Jazz Nedeljom je zamišljen kao serija vinjeta koje će ići (možda ne?) svake Nedelje, nudeći preporuku u vidu jednog jazz albuma koji sam tog dana slušao. Ovo nema pretenziju da bude ni ultimativni prikaz neke klasične ploče niti otkrivanje nekog budućeg klasika, već zaista samo to, da se kažu reč-dve o albumu koji sam tog dana rado slušao. Ponekada će to biti stare, proverene klasične stvari, ponekada najnovije izdanje koje sam izvalio na Bandcampu, hoću reći, neće biti pravila. Kako i treba. Kako i mora.
Jon Raskin je čovek kome se implicitno veruje jer, evo, slušamo ga preko četrdeset godina i on i dalje objavljuje sveže, vitalne, razigrane snimke razobručenog džeza i slobodne improvizacije, kao da je još uvek mladi, napaljeni muzičar kome se u sedamdesetim godinama prošlog veka otvaraju novi horizonti muzike, improvizacije, kompozicije, multimedijalne umetnosti, pa i ukrštanja umetnosti (plesa, teatra) sa drugim formama ljudskog rada kao što je recimo ratarstvo (pričamo o projektu nazvanom prosto Farm). Tako i svaki Raskinov novi album rado preslušam, a Bafus/ Raskin/ Shiurba: Fair Shanks Suburbia, album urnebesnih improvizacija snimljenih u trio formi prošlog Decembra, a objavljen ovog Novembra, je još jedno dragoceno podsećanje na oslobađajuću energiju muzike koja se svira bez mnogo ograničenja i pravila.
Sa karijerom koja se proteže unatrag do sedamdesetih i sa Rova Saxophone Quartetom koji svira od početka osamdesetih i još uvek je aktivan, Raskin je svakako jedno od prepoznatljivijih imena iz orbite free jazza koji se tokom decenija rado i često spajao i sa akademskom muzikom (recimo saradnja sa Pauline Oliveros i Terryjem Rileyjem). Saksofonista je svirao sa svima kojih možete da se setite, od Anthonyja Braxtona preko Gina Robaira i Freda Fritha, do Chesa Smitha, sarađujući sa institucijama i izdavačima usredsređenim na novu muziku i lako kretanje između džeza, neidiomatske improvizacije i klasične (mada, razume se, avangardne) kompozicije. Raskin je institucija već toliko dugo da se osećam i malo glupo što uopšte, kao, dajem neku njegovu sažetu biografiju. Uostalom, već sam pisao o njemu pre neke dve i po godine, pa da se ne ponavljam previše.
Za ovaj studijski sudar Raskin je regrutovao Johna Shiurbu, svog, u poslednje vreme čestog saradnika (notabilno u projektu The Long Table Project), gitaristu (i kompozitora) iz San Franciska koji negde od devedesetih pravi talase u Bej Ejriji ne samo svojom vatrometnom svirkom, već i doslednim komponovanjem za druge izvođače, ali i radom na svojoj etiketi Limited Sedition koja je objavila desetine albuma improvizacije muzičara iz ovog kraja Kalifornije. Njegova biografija citira da je magazin Cadence još 2004. godine napisao da je Shiurba „divlje kreativan gitarista… anti-džez, anti-sve ostalo, a opet potpuno neodoljiv“ a što su lepe, ali i sasvim tačne reči. Ako vam je Fair Shanks Suburbia prvi susret sa Shiurbinom muzikom, verovatno je da ćete biti impresionirani tehnikom i kretivnošću ovog improvizatora.
Treći član ekipe je Jon Bafus, bubnjar iz Sakramenta čiji sajt ne radi pa ćemo vam ostati dužni opširniju biografiju. Bafus definitivno operiše već izvesno vreme na tački dodira nekoliko avangardnih muzičkih filozofija, vozeći siguran slalom između slobodne improvizacije, free jazza i progresivnih ekstrapolacija fanka, panka, roka… Bafus je umešan u rad nekoliko lokalnih bendova ali mi je glavni projekat već deceniju i po Gentleman Surfer, jedan sjajno nazvani a bogami i generalno sjajni spoj progresivnog roka i avangardnog panka sa puno nervozne energije i čvrste svirke.
No, iako Bafus u Gentleman Surferu svira kompleksne ali prebrojive, „rok“ ritmove, on nije jedan od onih bubnjara koji se spetljaju kad treba svirati slobodno, bez tempa i metrike, naprotiv. Njegova svirka na Fair Shanks Suburbia je izvanredno slobodna, dinamična i pre svega ZABAVNA sa ogromnim brojem udaraca ali bez forsiranja volumena koji bi naterao ostala dva muzičara da i sami zapinju iz petnih žila. Naprotiv, ovaj album je primer kako energija koja do slušaoca dolazi nije direktno srazmerna glasnoći kojom muzičari izvode muziku i rezultanta je interakcije muzičara i načina na koji se njihovi individualni perfomansi spajaju u celinu što je proverbijalno veća od zbora svojih sastavnih delova.
Jer, Fair Shanks Suburbia je album slobodne improvizacije koji džez uzima samo kao (filozofsku) polaznu osnovu ali se neće baviti ni njegovim ritmovima, ni njegovim temama, najmanje njegovim razdvajanjima na hedove i solaže. U Raskinovoj svirci će se najviše čuti naklon džez harmonijama, ali i ovo najpre u prolazu, u proletanju kroz skale i istraživanju znatno šire tonalne i zvučne teritorije. U kvartetu Rova Raskin svira bariton saksofon, a to mu je glavni instrument i u drugim projektima, ali na ovoj sesiji baritonu on dodaje i alt saksofon, vidno uživajući u igranju sa višim registrima i zvucima koji progresivno, kako album odmiče, sve manje imaju veze sa džez fraziranjima i prelaze u sve apstraktnije forme.
Naravno, Shiurba je sa svojom anti-džez gitarom neko ko mu daje veliki podsticaj da se okrene pre svega zvuku, teksturi, boji. No, Shiurbino sviranje je, da se ne prevarimo, ekstremno dinamično ovde. Naravno, dobiti iz njegove gitare čist TON je prilično redak događaj na ovom albumu, Shiurba mnogo radi sa šumovima, nervozno, gesturalnom svirkom u kojoj se žice prigušuju, distorziraju, savijaju a i kada dobijemo te retke tonove, često su spojeni disonantnim intervalima i zvuče kao da je gitara u nekom momentu posle uključivanja u pojačalo ostvarila samosvest i sada postavlja pitanja o tome ko je, šta je, gde se nalazi i šta joj je činiti.
Raskin i Shiurba imaju izvanrednu hemiju na ploči i kako sesija više odmiče sve su bolji u uklapanju svojih ideja, tehnika, boja. Njihovo sparingovanje se samo povremeno ubacuje u standardne doziv-odziv strukture i većinu vremena saksofonista i gitarista zajednički istražuju istu teritoriju , uklapajući svoje dinamike, boje i volumen, ali ne imitirajući gestove onog drugog.
Bafus je tajno oružje ovog trija jer njegova svirka semu daje jedan furiozan, nestrpljiv, tenzičan kvalitet. Ovde i postaje jasno koliko zapravo muzičari tiho sviraju jer Bafusova zaslepljujuć kanonada ogromnog broja nota po kožama i metalu naprosto ničem drugom ne bi dopustila da se čuje kada bi bila svirana snažnije. Tako je onda i Shiurba amplifikovan tek da može da radi trikove sa držanjem tona i distorzijama koje akustična gitara ne bi mogla, a i Raskin može da svira brzo, dinamično, a bez ulaganja velikog napora u izduvavanje.
Ovo albumu daje aromu koja asocira na kasne sedamdesete i rane osamdesete kada su se free jazz, improvizacija, pank, fank i no wave spajali u loft sesijama ili svirkama u ekstremno malim lokalima gde bi pun volumen zvuka bio prosto nepodnošljiv. Bafusova superbrzina i sviranje u svim smerovima u isto vreme podmeće pod druga dva muzičara gustu tapiseriju poliritma koji im omogućava da preko nje komuniciraju kao dve razbarušene ptice u nekom kompleksnom životinjskom ritualu.
No, čak i kada Bafus malo uspori, tek na desetoj kompoziciji, Tippy, i trio krene da svira gruv, ovo je i dalje urnebesno. Sporije, da, sa malo više prostora za disanje tokom sedam minuta, ali i dalje sve vreme slobodno, uzbudljivo, sa jasnom tendencijom da se svakog trenutka vožnja pretvori u izletanje preko bankine i dugi skok u ambis. Do kraja albuma trojica muzičara sviraju toliko ZAJEDNO da mozak ne može da isprocesuje individualne kontribucije i muziku čuje kao jedan totalitet sa previše dimenzija da bismo ih sve nabrojali. Blaženstvo, dakle: