Jazz Nedeljom je zamišljen kao serija vinjeta koje će ići (možda ne?) svake Nedelje, nudeći preporuku u vidu jednog jazz albuma koji sam tog dana slušao. Ovo nema pretenziju da bude ni ultimativni prikaz neke klasične ploče niti otkrivanje nekog budućeg klasika, već zaista samo to, da se kažu reč-dve o albumu koji sam tog dana rado slušao. Ponekada će to biti stare, proverene klasične stvari, ponekada najnovije izdanje koje sam izvalio na Bandcampu, hoću reći, neće biti pravila. Kako i treba. Kako i mora.
Nešto nas je ove godine zaređalo memorijalno slušanje… Pošto je prošle nedelje umro, u devedesettrećoj godini, veliki američki pijanista i kompozitor, Ahmad Jamal, red je da se danas malo podsetimo njegovog rada, kroz slušanje jedog od njegovih prvih albuma, snimljenog još pedesetih godina prošlog stoleća. Chamber Music of the New Jazz by Ahmad Jamal je ime pod kojim je ova ploča poznata danas, mada je originalno bila izdata samo kao Ahmad Jamal Plays 1955. godine za malu i kratkovečnu etiketu Parrot koju je 1953. godine osnovao Al Benson, čikaški radijski didžej, da bi na njoj izdavao savremeni bluz, džez, du vop i gospel. Parrot je prestao sa radom 1956. godine ali je u svom aktivnom periodu izbacio gomilu singlova između ostalog i bitnih muzičara kao što su bili Coleman Hawkins ili Paul Bascomb, a Jamalov album je bila jedina dvanaestoinčna ploča koju je firma izdala za života (snimljena su još dva albuma, jedan od strane Paula Bascomba a jedan od strane Johnnyja Griffina ali ni jedan nije izašao). Sa dobrim razlogom, jer se radilo o veoma dobrom materijalu a koji je promptno otkupljen od strane čikaškog Chess Records, pa objavljen ponovo, pod novim imenom za njegovu podetiketu Argo Records 1956. godine. Argo je bio džez imprint firme prevashodno orijentisane ka bluzu i u svom katalogu pored više Jamalovih izdanja ima i imena kao što su Kenny Burell, Max Roach ili Illinois Jacquet.
Jamal je rođen u Pitsburgu 1930. godine i tada se zvao Frederick Russell Jones ali je već kao tinejdžer iz baptističke crkve prešao u islam – nakon što se upoznao sa muslimanskom zajednicom u Detroitu – pa sa dvadeset godina promenio i ime. Ovo je bila relativno česta praksa onog vremena i ticala se osvajanja prava na sopstveni identitet, ali i propulzivnosti verzije islama koju su propovedale afroameričke zajednice. Sa sedam godna je počeo da formalno uči sviranje klavira kod Mary Cardwell Dawson –vrlo uticajne i bitne crne pijanistkinje – ali se sa crno-belim dirkama upoznao još kao vrlo malo dete kada ga je stric Lawrence kroz igru podučavao prvim muzičkim koracima. Lokalna pitsburška scena je veoma uticala na njegov muzički razvoj a Jamal je navodio džez muzičare kao što su Earl Hines, Billy Strayhorn, Mary Lou Williams i Erroll Garner kao svoje glavne uzore. Sa četrnaest godine je počeo profesionalno da se bavi muzikom i dobio jaku podršku slavnog Arta Tatuma, a nakon završetka srednje škole, sa osamnaest postao je član orkestra Georgea Hudsona. 1950. godine se preselio u Čikago gde je redovno svirao a onda počeo i da snima kao lider trio postave, 1951. godine.
Ahmad Jamal Trio je bio format u kome je pored Jamala na klaviru gitaru svirao Ray Crawford, takođe originalno iz Pitstburga, dok se na kontrabasu smenilo nekoliko muzičara. Do momenta kada je snimljen Ahmad Jamal Plays 1955. godine, kontrabas je svirao čikaški muzičar Israel Crosby a koji je sa Jamalom imao studijske saradnje još počev od 1951. godine. Ova trio postava, u kojoj nije bilo bubnjeva je snimila samo dva albuma, ali jeste se izdvajala osobenim „kamernim“ zvukom, kako će novi izdavač i prekrstiti Ahmad Jamal Plays i kada je Jamal 1956. godine Hawkinsa zamenio bubnjarem Walterom Perkinsom, pa zatim njega Vernelom Fournierom ovo će biti početak njegovog strelovitog uspona sa vrlo cenjenim nastupima i izlaskom odlično prodavanog živog albuma At the Pershing: But Not For Me.
Jamal će tokom šezdesetih i sedamdesetih raditi sve popularniju muziku (uključujući instrumentalnu verziju teme iz filma i serije M.A.S.H., Suicide is Painless), radeći i u pop i fjužn poljima, da bi kasnije ekstenzivno sarađivao sa raznim muzičarima ali bio i cenjen edukator i mentor mlađim pijanistima.
Kažu da je Jamal izvršio priličan uticaj na Milesa Davisa i njegovi rani radovi su se izdvajali od trendova sa početa pedesetih time da je u eri karakterisanoj brzom svirkom i virtuoznim soliranjem Jamal namerno relaksirao i hladio svoj izraz. Umesto preovlađujuće bebop paradigme on će raditi sa manje nota, više gruva, namerno praveći pauze i prazne prostore u svojim frazama, praktično sam dolazeći do onog što će biti kršteno kao cool jazz i proslavljeno od strane muzičara kao što su bili Davis, Gerry Mulligan, Stan Getz…
Chamber Music of the New Jazz by Ahmad Jamal je veoma dobra demonstracija ove Jamalove orijentacije. Trio postava bez bubnjeva daje kompozicijama jedan relaksiran, manje napet format, ali svedenost instrumentarija dalje ističe maštovitost muzičara u improvizovanju i aranžiranju. Gershwinova A Foggy Day, druga pesma na albumu, odlično pokazuje kako ovo funkcioniše sa perfektnim tempom i gruvom koji trojica muzičara drže i sa kreativnim variranjem osnovnih tema tako da se kompoziciji da osoben zvuk i ukus.
Jamalovi saradnici su ovde bili veoma dobri muzičari. Ray Crawford je na početku svoje karijere bio saksofonista i svirao sa takvim velikanima kakvi su bili Art Blakey i Fletcher Henderson. Preživljavanje tuberkuloze ga je ostavilo sa oslabljenim plućima pa je prešao na gitaru i sa Jamalom svirao od 1949. godine, prateći ga iz Pitsburga u Čikago i razvijajući poseban stil svirke koji je pored harmonskog sadržaja i soliranja davao triju i perkusionistički element, služeći kao ritmička dopuna onome što bi radili kontrabas i klavir. Kasnije će svirati i sa Gilom Evansom, Rayjem Charlesom i Tomom Waitsom. Israel Crosby je sa svoje strane bio značajno stariji od ostale dvojice (jedanaest godina od Jamala i pet od Crawforda) i već tada smatran legendarnim muzičarem koji je 1935. godine snimio prvi pravi solo na kontrabasu, svirajući sa svega šesnaest godina sa takođe legendarnim bubnjarem Geneom Krupom.
Crosby, Jamal i Crawford na ovom albumu imaju gotovo telepatsku komunikaciju: Jamalova kompozicija New Rumba, koja album otvara je praktično manifest, iskaz tog „novog“ što će ga Jamal i njegovi saradnici doneti džez muzici istočne obale, sa vrlo cool latin gruvom i Jamalovim relaksiranim fraziranjem na koje se onda Crawfordova gitara i Crosbyjev topli kontrabas nadovezuju na vrlo prirodan način. Muzika ima ritam, ali ne drži se stalno istog tempa, fraze se rastežu ili prekidaju prateći osećaj muzičara a ne teoriju, izvođači jedni drugima dobacuju motive i preuzimaju tehnike.
Ray Crawford je napisao jednu kompoziciju na ovom albumu, sanjivu a i dalje gruvi baladu Jeff, a ostalo su aranžmani Gershwina, Colea Portera, Jimmyja Van Heusena i drugih autora, urađeni u savršenoj trio-formi gde svaki od muzičara ima podjednako važnu ulogu i nema podele na ritam sekciju i soliste. Ova se muzika događa ODJEDNOM, sa besprekornim kolektivnim duhom trija koji dinamiku i tempo tako organski varira kao da se radi o samo jednoj osobi sa viškom udova i savršenim osećajem za atmosferu i gruv. Jamal je u svoje vreme često trpeo kritike da je puki „kokteldžija“, odnosno muzičar za lake note bez stvarne umetničke dimenzije, ali već ovaj album bezpogovorno pokazuje da ništa nije moglo biti dalje od istine. Jamalova svirka jeste relaksirana i laka ali ona nije ni banalna ni sentimentalna, već naprotiv, gvozdeno disciplinovana u tome gde će se staviti koja nota a gde će biti tišina (slušajte ga u Gershwinovoj Darn That Dream), sa dinamikom koja je prefinjena i savršenim osećajem za frazu. Chamber Music of the New Jazz by Ahmad Jamal je ploča istančane lepote i varljive lakoće izvedbe, čiju je relaksiranost velika greška pobrkati sa nekakvom neobaveznošću. Punih 68 godina kasnije ovaj album sija kao dijamant u mraku i stoji kao jedna od najlepših jazz ploča pedesetih koju ćete ikada čuti. Pa, slušajte: