Jazz Nedeljom je zamišljen kao serija vinjeta koje će ići (možda ne?) svake Nedelje, nudeći preporuku u vidu jednog jazz albuma koji sam tog dana slušao. Ovo nema pretenziju da bude ni ultimativni prikaz neke klasične ploče niti otkrivanje nekog budućeg klasika, već zaista samo to, da se kažu reč-dve o albumu koji sam tog dana rado slušao. Ponekada će to biti stare, proverene klasične stvari, ponekada najnovije izdanje koje sam izvalio na Bandcampu, hoću reći, neće biti pravila. Kako i treba. Kako i mora.
Pošto ove nedelje slušamo kamerni jazz, pritajen, skriven i sve redom, bez i jednog jedinog bubnja na vidiku, ili ijednog drugog instrumenta sem klavira onda je red da se čuju najmanje dva klavira. I čuju se! Album koji ćemo slušati je do vrha pun razigrane, energične improvizovane muzike na tački susreta džeza, klasike i kamerne muzike, sve spravljeno da zadovolji većinu vaših potreba za bogatim, kaloričnim a opet gurmanskim Nedeljnim ručkom.
Naziv albuma je Canopus a napravili su ga Walter Thompson i Maria-Angeles Cuevas. Na Bandcampu su napisali da je zemlja porekla ovog projekta Švedska iako ni jedno od ovo dvoje umetnika ne potiče iz Švedske, no, da ne zaboravimo, ova je skandinavska zemlja istorijski imala dosta važnu ulogu u podršci avangardnim težnjama unutar džeza ali i klasične muzike, pa je ovo još jedan njen skroman ali značajan doprinos razvoju nove muzike koja se nalazi u procepima što ih je istorija napravila između žanrova.
Walter Thompson je američki kompozitor, rođen još 1952. godine u Palm Biču na Floridi i čovek sa ogromnim stažom u komponovanju muzike koja nastaje u trenutku dok se izvodi za brojne orkestre ali i multisdisciplinarne kolektive. Ovde se ne radi samo o klasičnoj „improvizaciji“ već o razvijenom sistemu gesturalne komunikacije između muzičara i kompozitora koja se događa u stvarnom vremenu i usmerava izvođenje kompozicije. Thompson je 1974. godine završio svoje studije na Berkliju, pa se preselio u Vudstok gde je između ostalog studirao kod Anthonyja Braxtona. Iako ga na ovom albumu slušamo kao pijanistu, Thompson svira i duvačke instrumente i perkusije a tokom perioda saradnje sa Braxtonom i Creative Music Studiom počeo je da se zanima za komunikaciju gestovima tokom svirke. Postepeno, od načina da se muzičari usmere u određenu stranu tokom izvođenja već napisane muzike došao je do sistema od oko 1500 znakova i gestova koji služe za stvaranje muzike in-situ ali i za usmeravanje izvođenja i među umetnicima drugog tipa, na primer plesača.
Thompson je ovaj svoj sistem nazvao „slikanje zvukom“ – soundpainting – i tokom protekle četiri i po decenije kreirao desetine kompozicija za orkestre, plesne grupe, pozorišne trupe i multidisciplinarne ekipe širom Severne i Južne Amerike, Evrope, Azije… Bilo je tu i raznih nagrada, od 1984. godine Thompson predvodi i svoj orkestar, The Walter Thompson Orchestra, ali i predaje soundpainting i izdaje sertifikate kompozitorima koji su prošli njegovu obuku. Više o njegovom radu možete saznati posećivanjem vrlo informativnog sajta: http://www.soundpainting.com
Thompsonova saradnica na ovom albumu, Maria-Angeles Cuevas, spada u sertifikovane „slikare zvukom“. Ako odete na njen sajt (https://angelescuevas.com/en/) saznaćete da ova Španjolka dolazi iz muzičke porodice u kojoj su svi pevali. Okružena muzikom i pesmom od najranijeg detinjstva, Cuevasova je studirala klavir na konzervatorijumu u Ženevi gde je i diplomirala a onda je obezbedila i diplomu iz muzičke edukacije kako bi mogla da podučava druge. Dalje se bavila klavirom dobijajući poduku na raznim mestima, uključujući Pariz i Moskvu, a onda je počela i da peva. Kaže da joj je to došlo spontano, kroz želju da izrazi svoje korene ali je dobila i formalnu naobrazbu kod više pevačica, uključujući njenu majku, Mariju Pilar Cuevas. Kod Thompsona se sertifikovala kao soundpainter, ima više aktivnih ansmabla, a od 2000. godine predvodi sopstvenu školu muzike i umetnosti u Ženevi, dok od 2009. godine u svom rodnom mestu, Vernier, ima programe koncerata, radionica, poduka.
