Jazz Nedeljom je zamišljen kao serija vinjeta koje će ići (možda ne?) svake Nedelje, nudeći preporuku u vidu jednog jazz albuma koji sam tog dana slušao. Ovo nema pretenziju da bude ni ultimativni prikaz neke klasične ploče niti otkrivanje nekog budućeg klasika, već zaista samo to, da se kažu reč-dve o albumu koji sam tog dana rado slušao. Ponekada će to biti stare, proverene klasične stvari, ponekada najnovije izdanje koje sam izvalio na Bandcampu, hoću reći, neće biti pravila. Kako i treba. Kako i mora.
Ovonedeljni album snimljen je pre šest godina u Švedskoj ali je tek sada obnarodovan. Verovatno se pre svega radi o tome da je Oliver Lake, sa sada već više od osamdeset godina i preko pola veka profesionalne muzičke karijere, sklon da malo uspori sa radom pa se glad publike mora zadovoljavati nešto starijim snimcima. No, Oliver Lake, Mathias Landaeus, Kresten Osgood: Spirit je svakako ploča koju vredi poslušati na ime uobičajeno izvanrednog programa na alt-saksofonu što ga je veteran pružio, a ni ostala dva muzičara baš nisu za odbaciti, i ovo je solidnih četrdeset minuta spajanja skandinavske uzdržanosti i najfinijeg afroameričkog bluza u snimku koji je napravljen u tako visokoj definiciji da ćete čuti svaki pogled bubnjara prema kožama i susretanje prstiju pijaniste sa dirkama njegovog instrumenta.
Oliveru Lakeu teško da treba neki veliki uvod. Iako sebe opisuje kao „kompozitora, slikara, pesnika“ na uvodnoj strani sajta koji nije apdejtovan od prošle godine kada je Lake dobio nagradu za životno delo festivala Vision, istina je da ga svi uglavnom znamo pre svega kao kompozitora i virtuoznog saksofonistu što je šezdesete proveo radeći sa Black Artists Group kolektivom u Sent Luisu, rame uz rame sa nekim sjajnim muzičarima poput Juliusa Hemphilla, Charlesa „Boboa“ Shawa, Hamieta Bluietta i Jopseha Bowieja, ali i sa pozorišnim rediteljima, pesnicima, slikarima i plesačima. Lakeova multidisciplinarna interesovanja nisu uminula tokom narednih šest decenija – omot ovog albuma je on, na kraju krajeva naslikao sam – ali je najširoj publici svakako najpoznatiji pre svega njegov muzički rad. A kad kažem najširoj, ni ne mislim samo „džez publici“. Lake je svirao sa Bruklinskom Filharmonijom, sa Louom Reedom i Bjork, sa reperima popur Mosa Defa i A Tribe Called Quest a onda i sa kremom američke džez avangarde kao što su William Parker, James Blood Ulmer, Reggie Workman, Andrew Cyrille, Anthony Braxton… Krajem sedamdesetih je bio vredni član njujorške „loft jazz“ scene pa je iz toga valjda i nekako prirodno izašlo osnivanje World Saxophone Quarteta gde su pored njega bili i takvi titani kao što su Hamiet Bluiett, Julius Hemphill i David Murray. Ovaj je sastav zvanično rasformiran tek 2016. godine a Lake je u međuvremenu naređao više od osamdeset snimljenih albuma, radeći kao lider, ali i sarađujući sa nebrojenim drugim muzičarima (da pomenemo još Archieja Sheppa, Malachija Thompsona i Marka Mastersa…).
Kao prolifičan kompozitor, Lake je radio za brdo prestižnih institucija – američka Kongresna biblioteka, fondacija Rokfeler – i nadobijao se nagrada priznanja i stipendija. A kao i mnogu drugi muzilčari njegove i prethodne generacije, ostvario je i zdravu saradnju sa evropskim, notabilno skandinavskim muzičarima.
2003. godine Lake je sa Johnom Tchicaijem i dva skandinavska muzičara snimio album Lake | Tchicai | Osgood | Westergaard, izašao 2006. godine i ovo je bio jedan ugodan susret američke džez avangarde i skandinavske interpretacije istih korena. No, album o kome danas pričamo, Spirit, urađen je 2017. i na njemu se ponavljaju jedan muzičar i jedna kompozicija sa tog prethodnog.
Kresten Osgood je danski džez bubnjar – ali u nekim postavama svira i orgulje, pa i repuje – sa vrlo solidnim sivijem a koji se tiče ne samo svirke i snimanja sa brojnim zanimljivim imenima (Henry Grimes, Yusef Lateef, Derek Bailey, Paul Bley, Roscoe Mitchell, Alan Silva, Brad Mehldau, Wadada Leo Smith, neizbežni William Parker…) već i ozbiljnog rada na istioriografskoj prezervaciji koja se tiče danskog džeza. Osgood je dosta radio na radiju i bio iza serije podkasta koja se bavila jednim vekom istorije danske džez muzike.
Pored njih dvojice, na Spiritu svira i švedski pijanista Mathias Landaeus, jedan takođe vrlo iskusn izvođač i kompozitor koji je još devedesetih godina prošlog stoleća živeo u Njujorku i tamo učio kod Jakija Byarda i Richieja Beiracha. Po povratku u Štokholm je radio na oživljavanju lokalne džez scene kroz rad sa klubovima a kasnije i pokretanje inicijativa kao što je Jazz for Climate Justice, a kao autor i izvođač radi u više postava, od sopstvenog trija, preko saradnji sa Martinom Küchenom, do susreta sa raznim skandinavskim muzičarima.
Landaeus na ovom albumu ima vrlo bogat zvuk, lirski stil sviranja, ali i jedan maštovit, razigran pristup improvizaciji koji je praktično neophodan kada svirate sa veličinom kao što je Lake, čovekom koji već decenijama ne mora da razmišlja o tome šta i kako će svirati i iz koga muzika izlazi spontano, već formirana, sigurna u sebe, ubedljiva. Lake, inače, album počinje prizivanjem duha da dođe i pojavi se u prostoriji u kojoj su muzičari kroz jedan kratki, mađijski napev i onda je narednih osamnaest minuta muziciranja na naslovnoj kompoziciji, pretpostavićemo, manifestacija tog duha.
Spirit je inače kompozicija koja je u mnogo kraćoj, četvorominutnoj formi već snimljena na pomenutom albumu sa Tchicaijem, Osgoodom i Westergaardom, i tamo je to bio komad veselog free jazza bliskog hardbopu po zvuku i energiji. Na ovom albumu, pak, Lake i dvojica muzičara mnogo više idu na razbijanje ali i razvijanje forme pa Spirit izranja iz atonalne, improvizovane višesmerne svirke i biva zaista prizvan u postojanje užurbanom, skoro nervoznom Lakeovom izvedbom a koju Landaeus i Osgood prate sa puno nota i dinamičnih ritmova.
Ovaj trio je svakako najubedljiviji kada svira u energičnijem, dinamičnijem modusu. Lakeov alt-saksofon ima izvanredan ton i on je i u sporijim, meditativnijim momentima na ovom albumu naprosto prelep sa jednim dubokim, snažnim zvukom kome skoro da ne treba nikakva pratnja da kompozicije postavi baš tamo gde treba da stoje. No, kad svira brže i uleće u krešenda, preduvavanja i jurnjavu po skalama, onda i druga dvojica muzičara, pogotovo Osgood, vrlo intuitivno prepoznaju šta treba da rade i postiže se jedna perfektna sinergija u kojoj se nekakav hipotetički nedostatak kontrabasa nimalo ne oseća.
No, primetno je da u nekim apstraktnijim, tišim delovima ima malo šlajfovanja. Ne kod Lakea, naravno, Osgood je taj koji kao da nije siguran kako da se postavi kada ne može da svira u free jazz kaskadama i poliritmijama koje mu odlično idu od ruke. Bluz deo u prvoj kompoziciji zato zvuči pomalo i kao tezga, a neidiomatska improvizacija na ovoj i narednim kompozicijama Osgooda prikazuje u vrlo svedenom modu svirke gde on kao da se tek potpisuje, ne usuđujući se da se konfrontira sa pre svega saksofonistom.
Naravno, neka improvizacija profitira od konfrontacije, neka od uzdržanosti – album svakako ima mnogo odličnih delova sa sledeće tri kompozicije koje su kraće i vidno prodišu uvek kada Lake autoritativno preuzme lidersku ulogu i vodi ostatak trija kroz svoje teme, atmosfere, dinamiku. Do kraja to bude vrlo ugodna ploča, sa sporijom kompozicijom Aztec koja bluz atmosferu i fraziranje radi nešto ubedljivije i Lakeovim ekspresivnim, emotivnim izvođenjem Bonu, koje Landaeus prati raskošnim klavirskim akordima. Može se reći da etos free jazza u kome su svi ravnopravni i ne postoji lider nije ispoštovan na ovom albumu ali… ovaj album je zbog toga bolji. Poslušajte: