Jazz Nedeljom je zamišljen kao serija vinjeta koje će ići (možda ne?) svake Nedelje, nudeći preporuku u vidu jednog jazz albuma koji sam tog dana slušao. Ovo nema pretenziju da bude ni ultimativni prikaz neke klasične ploče niti otkrivanje nekog budućeg klasika, već zaista samo to, da se kažu reč-dve o albumu koji sam tog dana rado slušao. Ponekada će to biti stare, proverene klasične stvari, ponekada najnovije izdanje koje sam izvalio na Bandcampu, hoću reći, neće biti pravila. Kako i treba. Kako i mora.
Današnji džez album je negde između lake, optimistične svirke dobrog raspoloženja i eksperimentalne, neidiomatske improvizacije. Ovu muziku sa dosta entuzijazma i apetita izvodi dvoje pedigriranih muzičara iz akademske sfere i mada ona svakako nema kafansku raspojasanost, njena neobavezna vedrina i iskrena upuštanja u improv igrarije su mi osvežila dan. Marianne Trudel & John Hollenbeck: Dédé Java Espiritu je album sniman malo više od dve godine – mada, slutim, ne baš SVAKOG dana – sa dvojicom inženjera zvuka na različitim sesijama i ovo je izuzetno čista, čak na granici kliničke čistote, ploča ljupkih, malih zvučnih vinjeta u kojima klavir i perkusije pletu jednu simpatičnu kamernu priču bez ambicije da ikoga obore na patos volumenom zvuka, ali se ne stideći ekspresivnih uzleta i energičnije svirke.
Marianne Trudel je pijanistkinja i kompozitorka iz Montreala, koja se bavi i aranžiranjem i improvizacijom. I biografija na njenom sajtu insistira da je njenu muziku teško precizno žanrovski odrediti* a to je svakako zato što se Trudelova nalazi na onom mestu između klasične muzike i džeza na kojem često zatičemo akademski obrazovane kompozitore i kompozitorke njene generacije, obrazovane u vrlo formalnim uslovima ali sa prirodnom inklinacijom ka slušanju i sviranju džeza. Dédé Java Espiritu se kao album svakako prepoznaje kao prirodno ishodište karijere koja se kretala između ove dve muzičke forme i ugodno spaja akademsku disciplinu sa organskijim improvizovanjem.
*mada se isti tekst lukavo doseti da je nazove vedetom „kvebečke i kanadske instrumentalne scene“ pa smo tu ipak dobili klasifikaciju koja je koliko-toliko marketabilna
Trudelova ima masu različitih projekata, od duo kombinacija, kao što je ovaj album, a u šta spada njen duo sa pevačicom Karen Young sa kojom je između ostalog snimila album aranžmana pesma Joni Mitchell, pa preko kvarteta/ kvinteta (Marianne Trudel 4 + Ingrid Jensen) sve do većih orkestara (konkretno Orchestre national de jazz de Montréal). Kao lider, ona iza sebe ima sedam albuma (ne računajući ovaj o kome danas pričamo) a kao izvođač nastupala je u klasičnim formatima, ali i na šansonjerskim koncertima (uključujući sa Charlesom Aznavourom), pa i u poetskim recitalima. Što se džez-pedigrea tiče, pomenimo samo nekoliko velikih imena sa kojima je ova pijanistkinja delila pozornicu: Kenny Wheeler, Mark Feldman, Ingrid Jensen, David Liebman, Tony Malaby, Hamid Drake, William Parker, George Lewis, Muhal Richard Abrams, Jean Derome, René Lussier, Karen Young…
Nastupi uživo dešavali su se i sa Johnom Hollenbeckom sa kojim je ovaj album i napisan i snimljen. Ovaj Amerikanac, rođen u državi Njujork ima akademske kredencijale vezane za udaraljke i džez kompoziciju a koje je stekao na muzičkoj školi Eastman univerziteta Ročester u Njujorku. Naravno, svoja prva ozbljna izvođačka iskustva stekao je u gradu Njujorku tokom devedesetih godina prošlog veka, radeći sa nekim uglednim imenima kao što su Tony Malaby, Meredith Monk, Keny Wheeler, da bi od početka ovog stoleća Hollenbeck sebe vaspostavio kao lidera, radeći u različitim idiomima. Samo 2001. godine je objavio četiri albuma različita po stilu i postavama, a koja su i ozvaničila njegove saradnje sa muzičarima sa kojima će dalje nastupati i snimati u godinama koje će doći. I Hollenbeckova biografija na njegovom sajtu kaže da ga je teško žanrovski odrediti, ali je fakat i daje Hollenbeck malo eksplicitnije okrenut džezu, sa interesovanjem za big bend seting, a koji istražuje već godinama sa svojim big bendom John Hollenbeck Large Ensemble.
Dédé Java Espiritu je, naravno, album sasvim drugog senzibiliteta i zvuka od bilo kakvog big bend rada. Ovo je intimistička čak naglašeno tiha ploča u kojoj, doduše, nema ulazaka u kontemplativne tišine i intenzivno hermetične atmosfere, ali koja čak i u brzom, energičnom tempu pazi na to da slušaoca ne preplavi zvukom, kako bi mogao da uživa u zvonkoj, bogatoj muzici. Ovde je bitan i taj, kako rekoh skoro klinički čist snimak, sa perkusijama koje su ozvučene tako da se jasno čuje svako dodir, skoro i svaki pogled koji im Hollenbeck uputi, a koje on svira izuzetno disciplinovano i pazi na dinamiku, dajući kompozicijama jedan teksturalni kvalitet i neretko hipnotišući slušaoca kompleksnim metrikama koje deluju kao da izlaze lako, prirodno, organski i da nisu rezultat mukotrpnog višedecenijskog rada. Hollenbeckova biografija na njegovom sajtu pominje i da se često, kada su perkusionisti u pitanju, poteže oktopod kao poređenje, jer slušalac ne može da veruje da osoba sa samo četiri ekstremiteta može da odsvira sve te note koje se čuju, ali da bi za ovog partikularnog bubnjara hidra sa svojih sedam glava bila precizniji analog jer se kod njega u muzici čuje mnoogo IDEJA u svakom komadu koji svira.
No, ono što JA mogu da kažem za Hollenbecka je, naprotiv, da se perfektno uklopio sa idejama Trudelove i da nije nametljiv u tome kako naspram njene harmonske i ritmičke osnove postavlja svoje razrade. Neke kompozicije, poput recimo La nature avant tout funkcionišu na tenziji između fraziranja pijanistkinje koje je impresionističko i osetno „diše“ i ritma koji je nepokolebljivo čvrst, disciplinovan, čak pomalo mehanički. U ovoj se kompoziciji može reći da Hollenbeck svira nasuprot klaviru, ali ona je samo jedno uspelo iskakanje iz formata albuma gde se dvoje muzičara uglavnom vrlo pažljivo uklapaju i po dinamici i po ritmu.
Trudelova ima zvonak ton i nežnu lirsku dimenziju u svojoj muzici, ali bez upadanja u sentimentalne maštarije. Ovo jeste album, kako rekoh, neobaveznih, optimističkih vinjeta, ali sve je to muzika sa integritetom, čija je emocija dostojanstvena, a svirka razigrana, maštovita, duhovita, i skoro neosetno, naizgled beznaporno tehnička.
Trudelovu možete čuti i u atonalnom, neidiomatskom, veoma gestularnom modu sviranja u kratkim interludijima između dužih kompozicija. Ovo su „standardne“ avangardne epizode, sa sve korišćenjem proširenih tehnika sviranja u utrobi klavira i upotrebom „nemuzičkih“ delova instrumenta za proizvođenje zvuka. I Hollenbeck ima ovakve minujatire i to su šarmantni, apstraktni ali ne naporni pasaži na albumu koji ipak većinski karakteriše liričnija, melodičnija muzika.
No, raspon atmosfera je impresivno širok i jedna meditativna, dostojanstvena Nature speaks: la lenteur će vam dati sasvim drugačiji ugođaj od Tension and happiness koja počinje arpeđima na klaviru, nastavlja se kompleksnom ritmičkom međuigrom koja samo deluje lako i prirodno iako se oslanja na složenu metriku, a završava se u vrlo apstraktnom, ekspresionističkom modusu.
Dédé Java Espiritu je takav album, pun interesantnih smerova u kojima se istražuje ali uvek spreman da proba nešto drugo, da vas iz poznatog uvede pravo u nepoznato ali i da vas vrati uglavnom neoštećene. Kao kolekcija lepih komada koji avangardno spajaju sa lirskim, optimistično sa eksperimentalnim i, naravno, džez sa klasikom, on je vrlo pogodan za Nedeljno slušanje:
https://mariannetrudel.bandcamp.com/album/marianne-trudel-john-hollenbeck-d-d-java-espiritu