Jazz Nedeljom je zamišljen kao serija vinjeta koje će ići (možda ne?) svake Nedelje, nudeći preporuku u vidu jednog jazz albuma koji sam tog dana slušao. Ovo nema pretenziju da bude ni ultimativni prikaz neke klasične ploče niti otkrivanje nekog budućeg klasika, već zaista samo to, da se kažu reč-dve o albumu koji sam tog dana rado slušao. Ponekada će to biti stare, proverene klasične stvari, ponekada najnovije izdanje koje sam izvalio na Bandcampu, hoću reći, neće biti pravila. Kako i treba. Kako i mora.
Ove nedelje sam se fino proveo slušajući dosta prijatnog skandinavskog harmolodičkog džeza ali me je toplije vreme na kraju podstaklo da za današnji napis ipak odaberem nešto iz toplijih krajeva. Guglielmo Pagnozzi: Gentle Heartquake je, verovatno, svojim naslovom simpatični omaž poznatoj kompoziciji Lala Schifrina Gentle Earthquake iz njegove relativno rane faze, kasnih šezdesetih godina kada je ostvario svoj prvi veliki uspeh komponujući temu za televizijsku seriju Mission: Impossible, i, ne sumnjajte u to, Gentle Heartquake je album koji u sebi nosi priličnu količinu šifrinovske DNK. Ali, da budemo sasvim fer, verovatno i isto toliko morikoneovske DNK, sa svojim vrlo kinematskim, višeslojnim aranžmanima i evokativnim temama. Opet, Gentle Heartquake zvuči i modernije i jasno je da se Pagnozzi svojim radom nastavlja na tradiciju koja je Shifrina i Morriconea uzela kao osnovu a zatim na tu osnovu dodala sijaset popukultrunog šljunka i šljake, lepeći stvari jedne uz druge onako kako se u tom trenutku čini uzbudljivim a ne onako kako bi bilo koja vladajuća muzička teorija propisivala. Otud je i ovaj album istovremeno i jedna uzbudljiva, nepredvidiva hrpa tema i improvizacija koje se odvijaju simultano u nekoliko žanrova, ali i udoban, sasvim predvidiv komad kvalitetne, znojave svirke koja inovaciju i avangardnu ambiciju nikada ne pretpostavlja dobrom gruvu i atmosferi. Najbolje od oba sveta? Sasvim moguće.
Na moju veliku sramotu, za Pagnozzija nisam nikada ranije čuo. Doduše, koliko je promotivnog „napora“ uloženo u oglašavanje činjenice da je ovaj album izašao svedoči i to da sam na njega naleteo sasvim slučajno* a da sam se kasnije dobro oznojio da proverim da li ovaj album zaista postoji ili sam ga tek halucinirao, s obzirom da gugl čak i sa vrlo jasnim parametrima pretrage insistira da sam ja sigurno mislio na Gentle Earthquake i krije Pagnozzijevu ploču od svih sem od najistrajnijih pretražitelja.
*ako se pod „sasvim slučajno“ može podvesti moje sada kompulzivno češljanje Bandcampa u potrazi za jeftinim uzbuđenjima i skupim lekcijama
Pagnozzi i inače nije naročito mnogo zastupljen na internetu. Čovek, koliko uspevam da iščačkam, nema ni sajt ni prisustvo na društvenim mrežama, a reference na album sam našao na svega par italijanskih sajtova koji su u Decembru pomenuli činjenicu da se ovo izdanje pojavilo. No, kako je tek u Februaru ono dobacilo do Bandcampa (a nema ga ni na striming servisima koje, jelte, preziremo, ali su oni verovatno najfrekventniji legalan način na koji današnji čovek konzumira muziku), recimo da se u mojoj evidenciji Gentle Heratquake vodi kao izdanje iz 2023. godine a koje ne treba propustiti jer je, pa, u pitanju jedna od najzabavnijih ploča koje sam do sada čuo u 2023. godini.
Guglielmo Pagnozzi nije, da bude sasvim jasno, nikakav mladunac sa svojim prvim albumom pa da se ova vrsta maltene anonimnosti može time pravdati. Rođen 1970. godine, dakle, godinu dana stariji od autora ovih redova, momak iz Bolonje je počeo da svira saksofone i klarinet sa šesnaest godina a onda je od početka devedesetih krenuo i da aktivno učestvuje na italijanskoj džez sceni, kao izvođač ali i kompozitor i aranžer. Privučen avangardnijem ogranku džeza i muzike uopšte, polovinom devedesetih je sa istomišljenicima iz svoje generacije (Fabrizio Puglisi, Cristina Zavalloni itd.) osnovao asocijaciju Bassesfere koja se bavila promocijom „kreativne i avangardne“ muzike. Što se tiče ljudi sa kojima je svirao, svakako je najveće ime u ranim devedesetima bio Enrico Rava, ali tu su bili i trubač Paolo Fresu i kultni samouki trubač i kontra/basista Furio di Castri. Tokom svoje kasnije karijere, Pagnozzi će svirati sa mnogim internacionalnim velikanima kao što su Lester Bowie, Steve Lacy, Giani Gebbia, Famoudu Don Moye… Tokom devedesetih je, kako je to tada uostalom bilo sasvim očekivano od muzičara njegovog profila, pružio pipke svojih interesovanja u mnogo „etničkih“ smerova pa je svirao i klecmer (sa sastavom Dire Gelt) i muziku Magreba (sarađujući sa marokanskim violinistom Jamalom Ouassinijem) pa i šire afričku muziku (sa multiinstrumentalistom iz Burkine FasoGabinom Dabirèom), pa hip hop (sa Mixed Blood) a onda i napolitanske narodnjake sa Guidom Sodom i sastavom Cantodiscanto. Njegov najpoznatiji projekat je Voodoo Sound Club koji meša džez sa afrobitom, pustinjskim bluzom, afrofankom i psihodelijom i aktivan je od prve decenije ovog stoleća ali Pagnozzi u istom periodu svira i sa Jazz Gang koji istražuju džez iz vremena pre bebopa, pa sa Mop Mop koji su sebe okarakterisali kao nu-jazz. Njegova interesovanja za afričku muziku su dalje išla kroz saradnju sa Lorenzom Gasperonijem sa čijim je sastavom Mamud svirao kompozicije Fele Kutija, te kroz sopstveni sastav Bandanera čiji je suosnivač senegalski perkusionista Moulaye Niang, takođe član Voodoo Sound Club.
Gentle Heartquake je na neki način sinteza skoro svih Pagnozzijevih interesovanja iz trodecenijske karijere, ploča sklopljena oko kompaktnog ansambla od pet muzičara što su materijal odsvirali gotovo potpuno uživo. Pagnozzi je kasnije nasnimio nešto sintisajzera i dodatne linije na svojim saksofonima i klarinetima, pa je ovo album koji gotovo idealno spaja živi, znojavi gruv sa avangardnijim, ako hoćete i malo apstraktnijim pristupom u kome se studio doživljava kao instrument a sviranje dueta jednog čoveka sa samim sobom je neka vrsta dijabolične refleksije u iskrivljenom ogledalu.
Pagnozzi je, narvno, napisao i aranžirao sve kompozicije na ovoj ploči. Dve od njih su napisane još početkom devedesetih ali album ima jednu ugodnu stilsku i zvučnu konzistentnost koja se, doduše, oslanja baš na kontraste i tenzije između stilova i žanrova koji se sviraju u isto vreme i privoljeni su da se uklope milom ili silom.
Naravno, Pagnozziju to odlično ide i, kako rekoh gore, nije da je ovo nekakva ploča koja će iz sve snage uprti da polomi sve dosadašnje kalupe. Pagnozzijevom pristupu svakako možemo naći brojne preteče, kako u muzici Johna Zorna i drugih njujorških inovatora, tako i u japanskom organku ove scene, poglavito radovima Otoma Yoshihidea i njegovog Ground-zero.
I ima smisla da će muzika očigledno konceptualizovana i stilski oblikovana u devedesetima u sebi nositi tragove ovih utemeljivača postmoderne avangarde, pa ne samo da ovaj album u sebi ima taj izvrsni balans moćnog, znojavog gruva i eksperimentalnog, jump-cut razmišljanja, već i sa Pagnozzi u svojoj svirci ponekad zvuči kao legendarni Kikuchi Naruyoshi koji je svirao sa Ground-zero a danas je poznat pre svega po svojoj muzici za brojne anime serije.
Gentle Heartquake ima samo četiri kompozicije ali one su dugačke i vrlo minuciozno aranžirane. Opet, ovde ne treba očekivati hladni, akademski pristup razvijanju tema jer u korenu Pagnozzijevog pristupa na ovom albumu su i rok i afrobit sa svojim zaraznimrifčinama, kompulzivnim plesnim ritmovima i snažnim bas-linijama. Dvojica perkusionista (Danilo Mineo i Gaetano Alfonsi) kombinuju teške, pokretačke bitove sa sitnim udaraljkama koje proizvode brojne zvučne efekte a Salvatore Lauriola na električnom basu i sint-basu, kao i Davide Angelica na električnoj gitari daju muzici puno morikoneovske saundtrak energije ali i propisnog modalnog džeza.
Pagnozzi je, svakako, zvezda ove ploče ne samo svojim pretrčavanjem sa saksofona na kalrinet i nazad, proizvodeći razigrane, zapaljive teme i njihove varijacije, već i prominentnim sintisajzerima koji nezaustavljivom fank energijom guraju ove pesme unapred.
Rezultat je izuzetno prijemčiva muzika koja svoju avangardnu, višesmernu eksperimentaciju sa teksturama i komplikovanim, matematičkim linijama uparuje sa kinematskim atmosferama i neodoljivim, energičnim ritmovima. I džez i psihodelični rok i električni fank i prljavi afrobit, Gentle Heartquake je dovoljno nežan da vam zatrese srce a da ga ne polomi, ali i album koji ćete slušati kad god poželite da sebi ili nekom sebi dragom priuštite malo dobrog raspoloženja. Ne propustite:
https://guglielmopagnozzi.bandcamp.com/album/gentle-heartquake