Jazz Nedeljom je zamišljen kao serija vinjeta koje će ići (možda ne?) svake Nedelje, nudeći preporuku u vidu jednog jazz albuma koji sam tog dana slušao. Ovo nema pretenziju da bude ni ultimativni prikaz neke klasične ploče niti otkrivanje nekog budućeg klasika, već zaista samo to, da se kažu reč-dve o albumu koji sam tog dana rado slušao. Ponekada će to biti stare, proverene klasične stvari, ponekada najnovije izdanje koje sam izvalio na Bandcampu, hoću reći, neće biti pravila. Kako i treba. Kako i mora.
Moji stalni vapaji da mi treba više afričke muzike su ove Nedelje delimično uslišeni. Nije, dakle, da ćemo danas SKROZ otići u Afriku ali ćemo je pošteno očešati. uKanDanZ: Kemekem ከመከም je novi album francuske postave uKanDanZ, a ovog puta ponovo u kolaboraciji sa etiopskim pevačem po imenu Asnake Guebreyes i jedan fin paket postkolonijalne fuzije što raduje srca i pomera udove. Izašao ovog januara, Kemekem je i novo izdanje francuske etikete Compagnie 4000 koja poslednjih pet godina radi sve od produkcije albuma, preko njihovog izdavanja i promocije pa do organizovanja koncerata i turneja za kolektiv bendova koji se bave ukrštanjem džeza i raznih drugih muzičkih formata, često sa, kao u ovom slučaju, folklornim elementima, ali sa jasnom ambicijom da se kalupi razbijaju, tenzija između različitih muzičkih i estetskih nasleđa iskoristi na najkreativnije načine, a muzika koja na kraju svega toga izađe na vinilu bude opojna, zarazna, pa i psihodelična. Katalog Compagnie 4000 za sada nije veliki ali vredi da se posluša jer nudi mnogo maštovite, smele muzike.
Elem, uKanDanZ su ekipa prevashodno iz Liona, osnovana sa jasnom namerom da se spoje džez, električni psihodelični rok i etiopska popularna muzika, a ovo je sve bilo aktuelno i pre ostvarivanja željene saradnje sa Guebreyesom. Prvi album, Yetchalal izašao 2012. godine demonstrirao je njihovu viziju ovog spoja, a koju su članovi nazvali „Ethiopian Crunch Music“. Naravno, „četiri mršava belca iz Liona koja sviraju etiopski folk/ pop“ ne mora da bude naročito primamljiva ponuda, pogotovo ako ste elitistički nastrojeni poput mene i uvek u ovakvim pokušajima sumnjate na nastavak kolonizacije drugim sredstvima, gde će srazmerno bogatiji i privilegovani Evropljani ultimativno profitirati imitiranjem (ponekad možda ne čak ni dobrim imitiranjem) muzike iz Afrike a koja, da je pravde u ovom surovom kapitalističkom svetu, treba da se MNOGO više čuje na svim meridijanima.
E, sad, naravno, nisam ja UVEK tako natušten pa je fer reći da mislim i da je vrlo legitimno da muzičari sa bilo kog planete sveta rade muziku inspirisanu muzikom sa bilo kog DRUGOG dela planete, bez obzira na to koliko se u nju „stvarno“ razumeju i koliko umeju da pričaju o njenoj tradiciji bez gledanja u puškice i kliktanja po wikipediji. Muzika ultimativno profitira od eksperimentisanja ma koliko ono bilo naslepo i mada su strahovi od, jelte, „meke“ kolonijalne eksploatacije sasvim realni, svakako postoji i element promovisanja manje poznatog zvuka koji će makar iz druge ruke doći do nove publike i možda začeti nekakvu dalju osmozu. Enivej, nije da se nisam, posle inicijalnih sumnjičavosti izrazio vrlo biranim rečima o, recimo, nastupu Imperial Tiger Orchestra u Beogradu pre nekih desetak godina, a taj je sastav bio belji od sveže okrečenog zida, jebem mu mater.
No, kad pričamo o uKanDanZ, vredi reći i da je njihov entuzijazam spram mešanja etiopske muzike sa drugim, jelte, muzikama, naišao na dosta pozitivnu reakciju kod organizatora Etiopskog međunarodnog muzičkog festivala pa su oni i pozvani da na njemu nastupe i tu se desila ta prva saradnja sa pevačem iz Adis Abebe, Asnakeom Guebreyesom. Ujedinjeni u kvintet koji je, čini se, funkcionisao odlično od prvog nastupa, uKanDanZ su odradili prvu evropsko-etipsku turneju i ovo ih je učvrstilo u uverenju da spoj funkcioniše.
Od 2012. godine bend je snimio još nekoliko albuma, ali je poslednji, iz 2022. godine, 4 Against the odds bio kompletno instrumentalan, bez Guebreyesa, sav u psihodeličnim kombinacijama prog roka i džeza sa odjecima etipskog folka i popa. I zapravo vrlo dobar, demonstrirajući da uKanDanZ i u instrumentalnoj formi imaju dovoljno mišića da se preporuče našoj pažnji. Poslednja pesma na albumu je bila posvećena Francisu Falcetou, čoveku koji je bend podržavao poslednjih dvadeset godina i najzaslužnijem za onaj njihov prvi nastup u Etiopiji i sve što je posle iz njega izraslo. Falceto je, naravno, marljivi kurator koji je zapadnoj publici poslednjih decenija doneo mnogo sreće sakupljajući etiopsku muziku i praveći izuzetne kompilacije Ethiopiques kakvih je već tridesetak izašlo za etiketu Buda, a on se sa Damien Cluzelom, basistom (i ponekad gitaristom) uKanDanZ upoznao u hotelu u Etiopiji gde je ovaj spavao u sobi pored njega putujući, od svih stvari na svetu, sa cirkusom koji je tada bio na turneji. Cluzel je sa Falcetom upoznao noćni, jelte, život Adis Abebe i Asnakea Guebreyesa.
Guebreyes profesionalno radi od svoje šesnaeste kada je počeo da nastupa sa već uglednim Police Orchestra a koji su njegovu energiju i entuzijazam poredli sa Tlahounom Guessesséom, pevačem koga nazivaju i etiopskim Jamesom Brownom. Od 1990. godine Guebreyes radi i solo ali i u mnogo različitih kolaboracija. Cluzel je njime bio impresioniran i po povratku u Lion pozvao svoje prijatelje da osnuju bend koji bi svirao etiopski gruv u njihovoj interpretaciji. Falceto je pomogao oko dolaska na pominjani festival i ostalo je istorija.
Na Kemekem je Asnake Guebreyes ponovo za mikrofonom i stvari su u, reklo bi se, nikad boljem redu i poretku. Ovaj je album apsolutna proslava uKanDanZ zvuka, sa idealnom ravnotežom između melodije, teksture, gruva i tema, na momente disonantan na isti način na koji je to bio 4 Against the odds ali i prepun apsolutno zaraznih melodija koje glas i saksofon izvlače uvijajući se jedan oko drugog poput hipnotisanih zmija.
U osnovi, kako rekosmo, muzika ovog sastava ima podjednako džez ali i gruverski, psihodelični rok. Klavijature Freda Escofiera muzici daju hrapavu, toplu teksturu i umirujuće, hipnotične harmonije a ritam-sekcija Cluzela na bas-gitari i Thomasa Pierrea na bubnjevima vrti plesan, ali i prilično agresivan gruv. uKanDanZ su često na granici da se prevrnu u noise-rock smeru sa distorziranom, mišićavom bas gitarom i kompulzivnim ritmičarskim radom, ali njihova muzika nikada ne deluje preteće. Tenor saksofon Lionela Martina – inače jedne zanimljive figure sa vrlo raznovrsnom muzičkom biografijom, u koju spada i predvođenje etikete Ouch! Records, suizdavača albuma o kome upravo pričamo – je tu da obezbedi infuziju radosne, optimistične, nestašne energije u slatkim, ekonomičnim izvođenjima tema i njihovim vođenjima u ljupka krešenda.
Naravno, Guebreyes ovde predvodi paradu i njegov vokal je centar, i tematski i harmonski i energetski, svake od kompozicija. On komade kompulzivnog, psihodeličnog gruva svojim vokalom pretvara u praktično ritualne tačke gde ponavljanja tema i variranja melodija, harmonski prelazi i ukrštanje električnih i akustičnih tekstura imaju transformativnu snagu. Muzika uKanDanZ time postaje gotovo idealan spoj hermetičnije psihodelične osnove i vrlo komunikativne nadgradnje koja će jednakom lakoćom uhvatiti i publiku naklonjenu narodnoj muzici, pop muzici, ali i nas, mračne avangardiste. Sjajan album i potvrda da ponekad ta postkolonijalna muljanja proizvode moćne rezultate: