Jazz Nedeljom je zamišljen kao serija vinjeta koje će ići (možda ne?) svake Nedelje, nudeći preporuku u vidu jednog jazz albuma koji sam tog dana slušao. Ovo nema pretenziju da bude ni ultimativni prikaz neke klasične ploče niti otkrivanje nekog budućeg klasika, već zaista samo to, da se kažu reč-dve o albumu koji sam tog dana rado slušao. Ponekada će to biti stare, proverene klasične stvari, ponekada najnovije izdanje koje sam izvalio na Bandcampu, hoću reći, neće biti pravila. Kako i treba. Kako i mora.
Za ovu Nedelju idemo u Luizijanu, baš u Nju Orleans, grad koji već možda i stotinak godina nazivaju kolevkom džeza iz koje je krenula migracija na sever i zapad i izgrađena slavna muzička istorija. Orlando Gilbert: A Crescent City Connection je debi album mladog tenor saksofoniste poniklog u Nju Orleansu i jedna vrlo iskrena oda kulturi i istoriji ovog grada što su presudno oblikovale muzički žanr koji volimo.
Iako, naravno gradova kojima je pravo ime Crescent City ima na raznim mestima u SAD (na primer u Kaliforniji, pa onda i na Floridi), najpoznatiji Crescent City je sigurno New Orleans a kome je to samo jedan od popularnih nadimaka (jedini možda još popularniji od njega je „Big Easy“ a za koji se smatra da su mu ga nadenuli muzičari u ranim decenijama dvadesetog veka jer je bilo lako naći tezgu). Dobijen po polumesečastom obliku rečnog korita Misisipija, na kome ovaj grad leži, „Crescent City“ je kasnije na neki način i ozvaničeno kao drugo ime za najveći grad u državi Luizijana, kada je par konzolnih mostova sagrađenih 1958. i 1988. godine originalno nazvan Great New Orleans Bridge formalno preimenovan u Crescent City Connection. No, ovaj album, iako naravno aludira na ime ovih mostova, zapravo pre svega misli na „konekciju“ odnosno vezu između generacija i prenošenje autentične kulture Nju Orleansa sa kolena na koleno.
Ta je kultura, zna se, proizvod jednog uzavrelog melting pota. Nju Orleans danas nije neki ogroman grad – po poslednjem popisu ima manje od 400 hiljada stanovnika – ali je polovinom devetnaestog veka bio treći po veličini u SAD i imao jedinstvenu kombinaciju evropskog i afričkog nasleđa sa francuskim i španskim kolonijalnim vlastima a onda i sa žestoko izmešanim afričkim i kreolskim kulturama, jezicima, religijama i tradicijama koje i danas definišu identitet grada i njegove okoline. Za istoriju džeza su presudni koreni u afričkom nasleđu, izmešani sa evropskim instrumentarijem i latinoameričkim uticajima koji su postojali u gradu u devetnaestom veku, ali i činjenica da je ovo bio jedini grad u tadašnjim robovlasničkim državama Severne Amerike koji je dopuštao robovima da se okupljaju u javnosti i izvode svoju muziku slobodno. Trg Kongo, danas u parku Louisa Armstronga je tako postao tačka na kojoj se rodio autothtoni američki muzički pravac – nastao kao muzika crnih robova što je u decenijama koje će doći dalje uticati na razvoj autentičnih njuorleanskih grupa koje izvode pleh-muziku.
Orlando Gilbert, iako rođen početkom ovog veka (ili krajem prošlog? Nisam mu video ličnu kartu!) sebe vidi kao prirodan izdanak ove tradicije i muzika koju piše i izvodi je veoma tvrdo ukorenjena u ovoj istoriji do mere da se može reći da mu je debi album i pomalo retro. Orlando je rođen u muzičkoj porodici; Njegov otac, John „Prince“ Gilbert je, kako sin kaže u najavama za ovaj album, revolucionisao njuorleansku pleh-muziku svojim sviranjem saksofona u Rebirth Brass Bandu, jednoj dugovečnoj lokalnoj ekipi džez i pleh muzičara utemeljenoj još 1983. godine. Ova institucija, koja još uvek vrlo aktivno radi je od strane basiste Red Hot Chilli Peppers, koga svi znate pod nadimkom Flea, opisana rečima „Neverovatno. Tvrdo do besvesti. Slobodno kao zrak sunca, ne postoji bend na planeti koji je bolji od njih. Zaprepašćujuće.“ i ako vam to makar MALO ne zagolica radoznalost onda ste veći hejter RHCP čak i od mene.
Elem, John Gilbert je ostvario veliki uticaj na muzička interesovanja svog sina, pa se ovaj i sam prihvatio tenor saksofona – instrumenta o kome smo pre neki dan divanili sa istorijskog gledišta – a onda otišao u Kaliforniju da završi Berkli. No, ljubav prema tradiciji rodnog grada ali, verujem, i svest da je Nju Orleans sa svojim vrlo jakim muzičkim temeljima (računajući i godišnji New Orleans Jazz & Heritage Festival) i dalje vrlo zdrava sredina da se u njoj stvara i svira, vratila ga je kući. I zapravo podstakla da krene sa radom na debi albumu zajedno sa Johnom Gilbertom. A Crescent City Connection je rađen dve godine i završen proletos, kada su otac, sin i ne sveti duh nego probrana ekipa muzičara koncertom u kultnom klubu Vaughan’s Lounge najavili da će album izaći početkom Septembra. Tako se i desilo no, moram u međuvremenu još jednom da malo lamentiram što je praksa da muzičari, čak i sa tako jakom reputacijom kao što je John Gilbert, pre ulaska u studio prikupljaju pare za snimanje od zainteresovane publike putem crowdfunding kampanja na internetu. Ovom prilikom je Gofundme kampanja bila solidno uspešna, sa preko deset hiljada sakupljenih dolara, i svakako je dobro da to muzičare oslobađa potrebe da jure A&R-ove ovih ili onih izdavača i budu kreativno onoliko smeli ili ludi koliko im se ćefne, ali ipak, ja sam old school tvrdoglavac i verujem da je BITNO da postoji biznis-infrastruktura produkcije, marketinga i distribucije koja će ovakvu muziku promovisati i stavljati i pred ljude koji ne znaju nužno ko su John i Orlando Gilbert. Jer ovaj album, iako ne revolucionaran, zaslužuje da se čuje.
Ako slučajno pesmu Hello, Dolly! znate samo kao glavnu temu istoimene romantične komedije sa Barbrom Streisand iz 1969. godine, možda vas i začudi da album veoma mladog saksofoniste u 2023. godini počinje baš obradom ovog hita iz brodvejske predstave koja je na scenu postavljena 1964. Ali iako je original prvo pevala Carol Channing, koja je i glumila u predstavi, još krajem 1963. godine je Louis Armstrong na nagovor svog menadžera snimio demo na kome on peva ovu temu. Čim je predstava ušla u pozorište, Armstrongov demo je objavljen kao singl i postao monstr hit, skidajući Bitlse sa vrha top liste posle četrnaest nedelja suverene vladavine. Gilbertova verzija je svirana veoma strejt, zadržavajući svu destilisanu radost i jednostavnost originala, a u njoj se čuje jedno prepoznavanje istine da je Nju Orleans mesto kome on pripada i da je povratak iz Kalifornije bio najprirodnija stvar na svetu.
John Gilbert je, pretpostavljam, vlasnik promuklog, vrlo louisarmstrongovskog baritona kojim je ova pesma otpeavana a odmah iza nje sledi New Orleans Party, takođe sa njegovim vokalima, prva pesma koju su otac i sin snimili zajedno i kaoja je prošle godine bila singl što najavljuje ovaj album. Orlando kaže da je otkada je kao veoma malo dete prvi put video oca kako svira saksofon uživo pred publikom, želeo i sam to da radi pa je ovaj album ispunjenje celoživotnog sna a New Orleans Party je jedan nostalgični, radosni diksilend komad koji overava identitet njuorleanske muzike na kojoj je Orlando odrastao.
Ima na albumu još ovakvih komada, recimo, We Gonna Have a Good Time koja pred kraj albuma vraća stvari u party atmosferu, sa svojim latin ritmom i ležernim fraziranjem, no najveći deo albuma zapravo nije rekonstrukcija swing i dixie formula, kao što su prve dve pesme, i pronalazi se u južnjačkoj varijanti hardbopa. Orlando i sam navodi da su mu najvažniji albumi u životu (pored jednog od albuma Rebirth Brass Banda koji je izašao na dan njegovog rođenja) Coltraneov A Love Supreme i Shorterov Speak No Evil, te i njegovo sviranje saksofona duguje ’60s hardbopu i new thingu najmanje 70% svog senzibiliteta i filozofije.
Aranžmani su, pak, kombinacija hardbopa i njuorleanskog pristupa, sa finim izborom muzičara (Herlin Riley, Shannon Powell, Donald Harrison Jr) i lepim odnosom plesnog ritma sa latino uticajem i duvačke improvizacije. Orlando je saksofonista lepog tona, sa smislom za variranje teme i improvizovanje koje izlazi iz osnovnog harmonskog materijala i nameće svoj identitet i jezik, ali kao šef benda on pazi da ne bude nametljiv i da ostavi svim drugim muzičarima prostora da pokažu svoje kvalitete. Tako su brže, plesnije numere poput naslovne, Freedom (u kojoj se efektno citira Marleyjeva Get Up, Stand Up) ili izvrsne Wildman vrlo ozbiljni bop komadi koje biste rado čuli u bilo kom klubu kud idete ne samo da plešete nego i da se osećate kao otmeni pripadnik kulturne elite, sa svim onim spojem intelektualnog i emotivnog koji volite. Radosnu, plesnu atmosferu albuma na sredini fino preseca balada When You Stopped My Heart u kojoj Orlando autoritativno pokazuje svoju nežniju stranu a album zatvara Do Whatcha Wanna, komad iz repertoara rebirth Brass Banda, jedan tipično njuorleanski set doziva i odziva između duvača i perkusionista presvučenih preko bamboula ritma i idealan način da se označi ulazak muzičara nove generacije u tradiciju.
A Crescent City Connection je lep, radostan album tradicionalnih ideja i novovekovne energije, spakovan u čistu urednu studijsku produkciju, jedno neisforisano povlačenje vertikale unatrag kroz decenije i spajanje prošlosti i budućnosti kroz njihovu najbolju verziju: sadašnjost. Slušajte ga:
https://orlandogilbert.bandcamp.com/album/a-crescent-city-connection