Jazz Nedeljom je zamišljen kao serija vinjeta koje će ići (možda ne?) svake Nedelje, nudeći preporuku u vidu jednog jazz albuma koji sam tog dana slušao. Ovo nema pretenziju da bude ni ultimativni prikaz neke klasične ploče niti otkrivanje nekog budućeg klasika, već zaista samo to, da se kažu reč-dve o albumu koji sam tog dana rado slušao. Ponekada će to biti stare, proverene klasične stvari, ponekada najnovije izdanje koje sam izvalio na Bandcampu, hoću reći, neće biti pravila. Kako i treba. Kako i mora.
Nadam se da ste ove Nedelje raspoloženi za razuzdani, bučni free jazz jer, oooooh, dobićete upravo to. Posred face. Ryosuke Kiyasu and Ondrey Zintaer: Brain je možda i cerebralna ploča ako se gleda iz pravog ugla ali s obzirom na to da omot prikazuje mozak u koji je zakucana poprilična količina eksera a i kompozicije se zovu prosto „Nail“, od jedan do četiri, bezbedno je reći da ovo nije neki akademski pogled na „cerebralnu“, improvizovanu i slobodnu muziku već prljava, sirova, agresivna improvizacija ljudi koji vole abrazivne teksture, visok tempo svirke i radije će se rvati u blatu nego imati uštogljenu diskusiju o tome kako se svira izvan vladajućih harmonskih i ritmičkih teorija. No, uz sve to, Brain zapravo nije album koji treba da slušaoca poravna sa patosom pukim volumenom zvuka i iako pričamo o zaista potpuno slobodnoj svirci gde se džez fraziranja u vazduhu ukrštaju sa elektronskom bukom (i tamo ljupko eksplodiraju), ovo je ZAPRAVO znatno meditativniji materijal nego što se na prvi pogled čini. Drugim rečima, iako ovo sigurno nije onaj „duhovni“ fri džez koji su svirali razni Koltrejni i Ajleri i namera mu nije da slušaoca spoji sa božanskim pa nek oni u srdačnom razgovoru vide šta će biti s njegovom besmrtnom dušom, ovaj blend free jazza i power electronicsa svakako ima u sebi jednu transcendentnu dimenziju i zaziva cerebralnost hipnotičkom privlačnošću.
Možda je ovo u stvari način da kažem, kako na ovom materijalu uglavnom slušamo vrlo sličan zvuk i svirku sve vreme. Ovde nema motiva oko kojih se improvizuje, nema varijacija u dinamici tokom kompozicija (ili ako ih ima one se svode na to da je početak malo tiši a nastavak malo glasniji), nema stajanja pa ponovnog kretanja, nema promena ritma. Brain je kao brza planinska reka u koju ste nesmotreno upali i sada se kotrljate niz brzake, udarate o kamenje, slušate žubor vode i u svemu tome, između modrica koje se gomilaju i preplavljenosti snažnim šumom pronalazite jedno neočekivano značenje.
Ryosuke Kiyasu je veoma, veoma zaposlen bubnjar na japanskoj avangardnoj sceni. Možda najpoznatiji široj publici po tome što već više od deset godina svira kao bubnjar u dugovečnom bendu Keijija Hainoa, Fushitsusha, Kiyasu ima i sopstveni bend, Sete Star Sept (skraćeno 7s7 a u pitanju je referenca na paćinko), a koji trenutno radi u duo postavi gde Kiyasu svira bubnjeve a žena po imenu Kae svira električni bas i vrišti. Inspirisan podjednako free jazzom i japanskom tradicijom noisecorea, Sete Star Sept nastupa rado i često, bez problema se pojavljujući i na festivalima rezervisanim za ekstremni metal (kao što je na primer kultni češki Obscene Extreme Festival na kome je i vaš skromni izveštač imao svoj internacionalni debi). Sete Star Sept je, rekao bih, idealna ekipa za ljubitelje abrazivnijeg japanskog zvuka na transverzali Fushitsusha-Gerogeri Gegege-Hijokaidan, pa se zainteresovani mogu sa radom ovog benda pobliže upoznati putem njihovog sajta.
No, Kiyasu je i propulzivan solo-umetnik, koji već dvadesetak godina nastupa širom sveta radeći solo koncerte i to na kojima svira samo doboš. Bubnjare često posprdno nazivaju dobošarima (iako nema BAŠ NIČEG negativnog u sviranju samo doboša) ali Kiyasu je od ovog napravio temelj svog solo-identiteta i njegov Bandcamp je PREPUN živih snimaka sa njegovih nastupa gde svira samo doboš (recimo: Live in Hamburg, Germany on March 2nd, 2023, ili Live in Copenhagen, Denmark on March 3rd, 2023 ili Missing Time / Satisfied Time, a koji su svi izašli istog dana, dan pre albuma Brain o kome danas pričamo).
No na albumu Brain partner u zločinu mu je Ondrey Zintaer, Slovak iz Košica koji se uglavnom bavi elektronskom i eksperimentalnom muzikom. Zintaer, kao što je uostalom običaj među noise/ eksperimentalnim muzičarima, pravi i objavljuje mnogo muzike, na kasetama i onlajn, sarađujući sa raznim muzičarima sličnih inklinacija sa raznih strana sveta (Noitt, Slovak Misanthrope, Paolo Tognola, Filippo Bøtøx Cocozza…) a sa Kiyasuom je već imao jednu kolaboraciju prošlog leta, minialbum Dreamy Storm.
No, Dreamy Storm je bio abrazivnija ploča, agresivnija po zvuku i manje dinamična po formi utoliko što su se muzičari ovde uglavom bavili istraživanjem tekstura i proizvodnjom mučnih, bolnih zvukova. Brain, kao njegov zvanični nastavak, je, uprkos svojoj pretnji vezanoj za zakucavanje eksera u mozak zapravo prijatniji po zvuku i, ako je to uopšte ispravan termin, zabavniji kao muzika.
Zintaer i inače svira saksofon na nekim svojim radovima a ovde je iskombinovao saksofon i sintisajzer za finu akustično-elektronsku protivtežu Kiyasuovoj perkusionističkoj kanonadi. Ovo, naravno, nije materijal snimljen uživo i iako autori ne daju nikakve podatke, pretpostavljam da je Kiyasu prvo snimio bubnjeve, a da je Zintaer onda preko njih odsvirao saksofon pa dodao elektroniku.
Jedna od definišućih dimenzija klasičnog japanskog free jazz/ noise/ harsh noise opusa je svakako i relativno nizak kvalitet zvuka i jeftini produkcijski uslovi. Ako je to za Masayukija Takayanagija i Kaoura Abea bila prosto socio-ekonomska datost, do vremena kada su Merzbow, Hijokaidan, Fushitsusha ili Hanatarash krenuli da zaozbiljno snimaju ovo je već bio ugrađen element estetike, pa tako i Brain, iako snimljen u daleko boljim studijskim uslovima nego što su originatori imali, programski čini parazitske zvuke integralnim delom muzike. Ovo se pre svega odnosi na Kiyasuove bubnjeve čije klipovanje i deformisanost visokih registara idu u paru sa zvukom sobe u kome je snimano a koji se kreće, pojačava i slabi u ritmu Kiyasuovog sviranja zahvaljujući podešavanjima kompresora. Rezultat je, posebno na drugoj komoziciji jedan halucinantni, psihodelični odnos bubnjara i prostora oko njega koji kao da sve vreme napadaju jedan drugog i nikako da jedan od njih prevagne.
Kiyasu svira moćno, brzo i energično, a opet meko i relaksirano, bez ikakvih pokušaja da ponudi prebrojive ritmove a uvek u sjajnom free-flow gruvu. S obzirom na analognu buku koji Zintaer podiže oko njega, ovaj me je album malo podsetio na ciklus što ga je Merzbow radio pre nekoliko godina, sa serijom albuma o japanskim pticama na kojima su kombinovani bubnjevi i analogno-digitalna buka. No, naravno Kiyasu je mnogo slobodniji bubnjar od Masamija Akite i njegova je svirka ovde utemeljena pre svega na free jazzu.
Zintaer sa svoje strane saksofon svira, pa, skoro razorućavajuće meko, nižući simpatične fraze i improvizacije koje nisu ni isforsirano agresivne niti u njima ima ambicije da se imitiraju free jazz velikani saksofona. Naravno, nema ovde ni neke sentimentalne, naglašeno melodične svirke, ali Zintaer uspeva da njegova svirka na altu i, sopran saksofonu bude i sama cerebralna ali prijatna za uho, sa ugodnim gruvom.
Naravno, oko svega toga ide analogni sintisajzer koji daje i duboka brujanja i visoke, na granici čujnosti postavljene teksture. Iako se sempler ne pominje na spisku instrumenata, na prvoj kompoziciji se čuju horske teme uz koje Zintaer lepo improvizuje pa je jasno da ovde ima i semplova.
Brain je prijatna ploča koja podseća na zen dimenziju slobodne improvizacije u jednom relaksiranom maniru. Ona je bučna i abrazivna, da, ali nije ZAISTA agresivna a još manje sadistički nastrojena. Kiyasu i Zintaer žele da vas svojim zvukom obuhvate, obgrle i čvrsto drže, ne da vas od njega odbiju. A šta ćete vi u tom zagrljaju raditi, to je već vaša stvar: