Jazz Nedeljom je zamišljen kao serija vinjeta koje će ići (možda ne?) svake Nedelje, nudeći preporuku u vidu jednog jazz albuma koji sam tog dana slušao. Ovo nema pretenziju da bude ni ultimativni prikaz neke klasične ploče niti otkrivanje nekog budućeg klasika, već zaista samo to, da se kažu reč-dve o albumu koji sam tog dana rado slušao. Ponekada će to biti stare, proverene klasične stvari, ponekada najnovije izdanje koje sam izvalio na Bandcampu, hoću reći, neće biti pravila. Kako i treba. Kako i mora.
U četvrtak je u Minhenu u devedesetdrugoj godini umro Duško Gojković, jedan od najpoznatijih i najuticajnijih evropskih džez trubača, a bez sumnje najvažniji džez trubač ikada potekao sa ovih prostrora. U to ime, danas jedino možemo slušati njegov debi album, Dusko Goykovich – Swinging Macedonia, ambiciozni spoj makedonskog folklora i džeza iz 1967. godine kojim je jugoslovenski i srpski trubač odvažno stupio na međunarodnu scenu i zapadnoj publici doneo dah vrelog juga.
Duška Gojkovića sam gledao samo jednom, čini mi se da je to bilo na Beogradskom džez festivalu 2011. godine kada je veliki trubač proslavljao svoj osamdeseti rođendan nastupom u beogradskom Domu omladine. Nije mi ova svirka ostala u posebno impresivnom sećanju i utisak mi je bio da je sam Gojković relaksiran i spreman na lep provod, dok ostali muzičari na sceni pomalo kao da imaju tremu što nastupaju sa legendom pa su, sem Ratka Divjaka koji je ako se ne varam tu gostovao na bubnjevima, svi svirali pomalo uzdržano i u prilično bezbednim frazama i gestovima.
No, valjda je to tako moralo biti. Sećam se da sam par godina pre toga imao diskusiju sa prodavcem diskova ispred SKC-a koji je sa mnogo samouverenosti rekao za Gojkovića da je „prva bela truba sveta“. Na moju iznenađenu reakciju i sugestiju da je možda ovo ipak utisak obojen patriotizmom, čovek nije ustuknuo ni za milimetar, insistirajući da je Gojković u džez uneo sasvim osoben senzibilitet i estetiku i da mu u svetu nema parnjaka.
Svakako pričamo o osobi sa bogatom, impresivnom biografijom, bosanskom klincu rođenom u Jajcu 1931. godine, obeleženom porodičnom istorijom četništva – pa mu je otac streljan a brat umakao u Austriju – koji je od 1946. godine živeo u Beogradu i u muzičkoj školi Stanković uprkos tadašnjem prilično negativnom stavu prema džezu, učio da svira trubu i na njoj improvizuje. Pamti se njegova izjava „Moje improvizacije na trubi nijedan komesar nije mogao da kontroliše. Džez je sloboda.“ a nesporno je da je Gojković zaista uvek težio slobodi i sopstvenom izazu za koji je čak i srazmerno slobodnija, relaksiranija Titova Jugoslavija nakon razlaza sa Staljinom bila malo tesna.
Gojković je već prvom polovinom pedesetih, posle studija na Muzičkoj akademiji u Beogradu i svirke sa raznim džez i diksi sastavima otišao u (Zapadanu) Nemačku, od 1956. krenuo da snima kao sešn muzičar i da nastupa sa big bendom Kurta Edelhagena. 1958. godine se zatekao u Americi svirajući sa Evropskim omladinskim orkestrom i tamo ostavio lep utisak pa je 1961. došao da, sa stipendijom, studira na Berkliju. Preporuku za ključnu akademsku instituciju džez-muzike napisali su mu, legenda kaže, Stan Getz, Art farmer i Oscar Peteford, ispisavši je na meniju nekog kafića u Frankfurtu gde su doručkovali.
Gojković je dalje svirao sa kanadskim maestrom Maynardom Fergussonom, pa je na kraju, po povratku u Nemačku osnovao svoj sekstet i mada ovo nije bila institucija dugog daha, Gojković je sa njim 1967. godine snimio Swinging Macedonia, svoj prvi album u ulozi lidera, kompozitora i aranžera, donoseći, kako rekosmo, duh balkanske folk muzike pred zapadnu publiku koja je ionako padala u nesvest svaki put kada bi se kakav ruski motiv provukao kroz džez.
Odmah da kažemo da je Swinging Macedonia neizmerno važna ploča jer je njome praktično utemeljen koncept balkanskog etno-džez zvuka koji je i danas odrednica za sebe u svetskoj muzici. Naravno da se mogu naći i raniji primeri spajanja balkanske narodne muzike i džeza, ali Gojković je praktično prvi koji je programski napisao, snimio i objavio čitav album ovakve muzike – i to za jaku firmu kao što je bio Philips u to vreme. Etnički džez će postati popularan u narednoj deceniji, sa sve više muzičara zainteresovanih za folklorno nasleđe na festivalima širom sveta i pojavljivanjem albuma koji su baštinili razne narodne tradicije, no, Gojković je ovde svakako bio svojevrsna avangarda.
Muzički, album je interesantna smeša različitih estetskih i tehničkih komponenti. U prvom redu, jedan od najvažnijih detalja, i razlog što je ova ploča našla svoj put i do (barem dela) američke publike, je taj da klavir ovde svira Mal Waldron, jedan od legendarnih pijanista svoje generacije koji je sarađivao i sa Mingusom i sa Coltraneom i sa Kennyjem Burrellom, a koji je po preseljenju u Evropu – nakon predoziranja heroinom i pauze u bavljenju muzike – sarađivao sa vrlo različitim muzičarima i interesovao se za različite žanrove, uključujući kraut rok i etničku muziku.
Pored Waldrona koji ovde svira skoro ekskluzivno ritmički, ritam sekciju čine belgijski bubnjar Cees See i nemački basista Peter Trunk i ovo je jedna vrlo „evropska“, vrlo čista ritmička postava koja svira sa matematičkom preciznošću i čiji je sving ubedljiv – ipak malo i uštogljen – i kada se sviraju klasični njujorški ritmovi, i kada se svira latin-džez. Notabilno, ovde ima vrlo malo ritmova koje bismo automatski asocirali sa (Severnom) Makedonijom, i folklorni program se ovde pre svega čuje u temama i melodijama.
Gojković je na ovom albumu već vrlo autoritativan i dobro se čuje da se više ne radi o mladom, neiskusnom muzičaru koji treba da uči od drugih pre nego što pusti glas već o sada već pedigriranom imenu koje sa pravom predvodi sopstveni orkestar. S druge strane njegova svirka je, kao i kasnije u karijeri, već i ovde bila obeležena jednom čistotom i neposrednošću koje su mu postale zaštitni znak. Kod Gojkovića nikada nije bilo glume i napadnog teatra pa je i svirka na Swinging Macedonia lišena ornamentike i trikova i čak i u momentima kada se duva jako i izlazi u visoke registre, Gojković je prijatan i nenapadan, postavljajući teme i varijacije jednostavno i organski.
Nathan Davis je ovde, može se reći, najupadljivije, najprominentnije prisustvo u miksu. Svestrani muzičar (sarađivao sa Ericom Dolphyjem, Idrisom Muhammadom, Joeom Henersonom, Grachanom Moncourom trećim itd.) ovde svira tenor i sopran saksofon i flautu, ubacujući u makedonske teme finu dozu bebop i funk senzibiliteta, obogaćujući osnovne melodije autoritativnim fraziranjem i na nekim mestima se idealno ukrštajući sa Gojkovićevim soliranjem, dajući na flauti finu kolornu dopunu Gojkovićegoj trubi ili flugelhorni. Italijansko-belgijski saksofonista Eddie Busnello ovde svira alt saksofon i duvačka sekcija se veoma zabavlja sa Gojkovićevim aranžmanima kompozicija zasnovanih na poznatim temama kao što su Saga Se karame, Bem-Basha itd.
Gojković je ovde vrlo dobro postavio odnos lokalnih folk tema i zaista fino svingujuće džez razrade ali ovaj album je istovremeno i veoma ublažio svoje folk elemente, verovatno sa željom da se bude bliže džezu. Tu se negde onda čuje i pomalo rutinerska svirka u nekim momentima, a gde bi prosečan stanovnik Balkana očekivao upadanje u stanje izmenjene svesti i uletanje u ekstatičnu svirku i ples. Swinging Macedonia je ipak mirniji materijal, tek prvi iskaz u procesu uspostavljanju balkanskog etno džez izraza pa je kao takav i vrlo značajan da ga i danas slušamo i proučavamo.