Iron Maiden je do sada imao tri pevača a dvojica su snimila odlične solo albume u razmaku od nekoliko dana. Zna se da Paul Di’Anno nije najbolje sa zdravljem ali nadam se da će on na ovo reći „challenge accepted“ i uraditi nešto zanimljivo u neko skorije vreme. Pored toga, ove nedelje gomila drugih interesantnih stvari, tipa Ministry imaju novu i prilično dobru ploču, Messiah se vraćaju fantastičnim albumom, a da ne bude da jedinu dobru muziku prave bendovi osnovani pre četrderset i kusur godina, dobili smo i novi, iznenađujuće meditativni Tigers on Opium, pa novi album najprefinjenijeg ruskog thrash metala iz kuhinje projekta Смерш, Psychic Lemon su me samleli svojim psihodeličnim space-rock gaženjima, a i Astral Magic je beznaporno objavio novi minialbum, čisto da ne bude da par nedelja nije ništa izbacio. Plus, naravno, gomila novih zanimljivih demo snimaka i manjih izdanja. Zaronimo!!!!!
Prvo u blek metal pa nek ide život. Hajnalpír – II je drugi EP mađarskog, pretpostaviću jednočlanog projekta Hajnalpír i mada ovo ima devet pesmaa i traje preko pola sata jasno je i zašto autor ne smatra da se kvalifikuje za album. Naime, ovo je još sirovo, ali u jednom zapravo dobrom smislu. Pesme su agresivne, visokog, neumoljivog tempa i testerišućih rifova sa vokalima koji kidaju grlo i gitarskim temama koje pored sve buke i pokolja imaju u sebi prostora i za melanholiju. No, Hajnalpír ne spada u moderni, atmosferični blek metal i bliži je formulama iz devedesetih sa svojim finim balansom nasilnosti i introspekcije:
https://hajnalpir.bandcamp.com/album/hajnalp-r-ii
Evo nam ga i novi Ildfar. Otkada je ovaj solo projekat ponovo vraćen u život 2018. godine, Thomas Aamodt aka Favn radi prilično vredno. Treći album Sorrowful Echoes of Perdition ostaje na liniji hladnog, melodičnog, jednostavnog, prilično sirovog blek metala koji neće osvojiti srca kritike i biti prepoznat kao nekakav revolucionarni doprinos medijumu ali ovo je neposredna, iskrena, emotivna muzika čija koncepcijska jednostavnost i emotivna naivnost (u najboljem smislu) mnogo znače kada krenete da ga slušate. Vrlo korektno:
https://ildfar.bandcamp.com/album/sorrowful-echoes-of-perdition-2
Ruski duo Potvor svira muziku negde između black metal i sludge metal ekstrema i to funkcioniše vrlo solidno. Novi EP, Садится солнце sugeriše da je bend spreman za prvi album, sa svojih šest pesama, tvrdim sludge rifovima, energičnom svirkom i blek metal ekspresivnošću, ali i klarinetom iznenađujuće dovitljivo ubačenim u masakr. Vredi poslušati a plaćate koliko želite:
https://potvor.bandcamp.com/album/-
Njemački projekat Blackest svira blek metal kao da ste uzeli Mayhem od pre trideset godina pa mu onda izvadili pola mozga i u drugu polovinu nasulu flašu loze i kreozina. Novi EP projekta, I midnattens skuggor je sirovina samo za istreniranu publiku. Ali ona će u toj sirovini oblaporno uživati:
https://astralnightmare.bandcamp.com/album/i-midnattens-skuggor
E, ovako se svira atmosferični blek metal: Francuzi Etoile Filante („zvijezda padalica“, naravno) na drugom albumu, Mare Tranquillitatis svoj kosmički blek metal guraju daleko međ zvezde, mešajući blek metal raspojasanost sa psihodeličim svemirskim ukrasima i prelazeći povremeno u čist meloidični ambijentalni zvuk. Slatko!
https://etoilefilante-northernsilence.bandcamp.com/album/mare-tranquillitatis
Za ozbiljan satanizam, tu su Nijemci Halphas, sa svojim trećim albumom, Sermons Of The Black Flames. Iako je sve u službi Nečastivog, ovo je muzika bliska modernom blek metal zvuku, sa dosta melodije i harmoničnim akordima preko kojih se vrišti. Ne, dakle, nužno moja šolja zmijskog otrova, ali je objektivno ovo vrlo solidna ploča:
https://folterrecords.bandcamp.com/album/sermons-of-the-black-flames
Da li je beloruski Leprous Vortex Sun jednočlani projekat? Skoro sigurno. Drugi album, Шум небытия je jedna hermetična, opresivna ploča disonantnog, nihilističkog blek metala koji pritom izlazi iz standardne matrice pravolinijske, direktne agresije, upadajući u somnambulne, hipnotičke repeticije neugodnih pregršti nota i neprebrojivih ritmova. Naravno da nije ni malo lako ovo slušati, ali LVS zvuči kao pozorišna predstava koju čujete bauljajući po nekom narkotičkom snu i to je fascinantno. Ovo je avangarda koja možda i ne zna da je avangarda. A plaća se koliko hoćete:
https://leprousvortexsun.bandcamp.com/album/–2
Norveški Misotheist nastavlja da snima albume od po tri dugačke pesme pa je tako i najnoviji, treći album, Vessels by Which the Devil Is Made Flesh nekih četrdesetak minuta satanizma spakovanog u tri dugačka opusa i pripremljenog za vaš potpuni, nesveti užitak. Brage Kråbøl je već jako istesao svoj zanat i ovo je napisano kvalitetno, aranžirano kako treba i nudi ubedljiv norveški blek metal na nekoj idealnoj prelaznoj tački između tradicionalnog satanističkog riljanja i modernije atmosferične produkcije. Lepo:
https://terraturpossessions.bandcamp.com/album/vessels-by-which-the-devil-is-made-flesh
Koliko daleko možete da odete od blek metala a da muzika koju svirate i dalje bude kredibilno namenjena blek metal slušaocima? Finci Einvigi misle da je odgovor „prilično daleko“ jer je njihov treći album Monokroma kombinacija post-blek metal atmosfere, blekgejz melanholije i folk melodija. I, na moje veliko iznenađenje, meni se to dosta dopada. Ispostavlja se da je mnogo toga u kvalitetu pesama, znate. Mislim, Einvigi jesu supersavremen bend, osnovani 2014. sa prvim albumom tek 2020. godine, no razumeju da je važno da imate i PESMU a ne samo atmosferu. Sjajno:
https://einvigiband.bandcamp.com/album/monokroma
Prelazimo sad na spore forme: doom metal, stoner rock, hard rock, sludge metal i psihodelični rok. I, evo, portugalski Misleading stavljaju „heavy“ u „heavy psych“ ako smem tako da kažem. Album Face The Psych je kolekcija skoro pa garažnih space-jamova, sa brutalnim psihodeličnim efektima, kompulzivnim gruvom i bez mnogo obzira za to koliko ste opijata konzumirali pre slušanja. I prilično je dobra, ovo je pank-rok komprimovanje Velvet Undergrounda i Greatful Deada, ali sa razumevanjem i sigurnom rukom. Volim orgulje koje se ovde čuju, volim agresivnu bas gitaru, ali i kinematksu dimenziju koju ovde čujemo a koja sugeriše da ovo nisu 100% na licu mesta improvizovane pesme već ipak jedan strukturiraniji materijal. Plaćate po želji!
https://heavymisleading.bandcamp.com/album/face-the-psych
Vašingtonski Kitsa su svoj debi album nazvali Dead by Dawn i mada je ovo aluzija na drugi film iz franšize Evil Dead muzika im uopšte nije nekakav izopačeni, mučni metal torture i gadosti. Naprotiv, ovo je melodičan teški rok sa malo grandža u svom desert/ stoner setingu i prijateljskim, toplim zvukom. Ugodno, relaksirano, a opet HEAVY I ENERGIČNO:
https://kitsa.bandcamp.com/album/dead-by-dawn
Tu su i bremenski Skeithan, trio koji svira post-metal ali za razliku od velikog broja kolega, to radi sa dosta gruva. Ovo je pritom i muzika sa iznenađujuće mnogo dinamike u zvuku i da pevačica (u Slayer majici!!!!) nema bolno iskrivljene vokale ovo skoro da bi dio prijatan psihodelični rok. Demo The Dying of Light ima pet pesama, lepo se čuje, plaća se koliko hoćete i predstavlja ekipu u finom svetlu:
https://skeithan.bandcamp.com/album/the-dying-of-light-demo
Grci Smokedown, pak, sa lakoćom potvrđuju superiornost grčkog stoner roka u ovom trenutku naše deljene istorije. Album The Toll Of Time je pun relaksiranog gruva, beznaporno kul rifova, atmosfere, pa i malo melahholije i mada je sve to urađeno sa maltene garažnom spontanošću, zvuči zrelo i ozbiljno:
https://smokedown.bandcamp.com/album/the-toll-of-time
Iz Grčke su i Smokin Dame a njihov album Revalations From A Gun ima devet pesama poletnog heavy rocka i samo malo arome egejskih harmonija. Grci ovakve stvari rade sa visokim nivoom kvaliteta pa i Smokin Dame nude vrlo prijemčiv program teških ritmova, jakih rifova i upečatljivih vokala, sa refrenima koje pamtite. Nema ovde mnogo filozofije, ovo je teški rok uz koji se pije i pada:
https://smokindame.bandcamp.com/album/revalations-from-a-gun
Za grčki het-trik ove nedelje obratićemo se na adresu sastava 2 Headed Dogs iz Preveze. Ovo je, barem na albumu Harraga, duo odličnih muzičara koji cepaju rokčinu punu jakih gitarskih tekstura, bubnjarskog gaženja i nervozne energije. Bend sa lakoćom spaja propisan teški rok sa garažnim pankom, emitujući šmek bezobrazluka i prkosa, nudeći bogat zvuk i jak tempo. Bez greške:
https://twoheadeddogs1.bandcamp.com/album/harraga
Norveški Waste a Saint svoj melodični stoner rok mešaju sa dosta ’90s zvuka alternativnog roka (i grandža) i to im jako doro ide od ruke. Album Ravenous ekstremnop rofitira od finog, melodičnog gitarskog rada i fantastične pevačice koja rokenrol pesme pretvara u male himne uz koje je nemoguće ostati miran. Možda bi pre trideset godina Waste a Saint bili na MTV-ju i kasnije smatrani za jednu od ključnih grupa epohe, ali danas su oni samo ODLIČAN rokenrol bend i to je dovoljno:
Clouds Taste Satanic su prethodni album izdali pre nekih 13 meseci pa su nove dve pesme stigle u pravom trenutku da utažimo žeđ za pametnim, psihodeličnim, kinematičnim, instrumentalnim doom metalom. Album 79 A.E., osmi za njujoršku skupinu sa svoje dve pesme baca preko četrdeset minuta trajanja, krećući se otmenim, sporim ali ne izveštačenim korakom, nudeći nisko naštimovani psihodelični sadržaj i atmosferu drogiranog sna iz kog možda i ne želite da pobegnete uprkos povremeno strašnim momentima. Navalite:
https://cloudstastesatanic.bandcamp.com/album/79-a-e
Skull Servant su iz Severne Karoline i sviraju dopadljiv psihodelični doom metal. EP Summon Sorceress je blago satanistički, prijatno okultno orijentisan i donosi tri pesme sporog, otmenog tempa, teških iommijevskih rifova i dobre psihodelije. Solidan zvuk, solidan užitak, solidno sve:
https://skullservantmetal.bandcamp.com/album/summon-sorceress
These Wicked Rivers su Britanci ali sviraju southern rock kao da su mladost proveli kuvajući metamfetamine i gađajući iz malokalibarske puške aligatore po movčvarama Luizijane. OK, novi album, Force of Nature je dosta umiven, promišljeno napisan i kompleksnije aranžiran nego što biste očekivali od klasičnog swamp rocka, ali ima prepoznatljive pevljive refrene i dobar gruv. Fino:
Iz Bafala su onda Nine Layers Deep i njihov prljavi, teški, blago blackened sludge metal. Album Impermanence, njihov drugi ako se ne varam, je pun tenzije, agresivnog gruva i solaža na ivici čupanja žica ali nije nekakva bezdušna komadina buke. Ovo su ipak, na kraju dana rokenrol pesme i imaju rokenrol dušu. I vrede da se provere:
https://ninelayersdeep.bandcamp.com/album/impermanence
Ovo mi je baš trebalo! Azell su superteški duo iz Kentakija sa debi albumom nazvanim Death Control koji tako snažno čoveku pročisti uši da se posle oseća kao da bi mogao da se rve sa najmanje dva jazavca. Ovo su jedan čovjek i jedna žena gde on svira gitaru, bubanj i urla a ona svira bas i urla i, mislim, kad čujete taj RAZARAČKI sludge doom poželećete da vam barem jedan jazavac večeras prepreči put DA GA NAUČITE PAMETI. Taktika spaljene zemlje ponekad, da prostite, pali:
https://azellrr.bandcamp.com/album/death-control
Kome je to preterano agresivno, ponudićemo mu Clarion Void iz Kolorado Springsa. Mislim, slična je to muzika i album Failure In Repetition, drugi za ovu mladu ekipu takođe spada u sludge doom fioku, ali je ipak za nijansu manje letalan, ostavlja male prostore da slušalac udahne vazduh i povremeno pusti da se između APSURDNO distorziranih rifova provuče i neka sitna melodija ili rokerski rif. Meni je sve to jako dobro:
https://clarionvoidco.bandcamp.com/album/failure-in-repetition
Legitimno je pitati hoće li Astral Magic prestati da izbacuje izdanja većom brzinom nego što iko može da prati. Novo izdanje je EP Mind Melt Machine, a koji dolazi svega par nedelja nakon najnovijeg albuma a koji je bio već drugi album ove godine. Enivej, Mind Melt Machine je urađen u kolaboraciji sa legendarnim Paulom Rolandom i, ako je moguće, još je psihodeličniji i gruverskiji od normalne muzike koju pravi Santtu Laakso. Ovo je slatko kao med, duboko kao nekakav začarani bunar i neodoljivo:
https://astralmagic.bandcamp.com/album/mind-melt-machine-ep
Australijanci Lilac Vegetal na istoimenom debi albumu sviraju muziku negde između noise rocka, stoner rocka ali i noise popa… Ovo ima sav militantni bas i svu masivnu gitaru koji vam trebaju, ali voli i da bude melodično, da svira tiho i da vas iznenađuje. Probajte:
https://lilacvegetal.bandcamp.com/album/lilac-vegetal
Heavy Psych Sounds Records ne prestaju da nižu opake ploče iz nedelje u nedelju pa tako sad dobijamo novi Tigers on Opium i on je, naravno, odličan. Kažem „novi“ ali Psychodrama je zapravo prvi pravi album za portlandske teškorokerske šmekere. I jeste najzrelije njihovo izdanje do sada sa umirenom, čak i malo introspektivnom svirkom i temama koje su filozofske i nekako skoro da je iznenađenje da je ovo isti bend koji nas je pre koju godinu uveseljavao bezobraznim stonerskim himnama poput I May Sound Like A Drunk… But I Feel Like A Matador. Psychodrama je definitivno mirnija i tiša ploča ali… dobra je. Ovo je zvuk stoner roka koji više ne mora da poseže za lulom da bi svet oko sebe video drugačije i koji sada taj svet pokušava da njemu samom objasni umesto da se samo smeje:
https://heavypsychsoundsrecords.bandcamp.com/album/tigers-on-opium-psychodrama
Hands Of Goro svoju muziku zvou „scumbag rock“ ali, mislim, svaki pristojan teški rok se može tako opisati. Konkretno, eponimni debi album ove kalifornijske postave nudi sjajan, poletan hard rok sa puno bluz rifova i nestašne revolveraške atmosfere, sa sve odličnom produkcijom i pažnjom za svaki detalj. Hands Of Goro se, da se razumemo, samo prave da su neka neobavezna ekipa ispičutura, ali pišu smrtonosno dobre pesme i sviraju ih za medalju. Naravno da ovde imate članove Spirit Adrift, Wild Hunt i još gomile bendova, Tom Draper je svirao i u živim postavama Carcass i Angel Witch i kilometraža i iskustvo se itekako čuju. Ne propustiti:
https://handsofgoro.bandcamp.com/album/hands-of-goro
Londonski superteški, superabrazivni psihodeličari Psychic Lemon su se vratili sa četvrtim albumom i ja ne mogu da iskažem koliko sam srećan. The Unheimlich Kingdom ima samo četiri kompozicije, ali poslednja i naslovna traje preko dvadeset minuta i ovo je ponovo idealan odnos džem-sešn energije i strukturiranije, ili makar usmerenije lavine zvuka. Psychic Lemon nisu neki filozofi, njihovi rifovi su primalni, prosti, primitivni, ali su im teksture bogate i hipnotičke a pesme imaju tri dimenzije. Izvrstan zvuk, izvrstan album:
https://psychiclemon.bandcamp.com/album/the-unheimlich-kingdom
Pređimo dalje na thrash metal, speed metal, hardcore, grindcore i death metal. I, heh, Helldemon su osnovani ove godine u Finiksu u Arizoni, već imaju demo, isto Helldemon, i zasnivaju svoj zvuk na „nemačkom thrash metalu iz osamdesetih“. Pa kako ih ne voleti i pre nego što čujete prvu pesmu? A kad čujete, lepo je ovo, sa jasnim dugovima Kreatoru i Destructionu ali modernizovano, sa finim uplivom death metala u sav taj thrash. Solidan zvuk, opake pesme, cenu sami određujete:
https://helldemon.bandcamp.com/album/helldemon
Onda imamo Disarmageddon, iz Johanesburga, thrash metal sastav za čiji je zvuk u dobroj meri odgovoran opus američkih Testament. Mislim čuju se ti isti kompleksni rifovi ali prirodan gruv i debi album No Liberty se lepo vozi sa pesmama od pet i šest minuta, nudeći stamenu svirku, dobru produkciju, jedan generalni kvalitet. Ko voli thrash što se ne iscrpljuje samo u sprintu, sa ovim će se južnoafričkim bendom lepo usrećiti:
https://disarmageddon1.bandcamp.com/album/no-liberty
Za daleko manje ozbiljan thrash tu su mlađani nemci Chronic Thirst sa debi albumom Völlgas. Ovo je, da citiram bend, „alcoholic thrash ’n’ roll“ i mada nisam pao na dupe od kvaliteta pesama, vesela atmosfera i energija su me ipak donekle odobrovoljile:
https://chronicthirst.bandcamp.com/album/v-llgas
Meni su grčki trešeri Suicidal Angels uvek bili okej bend. Mislim, kad se zanemari to kičasto ime. Novi album, Profane Prayer je prvi koji su Nick Melissourgos i sad već ustaljena ekipa snimili od 2019. godine i, pa, on je tehnički impresivan, od prvog tona prepoznatljiv, ali možda i za nijansu premelodičan za mene. Dobro, ima ovde dovoljno propisnog thrasha da se to lepo sluša i bend svakako osvaja kvalitetom svirke. Mada ne sad i nekom velikom maštovitošću, ovo je uglavnom vrlo standardna muzika za ovu postavu i ako ste posle pet godina pauze očekivali više avanture i eksperimentisanja, spremite se za KOREKTNOST. Ali ni njoj ništa ne fali, istini za volju:
Ne znam šta su Nemci Surgical Strike radili više od četvrt veka pre nego što su snimili debi album 2020. godine, ali evo, drugi album, 24/7 Hate je jedna sasvim korektna ploča „komercijalnijeg“ thrash metala. Mislim, ovde ima malo koketerije sa groove i power metal strujama, ali osnova je užasno zdrav old school, prilično tehnički thrash koji i sam malo podseća na Testament, ali možda i na nemačke veteranske sastave kao što su Kreator ili Assassin. Surgical Strike su me prijatno iznenadili maštovitošću u pisanju pesama a nimalo me nisu iznenadili visokom sviračkom ekspertizom. Ipak oni ove sezone pune trideset godina rada. Poslušajte, dobri su:
Fantastični ruski thrash superheroj СМЕРШ (aka Сергей Крючков) se ne predaje iako sve protiv čega se bori već godinama kao da postaje još snažnije i opakije. Novi album se zove К Будущему i u pitanju je ponovo razjarena a suludo zarazna ploča socijalno i politički angažovanog thrash metala koji gleda u budućnost i pita se šta ostavljamo u amanet generacijama koje stižu. Крючков pritom nije zadovoljan samo kopipejstovanjem zvuka sa prethodnih izdanja pa ova ploča ima iznenađujuće mnogo melodije i sva je u atmosferičnom srednjem tempu. Još jedno izuzetno izdanje za projekat koji nažalost dobija sramotno premalo pažnje na thrash sceni naše planete:
https://globalthrashattack.bandcamp.com/album/2024
Oh, ali kako su dobri britanski Devastator! Na svom drugom albumu, Conjurers of Cruelty, ova relativno mlada ekipa prži vrlo ozbiljan black-thrash metal koji će vas podići na noge a onda vas naterati da se zatrčite u najbližu masu i započnete neartikulisani ples, čujući muziku u svojoj glavi i nako što se album završio. Ovo je kao da su Sodom i Bathory imali vanbračno dete pa ono sad stasalo slušajkući Hellrippera. Solidna produkcija, opaki, OPAKI zli rifovi i slavlje tokom celog albuma:
https://listenable-records.bandcamp.com/album/conjurers-of-cruelty
Drain Down su Nijemci, Toxic Society im je drugi album, a muzika je nekakav thrashcore/ crossover i naravno da se meni dopada. Bend se ne ubija od maštovitosti ali album nije samo imitacija krosover bendova iz osamdesetih i ima svoj osoben zvuk i karakter. Dobro je, žestoko, akcijom ispunjeno:
Pipe Bomb je – rekao bih jednočlani – hrišćanski metalkor bend iz Filadelfije i dok je ovo red reči u rečenici koji meni ne obećava ništa dobro, EP Stomp mi se zapravo dopao. Jeste ovo metalkor ali je mučan, disonantan i težak, bez zastranjivanja u pop i himničnost, pesme su kratke i besne a produkcija vrlo dobra. Svaka čast:
https://pipebombpa.bandcamp.com/album/stomp
Ekvadorski Luperkalia su negde između pank roka, grandža i hardcore thrasha na svom istoimenom albumu. I šarmantni su, sa solidnom produkcijom, dobrom, žustrom svirkom i puno karaktera. Muzika je dinamična, brza, energična, pevanje na besnom Španskom, sve je kako treba:
https://luperkalia.bandcamp.com/album/luperkalia
Katalonski Obaga imaju lep prvi demo od dve pesme, Ras i Curt. Bend kaže da svira „fem metal“ što meni sugeriše žensku postavu (ili makar preženo žensku) ali na Instagramu se vidi da je u postavi jedna žena i tri muškarca što znači da je ta žena NAJJAČA. No, muzika je svakako dobra, nekako fino iskombinovana od malo thrasha, hardcorea i melodičnijeg, možda malo pankerskog roka. Još i fina produkcija i ovo je jedna bombona:
https://obagacat.bandcamp.com/album/ras-i-curt
Cold Case su iz Teksasa a Twist Of The Knife im je do sada najduže izdanje sa sedam pesama metaliziranog hardkora od one ulične sorte. Ovo nije čist srednjetempaški moškor, već ima u sebi i elemente thrasha, sprintujući raspoloženo kroz neke pesme i, uz dosta jaku produkciju i pevača koji odlično zvuči, uspeva da se nametne karakterom. Plus, se plaća koliko hoćete, pa vredi proveriti:
https://coldcasetx.bandcamp.com/album/twist-of-the-knife
Isto iz Teksasa su Dragged Across Concrete (naravno) ali sempl koji otvara njihov istoimeni EP nije iz ovog filma već iz serije The Blacklist, znate već ono: „Bože“, „God can’t protect you. But I can“. Elem, naravno da je ovo superteški metalizirani hardkor i naravno da ima i beatdown/ slam elemente. Sve regularno, pet pesama ozbiljnog nabadanja u vanglu za isto toliko dolara, tvrda produkcija, dosta karaktera, pesme ne sad nešto fokusirane, ali rade posao:
https://draggedacrossconcrete.bandcamp.com/album/s-t
Dayz Lost iz Indijane već time kako pišu ime sugerišu da sviraju ulični, polugangsterski metalizirani hardkor. No, to rade vrlo umešno. Demo snimak Demo Redux (koji zapravo demo iz 2022. godine proširuje jednom pesmom) je ne samo snimljen i produciran više nego ubedljivo već i bend taj svoj moškor format oplemenjuje osetnom dozom karaktera i identiteta. Odlični rifovi, odlično pevanje, odlično izdanje a koje plaćate koliko hoćete:
https://dayzlost.bandcamp.com/album/demo-redux
kontrakmati su iz Indonezije a album Telling Lies je kombinacija fastcore i metal elemenata. Pesme su veoma kratke (samo dve prebacuju minut), zvuk dosta dobar, svirka ubedljiva i ovo zadovoljava moje potrebe za onim što smatram klasičnim hardkorom u priličnoj meri. Vrlo retko za Indonežane, kontrakmati svoj album nude po ceni koju sami odredite:
https://kontrakmati.bandcamp.com/album/telling-lies
Nickelcrack (kapirate?) su powerviolence bend iz Drezdena i baš me nervira što nemaju tekstove za EP ZementXSpritze na Bandcamp stranici jer fantaziram da prva pesma, Ronny & Mike govori o pesmi I Shot Reagan omiljenih nam Suicidal Tendencies. Ali dobro, neke stvari će zauvek ostati ovijene velom misterije. U međuvremenu, ovo je sirov, agresivan ali nekako drag, topao, pankerski powerviolence, sa opet dovoljno dobrim zvukom i disciplinom u svirci da i metalci budu srećni. Fino je:
https://nickelcrack.bandcamp.com/album/zementxspritze
Baš sam danas slušao Ratos De Porao i mislio kako planeti treba više brazilskog krosover treša i OPA MILE, evo ga bend Odiosa i njihov album Selva de Pedra. Ovo nije imitacija RDP-ovog zvuka ali se svakako čuje dosta uticaja slavnih prethodnika. Odiosa, pak, imaju pevačicu i njen snažni, hrapavi glas dosta doprinosi karakteru benda a pesme su tvrde, brze i ugodno kratke. Užitak!
https://odiosaoficial.bandcamp.com/album/selva-de-pedra
Švajcarci Divine Sentence jebu kevu svojoim old school metalcore jurišom na istoimenom minialbumu. Istini za volju, ovo su dva snimka u jednom – prve četiri pesme su već izašle 2022. godine a dve su nove, ali ništa za to, dobro je sve, ovo je veganski, besni metalkor koji bijesni i protiv rata i oligarha, sa sve ruskim stihovima a ja sam na to ekstremno slab. Nove pesme su ultra teške i napaljene i ko uz ovo ne uleti u mošpit, taj je verovatno mrtav i treba da se zove pogrebno preduzeće da ga odvezu:
https://boundxbyxmodernxage.bandcamp.com/album/divine-sentence
Krastkor publika ima odličnu ploču ove nedelje posredstvom meksičkog sastava Xataraxa. Album La Tragedia de los Comunes nije puki sirovi d-beat pank iz garaže već jedna malko promišljenija kolekcija pesama napravljenih na klasičnim temeljima ali sa dosta osećaja za atomosferu, dramu, tenziju. Ovo je solidno producirano, odlično napisano i aranžirano i skoro idealno kombinuje crustpunk neposrednost i jednostavnost sa tim nekim malo kompleksnijim pristupom materiji. Izuzetno:
https://xatarxa.bandcamp.com/album/la-tragedia-de-los-comunes
A onda d-beat iz Portlanda, pa da se izgine u šutki. Negative Prayer je projekat sadašnjih i bivših članova gomile bendova, uključujući death metal instituciju Vastum i pank rok legende Poison Idea pa je i album SELF//WOUND jedna ozbiljna ponuda tuče i povrede. Mislim, ovo je d-beat hardcore, ni manje ni više, ali tako jebeno dobar i ubedljiv, pun atmosfere, pretnje, nasilja koje je temperirano tako da uvek tražite još malo, i, uz odličnu produkciju, matematički podešeno da ja ne mogu da prestanem da slušam. Još i sve pare idu za pomoć Palestini. Ljudski. I moćno:
https://negativeprayer.bandcamp.com/album/self-wound
WRØNG su dva Australijanca koja sviraju grindcore ali bez gitare. Album Acid Burns je snimljen u jeftinoj studijskoj postavci,sa bas-gitarom i bubnjevima i mada dvojac svira vrlo tehnički kvalitetno, imanentna sirovost snimka mu daje jednu garažnu notu. No, ovo je sasvim primereno muzici smeštenoj u pesme kraće od minut, sa disonantnim bas-rifovima i stalnim promenama ritma. Nije za generalnu populaciju ali grindcore/ powerviolence publika će ovo zgutati u jednom cugu. A plaća se koliko poželite:
https://wrng.bandcamp.com/album/acid-burns
Iz Finske stižu Sonic Poison, bend koji grindcore svira kao pijani kafanski rokenrol. Kako to zvuči? Odlično! Album Grinded Leftovers, gramatika na stranu, ima svu eksplozivnu energiju grindcorea stare škole, dakle, superubrzanog, superuprošćenog panka koji se zaljubio u metal, ali ima i jednu raspusnu, obešenjačku rokenrol dimenziju. Pesme su i dalje kratke, kraće od minut, ali bend sa svakom priča neku novu priču i ovde nije sve izblendirano u jedan isti, nerazaznatljivi zvuk. Sjajno:
https://sonicpoison13.bandcamp.com/album/grinded-leftovers
https://ironcorpse.bandcamp.com/album/grinded-leftovers
Ratpiss iz Kvebeka na svom EP-ju Four Humors dnose četiri kratke pesme prljavog deathgrind zvuka. Bend sebe obeležava i kao „deathviolence“ i, dobro, kako god, ovo je prljavo, muljavo, menja ritam svakih par taktova jer je nervozno, ali ima šarma.