Canopus je snmljen 26. Februara ove godine i dvoje umetnika su ovde sedeli za dva klavira u studiju u Švajcarskoj, snimajući dvanaest kompozicija i tri videa koja možete videti na JuTjubu putem Bandcamp stranice albuma. Iz videa se vidi da ni jedan od izvođača ispred sebe nema note, dakle, pričamo o muzici stvaranoj na licu mesta, improvizovanoj uživo a koju ovo dvoje ljudi izvode sa neverovatnom strašću. Naravno, kako sam već u uvodniku ovaj album klasifikovao kao „kamerni“, nisu sve kompozicije vatromet i rešetanje klavirskih dirki, ali ako ijedan slušalac unapred ima sumnje da li na ovoj ploči ima dovoljno džeza nek preskoči uvodne kompozicije i uleti pravo u Sentiers périlleux. Ovaj komad od četiri i po minuta nije nikakav pokušaj imitiranja svirke Cecila Taylora i njegovih akolita ali kanališe istu neumoljivu energiju i strast, rušeći sve pred sobom intenzitetom svirke i zastrašujućim kaskadama od po milion nota u sekundi.
Za publiku malo blažih senzibiliteta, naredna, El Mudo je taj džez-pečat koji je čekala. Ovo je takođe strastvena kompozicija, ali sa više swinga u svom izrazu i nešto manje forsiranja brzine ili makar nešto blažeg uspona ka vratolomnim brzinama u kojima ruke opet lete preko klavijature u zaslepljujućem zanosu i ispaljuju rafale nota prema vašim bubnim opnama. Odličan snimak i miks za koje je zaslužan Julien Michel obezbeđuju da se i u trenucima najljućeg prebijanja sve čuje kako treba i da muzika ima lepu dinamiku.
Canopus se, rekosmo, nalazi na razmeđi klasične muzike, kamerne muzike i džeza, ali ovo je pre svega improvizovana ploča, „zvučna slika“, i njeni prelasci iz atonalne muzike u džezu bliske harmonije, i mešanje tehnika sviranja dolaze prirodno i organski. Mathematic Victim, recimo, je dobra demonstracija kako se muzika koja je vrlo formalno uređena i vrlo virtuozno odsvirana može prezentirati i kao duhovita, lepršava, razigrana, bez odore stroge akademske hladnoće.
„Akademskije“ ili makar tiše zvuče neke druge kompozicije na ovom albumu, recimo Mirall Boig koja asocira na slušanja tišine iz opusa Mortona Fledmana sa svojim vrlo odmerenim, vrlo diskretnim spuštanjem nota u klavirsku masu, jednom gotovo šunjačkom izvedbom usklađenom sa atmosferom poeme španskog pesnika Bartomeu Rosselló-Pòrcela čija je pesma Espatlla dala katalonsku frazu „ludo ogledalo“ kojom je naslovljena ova kompozicija.
No, muzičari ovde svakako vole da SVIRAJU. Cardisoma Armatum je prepuna brzih, veoma snažnih napada na dirke, bližih klasičnoj muzici nego jazzu ali i dalje sa naklonima džez harmonijama i fraziranju – ako uspete da ih čujete s obzirom na sumanut tempo ove kompozicije.
Nije ovde sve glasno i brzo – jedanaestominutna Violet Night je možda „očigledniji“ primer zvučnog slikanja jer vrlo tiha svirka u njoj zaista jako asocira na noćnu (pa i ljubičastu) atmosferu, ali već sa Shadow Chef se muzičari vraćaju u visok tempo, mnogo nota, razigranost.
Albume kamerne muzike možda po inerciji zamišljamo kao diskretne, relaksirajuće situacije, ali Canopus je ploča koja izrazito uživa u svojoj vatri i strasti. Pa uživajte i vi sa njom: