Jazz Nedeljom je zamišljen kao serija vinjeta koje će ići (možda ne?) svake Nedelje, nudeći preporuku u vidu jednog jazz albuma koji sam tog dana slušao. Ovo nema pretenziju da bude ni ultimativni prikaz neke klasične ploče niti otkrivanje nekog budućeg klasika, već zaista samo to, da se kažu reč-dve o albumu koji sam tog dana rado slušao. Ponekada će to biti stare, proverene klasične stvari, ponekada najnovije izdanje koje sam izvalio na Bandcampu, hoću reći, neće biti pravila. Kako i treba. Kako i mora.
Danas imamo na meniju jednu umiljatu eksploziju free jazza i organske, zdrave i spontane improvizacije što je izvode neki sjajni latino-muzičari predvođeni WASP veteranom koji gitaru svira još od šezdesetih godina prošlog veka. Ja se uvek malo raznežim i pišnem od milja kada čujem kako muzičari koji se doslovno sećaju ljudskog sletanja na Mesec, što su ga gledali svojim očima, i danas snimaju albume koji obaraju s nogu svežinom, energijom, jednom autentičnošću koja proseca kroz generičke žanrovske gestove i isporučuje čistu, nepatvorenu ekspresiju, neposredni uvid u ljudski duh prelep u svojoj razigranosti, maštovitosti, ljubopitljivosti. Dok me poetsko nadahnuće ne ponese baš sasvim i izgubim se u dubinama svog rektuma da imenujem album koji danas slušamo. U pitanju je sastav Organon Quartet i ploča nazvana The High Vast Irradiation. Spuki!
Organon Quartet je samo jedan od mnoštva projekata gitariste iz Konektikata po imenu Joe Morris. A koji je, nećete se iznenaditi, kao i mnogi muzičari svoje generacije (rođen je 1955. godine) produkt vibrantne kontrakulturne epohe u kojoj su se sudarali potpuno različiti muzički, filozofski i kulturni uticaji a omladina se formirala u atmosferi stalne pretnje ali i stalno izranjajućih novih horizonata slobode. Morris je sa dvanaest godina krenuo da uči da svira trubu ali je ovo batalio posle godinu dana i 1969. godine uzeo svoje prve časove sviranja gitare. Kaže da je posle samo nekoliko časova batalio formalno obrazovanje i krenuo da uči sam, a što u prevodu znači da je uzeo da sluša Hendrixa i odlepio kako i dolikuje klincu koji je upravo pronašao svoju religiju. Vrlo prikladno, od sestre je dobio Coltraneov Om na slušanje pa je pored bluzine koju je već tada religiozno učio pod uticajem Jimija Hendrixa i drugih savremenih gitarista, krenuo da se interesuje i za (avangardni) džez. Pošto je u srednju školu išao u instituciju koja se zvala „The Unschool“, tj. „Neškola“ a kojom su upravljali sami učenici i imali poptunu slobodu da biraju koje će obrazovne, jelte, sadržaje, pratiti, Morris je najveći deo školovanja provodio slušajući folk, bluz, klasične i džez ploče, pohađajući koncerte na obližnjem kampusu Univerziteta Jejl (navodi Wadadu Leoa Smitha kao memorabilan nastup kojem je svedočio u to vreme) i svirajući sa drugim učenicima. Kaže da je prvi profesionalni nastup imao već 1970. godine, sa nežnih petnaest, a da je od sedamnaeste godine već bio odlučan da pronađe svoj glas u okvioru avangardnog krila džeza, sa snažnim uticajem koji su na njega izvršili Coltrane, Miles Davis, Thelonius Monk, Ornette Coleman, Cecil taylor, AACM, ali i asortman evropskih improvizatora onog vremena. Naravno, svirao je sve od roka do slobodne improvizacije u to vreme a onda se polovinom sedamdesetih preselio u Boston, pa tamo radio na organizaciji koncerata i počeo da piše muziku i predvodi svoje sastave. Osamdesetih je išao u Evropu i nastupao u Belgiji i Nizozemskoj pa po povratku u Boston osnovao Boston Improvisers Group i počeo i sa snimanjem albuma.
Do danas je Morris potpisao više od stopedeset ploča kao lider ili ko-lider a lista muzičara sa kojima je snimao ili nastupao je tolika da ću sa nje izdvojiti samo nekoliko meni najdražih imena iz SAD, Ujedinjenog kraljevstva i Evrope: Anthony Braxton, John Zorn, Evan Parker, William Parker, Matthew Shipp, David S. Ware, Sunny Murray, Han Bennink, Gerry Hemingway, Mark Dresser, Paul Lytton, Billy Bang, Ikue Mori, Zeena Parkins, Peter Kowald, Suzie Ibarra… U principu, dakle, pričamo o instituciji američke i svetske free muzike i čoveku koji, evo, na pragu osme decenije života i dalje radosno stvara i svira muziku ne onako kako bismo joj prišli vi i ja, razmišljajući o žanru, ritmu, harmoniji, temama, dinamici, nego onako kako to rade ljudi kojima je muzika prirodni način izražavanja: bez ikakvog razmišljanja, bez ikakvog stila, bez zadatog ritma, harmonije ili teme, samo puštajući da kroz njega muzika prođe i izađe pred slušaoca naga i bestidna. U pozitivnom, jelte, smislu. Mislim, muzika koja nema čega da se stidi a ne muzika koja ima nečeg da se stidi ali se ne stidi jer je nestašna. Razumemo se!
Organon Quartet je sklopljen od vrlo impresivnih muzičara latinoamričke provinijencije. Kontrabasista Kenneth Jimenez je poreklom iz Kosta Rike, trenutno baziran u Njujorku i njegov glavni projekat u ovom trenutku je trio Triangulate the Landscape u kome pored njega kao lidera sviraju još i bubnjar Francisco Mela, te gitarista Drew Wesely. Jimenez je pored toga svirao sa još mnogo muzičara, od kojih nabraja ljude kao što su Michael Attias, Tom Rainey, Satoshi Takeishi, Angelica Sanchez, Gerald Cleaver, Ingrid Laubrock, Stephen Scott, Brian Lynch, Gary Campbell, Roxana Amed, Martin Bejerano, Jose Luis de la Paz, Josefiina Vannesluoma, Emilio Solla i Rodolfo Zuniga. U triju sa Zunigom je i saksofonista Hery Paz a koji je član i Organon kvarteta. Paz je sopranista i tenorista, ali i vizuelni umetnik poreklom sa Kube koga veoma cene u SAD i zabeležio je razne saradnje sa muzičarim akao što su Fred Hersch, Dave Liebman, Thomas Morgan, George Garzone, Francisco Mela, Kris Davis, Ralph Alessi, Ethan Iverson, Miguel Zenón, Tom Rainey, Gerald Cleaver… Što se slikarskog dela njegove ličnosti tiče, Paz sarađuje sa nekoliko izdavača muzike kao autor omota za njihova izdanja, ali njegov glavni posao je trenutno profesura u džez laboratoriji Konzervatorijuma Nova Engleska na kome je i odbranio master rad. Pre par godina uradio je i kratki film u kome je svirao sa Morrisom (koji je za tu priliku dohvatio kontrabas) a bubnjeve je tu svirao Argentinac Juan Pablo Carletti, četvrti član Organon Quarteta. Carletti je bubnjar sa karijerom u tradicionalnom džezu i slobodnoj improvizaciji, od 2006. godine sa sedištem u Njujorku. Od tada je nastupao sa veličinama kao što su Tony Malaby, Andrew Cyrille, Daniel Levin, Mat Maneri, Angelica Sanchez, Kris Davis, Michael Attias, Rob Brown, Roman Filiu, Roman Diaz, Aruan Ortiz i William Parker a stalni je član kvarteta Roba Browna. Od 2015. godine predvodi i svoj sastav sa Tonyjem Malabyjem i violončelistom Christopherom Hoffmanom.
Dakle, jaka ekipa iskusnih i pedigriranih muzičara, većinski latinoameričkog porekla, ali The High Vast Irradiation nema u sebi ni trunke nekakvog latin-jazz šmeka. Ovo je free jazz od vrha do dna, muzika sklapana bez, jelte, predumišljaja, bez tema ili harmonskih međa, pa kao takvu, neomeđenu, i treba da je konzumirate.
I, naravno, shvatam ja i ako je čovek ovde malo na oprezu jer ima dosta slobodno improvizovanog džeza kome treba puno vremena da se pokrene iz mrtvila, dođe na radnu temperaturu i zaista proradi a i to se često dešava više silom nego, jelte, milom, sa forsiranjem snažne, ekspresivne svirke, bučnog izraza, intenziteta koji treba da slušaocu drži pažnju dok muzičari traže prave fraze da se, jelte, izraze. Baš zato je The High Vast Irradiation ovako prijemčiv album jer na njemu nema ništa od svega toga.
Prvo, ovde se od nula do sto stiže gotovo bez ikakvog zagrevanja, sa kvartetom koji se estetski i dinamički uklapa kao da su ovo isto radili bar petsto-šesto puta do sada. Album je sasvim lišen tema i ni Morris ni Paz se ne upetljavaju u neke na licu mesta izmišljene melodije koje treba da muzici daju nekakvo seme klasične forme oko koga dalje treba improvizovati i tu formu eksplodirati/ dekonstruisati. Suprotno – i gitara i saksofon sviraju brzo, energično i bez mnogo ponavljanja harmonskih sklopova, slobodno leteći po skalama i izvan skala i pružajući jedan istraživački, smeo melodijski program. Morris je, kad se uzme u obzir da mu je Hendrix bio prvi uzor, zapravo naglašeno artikulisan „džez“ gitarista koji svira gotovo suvu gitaru, lišenu filtera i njegov je pristup ovde zasnovan na notama i njihovim sklopovima radije nego na teksturi i efektima. Kao Pat Metheney samo nestašnije, brže, luđe. Paz je sa svoje strane idealan sparing partner jer ni on nije „snagaš“ i ovde nema koltrejnovsko-ajlerovsko-brocmanovskih proklamacija kakve ja apsolutno obožavam ali koje bi delovale možda prenaglašeno teatralne za muziku čiji je glavni kvalitet ta spontana, brza, radosna mutacija sve vreme. Paz, naprotiv, svira brzo ali meko, lako, duhovito i bez mnogo gubljenja u nekakvim citatima i omažima. On sluša ostale muzičare i gleda da se uklopi uz generalni smer kvarteta ali istovremeno predstavlja i svojevrsni svetionik koji tom smeru daje orijentir.
Jimenez je ovde izuzetno otkrovenje za mene jer je apsolutno impresivan i u brzim, muskularnim ritmičkim deonicama, ali i jednako ubedljiv sa gudalom u rukama. U trećoj kompoziciji, symbolistic, međuigra kontrabasa, gitare i saksofona koji svi rade brze jurnjave kroz skale u isto vreme a onda im se bubanj pridruži i ponese celu konstrukciju u nebo na idealan način sažima filozofiju ovog kvarteta.
Naravno, ja volim muziku koja je luda i brza ali naglašavam da Organon Quartet nije zasnovan na ideji ekstremnog zvuka, da ovo nije demonstracija snage niti odglumljena ekspresija, već samo jedna organska, idealno odmerena igra četiri izuzetna muzičara (Carletti je naravno i sam savršeno spontan, tečan, pun odličnih ideja a ne preterano nametljiv) koji improvizuju onako kako to u savršenom svetu i treba da bude: bez razmišljanja, bez kajanja, bez osvrtanja i bez bezbednosne mreže ispod njih. Izuzetan album:
https://glacialerratic.bandcamp.com/album/organon-quartet-the-high-vast-irradiation