Jazz Nedeljom je zamišljen kao serija vinjeta koje će ići (možda ne?) svake Nedelje, nudeći preporuku u vidu jednog jazz albuma koji sam tog dana slušao. Ovo nema pretenziju da bude ni ultimativni prikaz neke klasične ploče niti otkrivanje nekog budućeg klasika, već zaista samo to, da se kažu reč-dve o albumu koji sam tog dana rado slušao. Ponekada će to biti stare, proverene klasične stvari, ponekada najnovije izdanje koje sam izvalio na Bandcampu, hoću reći, neće biti pravila. Kako i treba. Kako i mora.
Skoro da je kraj godine pa treba slušati nešto lepo, koliko god je to moguće. To lepo nam ove Nedelje dolazi iz Bruklina od svih mesta na svetu, kao dokaz da nikada ne možete znati gde ćete naleteti na lepotu. Andrew Pereira: Lost in Plain Sight je debi album mladog alt-saksofoniste izašao osmog Decembra i to za Fresh Sound New Talent iz Barselone, izdavačko preduzeće koje od1992. godine radi na predstavljanju novih, mladih džez snaga svetu i može se pohvaliti da je dalo inicijalni vetar u jedra nekim od danas vrlo cenjenih imena kao što su Brad Mehladu ili Aaron Goldberg. Videćemo kakva će dalja diskografska i druga sudbina biti za ovog saksofonostu ali debi album šalje dosta fine signale i osvežava ovu tmurnu, poznu jesenju sezonu u Beogradu i Njujorku.
Pereira je poreklom iz Pensilvanije i saksofonu ga je prvo privoleo otac, još dok je imao nežnih devet godina. Dečaku se to prilično dopalo pa je razvio, po sopstenim rečima „opsesiju“ džezom a što se onda materijalizovalo u formi studija prvo na Univerzitetu Rutgers a onda i na pensilvanijskom Univerzitetu Temple. Naravno, tokom a pogotovo nakon završenih studija, Andrew se aktivirao na filadelfijskoj džez sceni pa je paralelno učio od iskusnih muzičara ali i sarađivao sa svojim vršnjacima na razvoju osobenog stila. Pored svirke u više manjih postava radio je i u big bend formatu, a navodi muzičare kao što su Peter Erskine i Ignacio Berroa kao uticajne na njegov razvoj. 2016. godine je učestvovao na nacionalnom takmičenju u organizaciji Severnoameričkog saksofonističkog saveza (North American Saxophone Alliance) i osvojio drugo mesto.
No, onda se 2018. maltene bez planiranja preselio u Njujork. Verovatno ne SASVIM bez planiranja jer je ovo koincidiralo i sa upisivanjem a onda i kompletiranjem master džez studija na Siti koledžu, ali Pereira veli da ga je uzbuđivalo, ali pomalo i plašilo uključivanje u legendarnu, živu i dinamičnu scenu metropole koja, kako i sam kaže „ne prašta“. No, valjda je najbolji način da svoje veštine istešete taj da ih stavite naspram veština mnoštva drugih jednako motivisanih muzičara pa je Pereira u Njujorku intenzivirao svoje kompozitorske napore ali i rad sa raznim bendovima, trudeći se da izvodi uglavnom sopstvenu muziku. Što je plemenit i dobrodošao napor.
Otud je i debi album, koji danas slušamo, kolekcija isključivo autorskih pesama, komada sedam, a koje nisu sve nastale nakon preseljenja u Bruklin. Štaviše, Pereira naglašava da su neke od kompozicija „putovale sa njim od grada do grada“, a to su mahom komadi koji album zatvaraju, evoluirali sa protokom godina i izvođenjem kroz različite postave. Album je snimljen u studiju u Njujorku i inženjer zvuka je bio David Stoller, koga Pereira opisuje kao „vrhunskog“ a rezultat (u masteringu Pietera De Wagtera) je vrlo prirodno zvučeći, dinamičan album post i hardbopa sa jasnim korenima u klasičnom Blue Note zvuku ali i jasnim ambicijama da bude savremen, ličan i ekspresivan.
Pereira je za album sastavio kvintet u kome bubnjeve svira Jonas Esser, od 2021. godine i sam Njujorčanin, čiji je otac takođe bio bubnjar i koji ovde lako i nenametljivo vozi kroz spektar ritmova, od klasičnog hardbop svingovanja do latinice. Kontrabasista Simón Willson je rođen u Čileu a sada živi u Njujorku i pre nekoliko nedelja je sa sopstvenim kvartetom objavio debi album. Wilsonova svirka je energična ali i harmonična i mada kompozicije od njega često zahtevaju i perkusionistički napad na žice, on to radi sa mnogo osećaja i bez nametljivosti. Pijanista je Paul Janoschka, koji ima sopstveni trio i par albuma u biografiji, sudeći po ovom materijalu jedan vrlo pouzdan svirač koji pratnju popunjava sa tačno onoliko nota koliko je potrebno da duvači imaju bogatu harmonsku podlogu a da se ne utope u njoj. Konačno, pored Pereire na altu, tenor saksofon svira Neta Raanan, žena originalno iz Nju Džersija privučena džezu na ime detinjeg iskustva gledanja „tajnovitih“ crno belih fotografija Theloniousa Monka i Lestera Younga na zidovima prodavnica ploča u Njujorku. Studirala je na Berkliju, ima master i neretko svira i izvan džez orbite, snalazeći se dobro sa različitim žanrovima, ali je ona, na ovom albumu praktično najsjajnija zvezda.
Ovo je vrlo „saksofonistička“ ploča, i Pereira se nije slučajno odlučio za postavu sa dva saksofona koja je malo nestandardna za kvintet. Teme i hedovi, pogotovo u novijim kompozicijama, su napisani za dva saksofona i način na koji Pereira i Raananova prepliću svoje linije je tokom celog albuma impresivan i angažuje slušaoca. Pereira je vrlo melodičan kompozitor i njegove teme često imaju jednu himničnu dimenziju (skoro da sam u napasti da im pripišem i sakralnost u pojedinim momentima), ali tenor saksofon je u ovoj postavi da bi svemu deo i jednu tamniju notu. Način na koji klavir i kontrabas sviraju, ali i kako su producirani, takođe produbljuje zvučnu sliku i daje saksofonima pozornicu na kojoj mogu da zablistaju.
I oni blistaju. Pereira se svakako potrudio oko tema, pa su neke od kompozicija vrtoglavo kompleksne u predstavljanju i razvijanju osnovne melodije sa dodavanjima između članova kvinteta i složenim ritmičkim programom. No, ovo je DŽEZ i u njemu je improvizacija ne baš SVE što se broji ali svakako ključna dimenzija muzike. I ovde se mora tražiti sržni kvalitet albuma, naravno.
I rekao bih da Neta Raanan, kao jedna od najiskusnijih u ovoj postavi, ovde dominira. Njene solaže su tople, ali razigrane, harmonične ali dinamične. Sve se ovde svira u bop i post-bop okvirima ali oboje saksofonista su sposobni da drže noge čvrsto utemeljene u tradiciji dok istovremeno rade na sopstvenim izrazima. Album stoga zvuči tradicionalno ali i savremeno u istom trenutku. Naravno, vidi se da je ovo prvi album za lidera i jedan od prvih albuma za ostale muzičare – od kojih su se trojica upoznali na Siti koledžu – i postoji i mera demonstracije sopstvenog glasa i tehnike koju ćete čuti od svakog od njih, ali Lost in Plain Sight je ipak pre svega album kompozicija i urednih, disciplinovanih, nenametljivih improvizacija na zadate teme, prijatan za slušanje ali ni slučajno nesupstancijalan ili „lak“. U svakom sluaju jedan obećavajući debi:
https://freshsoundrecords1.bandcamp.com/album/lost-in-plain-sight