Jazz Nedeljom je zamišljen kao serija vinjeta koje će ići (možda ne?) svake Nedelje, nudeći preporuku u vidu jednog jazz albuma koji sam tog dana slušao. Ovo nema pretenziju da bude ni ultimativni prikaz neke klasične ploče niti otkrivanje nekog budućeg klasika, već zaista samo to, da se kažu reč-dve o albumu koji sam tog dana rado slušao. Ponekada će to biti stare, proverene klasične stvari, ponekada najnovije izdanje koje sam izvalio na Bandcampu, hoću reći, neće biti pravila. Kako i treba. Kako i mora.
Red je da malo odmorite od free jazza koji smo nemilosrdno trošili poslednjih par nedelja (meni odmor od free jazza, naravno nije potreban; free jazz za mene JESTE odmor) i da poslušamo album uz koji može da se pleše i ako imate samo regularan broj udova dodeljen od strane demijurškog dizajnera svojoj najomiljenijoj kreaciji* – čoveku. Za potrebe TOG plesa, doduše, moraćemo da se bacimo do Etiopije, ali ne one prave, u Africi već do jedne rekonstruisane, virtualne, takoreći tehnomagijske Etiopije koja se, kad smo već kod zvuka, sazvučja i zvučanja, skoro pa i ne razlikuje od utopije, zar ne? Autentičnost je vredan kvalitet u muzici ali je ponekada i posvećena reimaginacija koja se graniči sa kreiranjem paralelnog univerzuma skoro jednako fascinantna. Dakle, umesto u Etiopiju idemo u Lids u Engleskoj a umesto etipskoh muzičara imamo Škote, Engleze i najmanje jednog Flamanca.
*posle mačaka
The Sorcerers: I Too Am A Stranger je, dakle jedna od najzabavnijih ploča sezone zima-proleće 2024. godine sa svojim neodoljivim gruvom i lepim, čistim zvukom. Iako biste samo na osnovu imena benda i albuma sasvim legitimno – i sasvim pogrešno – u glavi stvorili sliku da imamo posla sa gomilom kosplejera koji se oblače u gandalfovske odore, puštaju brade i guraju kudelju (jelte) u svoje lule pre nego što opale po harfama i krenu da recituju vilovnjačku poeziju, istina je na sasvim drugoj strani: ovo je gomila britanskih muzičara okupljenih oko nezavisne izdavačke kuće ATA Records i njenog istoimenog studija sa velikim poštovanjem za etiopsku popularnu muziku, pogotovo iz njene klasične ere u šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog veka a koji je zapadnjacima trideset godina kasnije približila francuska etiketa Buda Musique započinjući svoj serijal kompilacija Ethiopiques (završavajući ga tridesetim tomom 2017. godine).
Iako je, naravno, i savremena etiopska popularna muzika prilično interesantna i predstavlja izvor inspiracije zapadnjačkim muzičarima, klasični „živi“ zvuk, nastao kao mešavina džeza, fanka, roka i lokalnih folklornih estetika je bio jedan od nedovoljno prepoznatih ali time ništa manje značajnih kamenova-temeljaca world music ekspanzije u osamdesetim i devedesetim godinama prošlog veka. Naravno, prosečno zainteresovan slušalac je imao mnogo veće šanse da čuje senegalske i egipatske radove u ono vreme ali nije ni malo hazarderski reći da su i senegalski i egipatski i drugi afrički muzičari u to vreme slušali Mahmouda Ahmeda i Mulatua Astatkea i nadali se da jednog dana budu popularni i cenjeni makar upola kao oni.
U 2024. godini, naravno, imamo internet i nikada globalizovaniji svet pa je i do muzike svake vrste lakše doći nego ikada. Koncept „četvrtog sveta“ u muzičkom univerzumu, a koji su izmaštali Jon Hassel i Brian Eno krajem sedamdesetih (uz ogledni primer sa albumom Fourth World, Vol. 1: Possible Musics iz 1980 godine) je odavno postao stvarnost sa slobodnim mešanjem etničkih muzičkih uticaja sa raznih strana sveta i savremene studijske tehnologije. The Sorcerers se možda smeštaju na za mrvicu konzervativniju poziciju, uzevši u obzir da ceo koncept izdavača ATA podrazumeva „analognu“ tehnologiju, pa u njoj ima relativno malo ili nimalo savremene elektronike, ali da ne cepamo dlaku na četiri: I Too Am A Stranger je definitivno ploča fikcionalne dijaspore, maštarija o svetu u kome je etiopska muzika naprosto default vrednost kojoj svi teže i sviraju je sa puno poštovanja i pozitivne ambicije.
Srce ovog benda čini basista/ gitarista Neil Innes (koji deli ime sa poznatijim, preminulim komičarem), rođen u Škotskoj ali danas baziran u Leedsu gde drži studio i vodi pomenuti ATA Records: Innes je svirao ili svira u više postava, a The Sorcerers je njegova beba, nastala skoro pa eksperimentalno, sa samo par pesama snimljenih u etiopskom stilu koje su bile namenjene sedmoinčnom singlu ali koje su naišle na tako dobar fidbek kod publike da je projekat brzo apgrejdovan u pravi bend.
Bubnjar Joost Hendrickx predaje na konzervatorijumu u Lidsu a od jedanaeste godine svira bubnjeve, diplomirao je džez i svirao sa ogromnim brojem muzičara u raznim stilovima muzike, od džeza, preko latinice, hip-hopa i slobodne improvizacije, do indijske klasične muzike i, evo, muzike zapadne Afrike. Projekti sa kojima radi su Abstract Orchestra, Kefaya, Gotts Street Park, XOA…
Richard Ormrod koji ovde svira saksofon, flautu, vibrafon i klavijature NIJE isti Richard Ormrod koji predaje klavir na školi Royal Northern College of Music, vrlo klasično obrazovan pijanista koji je sa londonskog filharmonijom izvodio Betovena i generalno se kreće na transverzali Bah-Betoven-Brams-Šenberg-Šubert-Šuman. OVAJ Richard Ormrod je iz Lidsa i svira VRLO FANKI, i pored nabrojanih instrumenata inače koristi i ukulele, bendžo, harmoniku, bas, gitaru, trombon… Jasno vam je, čovek je multiinstrumentalista u najizrazitijem obliku i radi sa gomilama bendova i projekata u raznoraznim stilovima, od regea, preko kalipsa i džeza do slobodne improvizacije.
Dodatno, imamo mladu trubačicu iz Lidsa, Oliviju Cuthill, a na udaraljkama gostuje i Danny Templeman, regularni saradnik ove ekipe i stručnjak za afrokaripske ritmičke instrumente.
I Too Am A Stranger je ploča koja odmah osvaja svojom neposrednošću. Iako u ovakvim situacijama ja često filozofiram o kulturnoj aproprijaciji i tome kako postoje etičke dimenzije koje ne treba izgubiti iz vida kada se bogati zapadnjaci napajaju na kreativnim izvorištima bivših kolonija, u ovom slučaju su mi takve brige bile u trećem planu. The Sorcerers nisu bend koji omažira Etiopljane i svira svoje aranžmane popularnih kompozicija iz ovog dela Afrike, već ekipa koja piše svoje kompozicije inspirisane ovakvim zvukom. Utoliko, sve na ovom albumu zvuči živo, neposredno, radosno, usredsređeno na temu, ritam i improvizacije, bez ikakvog vidnog napora da se imitiraju konkretni muzičari ili bendovi iz etiopskog zlatnog doba.
U skladu sa tim, muzika vrlo optimistički pocupkuje u ritmu fanka i regea, sipajući saks i flautističke solaže preko lepljivih Innesovih bas-linija i izvrsnih ritmičkih uboda na klavijaturama, dok perkusionisti slažu idealno svedene konstrukcije udaraca, maštovite ali ni u jednom momentu prekompleksne ili razmetljive. Ovo je muzika pre svega gruva, perfektne plesne ritmike i vedre atmosfere, sa hipnotičkim repeticijama, psihodeličnim zvukom vibrafona, cvrkutavim solažama na flauti i usredsređenošću na dobro osmišljene teme pesama tako da kada ispalite svih devet za redom skoro da ne možete da ne promenite šaržer, odete na početak i ponovo krenete od prve.
The Sorcerers uspevaju da postignu taj idealni vajb u kome, uprkos svoj konceptualnoj kompleksnosti bekgraunda ove muzike, njena egzekucija ne pati od nekakve filozofije, još manje od pokušaja da sama sebe objasni ili na bilo koji način slušaoca izvuče iz blažene opijenosti ritmom i melodijom. Ovo će vam se dopasti ili vam se neće dopasti, ali teško da možete biti neodlučni jer The Sorcerers ne idu ni u kakve odmake ili postmodernističko referencijalno izražavanje koje zahteva proučavanje literature i istorije: njihova muzika je serija perfektnih tema, ritmova i solaža, spakovanih u pesme koje traju taman koliko treba da traju, pokretane istim onim instinktom za mešanje etničkog i popularnog, muzika pokupljenih sa radija i tuđih kolekcija ploča, ali i sa svadbi i drugih proslava, a koji je krasio i afričke muzičare šezdesetih, pa i njihove progresivnije kolege u Evropi ili SAD (na primer, na pamet mi je prevashodno padao Sun Ra i njegov nagon za mešanjem naučnofantastične psihodelije sa etničkim nasleđima sa raznih strana sveta).
Ako imam i jednu jedinu zamerku na ovaj album – a nemam zaista – to je više komentar na moju ličnu izopačenost nego na sam sadržaj materijala. I Too Am A Stranger je snimljen jako čisto i produciran veoma razgovetno a što obezbeđuje ugodan (za nijansu preglasan za moj ukus) zvuk, sa lepm separacijom instrumenata, ali su moje uši, decenijama navikle na dijetu snimaka iz treće ruke spasenih sa raznih starih medijuma i rađenih u minimalističkim produkcijskim uslovima ovde konstantno iznenađene koliko je sve čisto i koliko se ovde čuje uredan studijski rad sa nasnimavanjem i multiplim tejkovima umesto podruma u Adis Abebi sa deset znojavih muzičara koji svi duvaju u isti mikrofon.
Je li to prava zamerka? Nije! Album zvuči čisto i prijatno i samo će se budala žaliti da je to problem. S druge strane, vredi primetiti i da je ovo pravi rudnik blaga za old school crate diggere i beatmakere sa gomilama praktično readymade lupova za vaš budući plesni hit, pa ako volite fank, džez, etiopsku muziku, hip-hop, rege ili, uopšte, DOBAR plesni gruv, ovo je apsolutno obavezna lektira: