, Kanađaninu azijskog porekla na početku znamo vrlo malo i, da bude jasno, do kraja ćemo o njemu saznati samo ono najosnovnije a on čak i ne igra značajnu ulogu u samom finalu stripa, ali ovo je apsolutno deo senzibiliteta kome su autori težili. A Righteous Thirst For Vengeance nije strip složenog zapleta koji treba da nas zaintrigira misterijama i nagađanjima, koliko strip dinamične, kinematske radnje što nas vodi od scene do scene dok pratimo protagonistu koji je, reklo bi se, upleten u vrlo mračne priče koje se tiču seks-trafikinga, ubijanja za novac, dark-weba i mreže plaćenih ubica što za bogatog klijenta ne samo ubijaju označene mete (pa još u dosluhu sa korumpiranom policijom) već i imaju instrukcije kako da ih muče i sve to snime, da bi klijent po pregledu snimka isplatio pun honorar.
Sasvim je moguće da je A Righteous Thirst For Vengeance bio inspirisan celom žalosnom istorijom vezanom za Jeffreyja Epsteina i ovaj narativ prosto isijava jedan belo usijani gnev usmeren na moćne članove društa koji smatraju da im novac i socijalni status daju prirodno pravo da druge koriste onako kako požele, nesputani ikakvim etičkim ili društvenim normama. Remender i Araújo ovde ne pokušavaju da nam održe lekciju iz marksizma i klasne teorije ali kao i u svim dobrim trilerima ova vrsta društvene kritike postoji u podtekstu i ne možete je promašiti. Jedino što ovde neće biti revolucije koja bi trebalo da reši sve. A Righteous Thirst For Vengeance je priča o pojedincima zgađenim nad time da društvo dopušta predatorima da postoje i operišu nekažnjeni, koji će žrtvovati sve što imaju samo za taj komadić pravičnosti što ga donosi osveta.
Neću prepričavati radnju stripa jer je ovo priča koju treba neposredno iskusiti. Čitalac je ovde spušten in medias res, ne znajući zapravo da li je protagonist koga prati zapravo „dobra“ ili „loša“ osoba, da li je makar antiheroj ako već ne vitez na belom konju, ne znajući ni jesu ljudi koje vidimo mučene i ubijane zapravo za nešto krivi i ima li u pozadini svega neka zavera koju treba da rastumačimo. I strip cveta upravo na ovom osećaju nestabilnosti, činjenici da ne znamo zašto se sve ovo dešava, pa čak ni šta se sve dešava, a da ne možemo da odvojimo pogled od savršeno kadriranih i režiranih scena prepunih atmosfere i energije.
A Righteous Thirst For Vengeance me donekle podseća na francuske krimiće iz Novog talasa, na one radove režisera poput nedavno preminulog Godarda ali još više Melvillea koji su kombinovali referencijalnost, svedeno, uglavnom vizuelno pripovedanje i radikalnu političku kritiku u svojim filmovima. Ovo je zaista izrazito kinematski strip, u kome Araújo i scene koje ne pripadaju „akcionom“ delu pripovesti radi sa fantastičnim okom za kadriranje i „režiju“, spuštajući čitaoca zajedno sa likovima u okruženje i dopuštajući mu da se zajedno sa njima snalazi u njemu i traži pravi put. Araújo ima vrlo „evropski“ stil u smislu visoke formalne discipline i jako čiste linije, ali mu je pripovedanje izrazito „američko“ sa dinamičnim, agresivnim radom „kamere“, maštovitim uglovima i korišćenjem svetla u kome mu mnogo pomaže pažljivo urađen kolor Chrisa O’Hallorana. Letering je radio Rus Wooton i, kako je ovo strip sa malo reči, vidi se da se svakoj od njih posebno posvetio.
Ovo je strip koji vas u sebe usisava tim izvanredno sigurnim pripovedačkim tempom, „poravnavajući“ teren i insistirajući da su i mirne „atmosferične“ scene (na primer scena pripremanja hrane u devetoj epizodi) jednako važne kao i razrešenja kroz akciju jer ćete na taj način zbilja osetiti tenziju što stoji iza priče koju ćete – tu priču – tek posle pet ili šest epizoda početi da stvarno nazirete. A Remender će vas tu čekati, znajući da ste na polovini narativa, bez daha, dezorijentisani i željni da se nekako izvučete iz osećaja teskobe i tenzije, pa zaplet spretno, majstorski oterati u strane koje ne biste očekivali. A Righteous Thirst For Vengeance do kraja ni u jednom trenutku ne odstupa od svog pažljivog, kinematskog pripovedačkog postupka i ne poseže za infodampovima i opširnim, ekspozicijskim dijalozima, sasvim siguran u svoje vizuelno pripovedanje i osećaj za kadar i detalj koji Araújo ima. S pravom, jer koliko god da ste do kraja „malo“ dobili detalja o likovima i njihovim istorijama, gotovo je sigurno da ćete se u finalu fizički tresti od želje da vidite pravičnu kaznu za ljude koji gotovo da nemaju pravo da se ljudima nazivaju. Perfektno odmereno finale koje inače ekstremno nasilje ovog serijala za promenu izmešta u elipsu i ostavlja čitaocu da zamišlja one najgnusnije detalje uspeva da na kraju jednom zaista brutalnom stripu povrati meru humanosti i ljudskog dostojanstva što je praktično bio i programski cilj čitavog projekta.
Zaista mi je taško da prehvalim A Righteous Thirst For Vengeance. Ovo je serijal u kome su autori sebi postavili jasne izazove a onda na njih fantastično odgovorili. Forma kriminalističkog trilera je upotrebljena da se čitaocu pruži ne familijaran, tropima ispunjen narativ već da ga se izbaci iz zone komfora i natera da reevaluira svoj odnos ka žanru, eksploataciji, nasilju kao elementu industrije zabave, a sve to provučeno kroz novotalaasno, kinematsko pripovedanje i spakovano u jasno omeđenu pripovest koja svoju poentu pravi bez suvišnih reči ali snažno i upečatljivo. Prva kolekcija sa prvih pet epizoda je dostupna ovde putem Amazona, a dok druga ne izađe, pa… moraćete da se snađete.