https://ratpissmtl.bandcamp.com/album/four-humors
Rectoplasm su četiri klinca iz Južne Karoline koja vole slem. Novi EP, Liquifying Brutality kreće semplovima iz Dracula Flow 3 mem-videa koji je harao TikTokom i JuTjubom prošle godine a što dodatno svedoči o klinačkom statusu benda, no muzika je šarmantni, jednostavni slamming death metal sa dobrim gruvom i zapravo pristojnom produkcijom. Plus, treća pesma ima sempl iz Velikog Lebovskog, što malo koriguje klinačku dimenziju ovog materijala a na četvrtoj gostuje Angel Ochoa iz slem legendi Cephalotripsy, tako da… respekt. Rectoplasm ni slučajno ne izmišljaju ništa novo u svom žanru, ali ga rade sa apetitom i vrede da se čuju:
https://rectoplasmsc.bandcamp.com/album/liquifying-brutality
Iz Singapura su onda End of All, bend koji sebe opisuje deskriptorom „dummy death metal“, rezervisanim za najteže od najtežih death metal udarnika. U sluačaju ove ekipe, demo snimak nazvan Demo donosi brutalni death metal/ slam izmeđan sa malo OSDM i malo beatdwon hardcore trikova i ove tri pesme fino cure. End of All svakako imaju mladalačku naivnost u zvuku ali jesu JAKO heavy i muljav zvuk im pristaje
https://endofalldm.bandcamp.com/album/demo
Dortmundski Oppression Denied su značajno „tehničkiji“ i čistije producirani ali njihov EP, A Multitude of Malfunctions ima u sebi ugodnu dozu brutalnosti. Ovo je agresivan death metal istovemeno zainteresovan za poigravanje sa formom i sa ponuđene četiri pesme isporučuje finu količinu hedbengerskog a opet i blago progresivnog materijala:
https://oppressiondenied.bandcamp.com/album/a-multitude-of-malfunctions
Pa je tu onda Desecrator of Ichor, grčki bestijalni black-death sastav sa albumom Apex Nocturnus, koji zvuči kao da dolazi sa dna okeana u kome ste udavili celu invazionu mrskih zavojevača ma sa koje strane da su dolazili. Pretpostavljam da je ovo jednočlani projekat, na to najviše miriše, ali ne samo da diže buke za bar pet ljudi nego je i dovoljno profi produciran da mu sirovost zvuči kao deo estetike a ne samo ekonomska nužda:
https://desecratorofichor.bandcamp.com/album/apex-nocturnus
Indonežani Sorem su zanimljivi. Njihov treći album, Esoteria ima pomalo muljavu produkciju ali ona se nekako dobro uklapa uz death metal koji forsira prvo atmosferu, onda gruv a tek na kraju agresivnost. Ova ekipa psotoji već duže od deset godina i vidi se jedan trud da se standardni death metal format probije, bez napuštanja onog što death metal čini, jelte, sjajnim, dakle KRLJANJA, ali uz dodatak ezoterične, demonske dimenzije koja ovde jako lepo stoji:
https://sadistrecords.bandcamp.com/album/sorem-esoteria
Fathomless Ritual je jedan momak iz Toronta ali ume taj da napravi pristojan brutal death metal album. Hymns For The Lesser Gods je dovoljno „tehnička“ i dovoljno bestijalna ploča da je slušate kao propisan death metal a ne kao projekat nekog ekscentrika koji sedi u kući i snima se u kompjuter dok mu ortaci idu na tekme i povaljuju sve što hoda. Dakle, ima ovde i kvaliteta i karaktera i, jelte, humora koji često morate imati kad svirtate ovako ekstremnu muziku i iako Fathomless Ritual neće promeniti svet, nije rđav da se čuje:
https://fathomlessritual.bandcamp.com/album/hymns-for-the-lesser-gods
Za siroviju ponudu imamo Ruse. I Fince. Morbital | Naillung Split donosi po dve pesme ovih bendova i Naillung su negde između muljavog blek metala, crusta i karkasovskog grindcorea dok su Rusi Morbital nekakav uskovitalni death metal sa blackened/ war metal oštricom. Jebeno je sve to ali sviđa mi se:
https://spiritualwarfareprod.bandcamp.com/album/morbital-naillung-split
Iz Tenesija dolaze Desiccated sa svojom prvom ponudom, EP-jem (mada zapravo mini el pijem) Tapestry of Flesh i ovo je šest pesama vrlo finog death metal gruva i prijatnih rifova. Desiccated mnogo više forsiraju mračnu atmosferu i horor sazvučja nego nekakvu otvorenu agresiju, imaju topao zvuk i fino posložene instrumente u miksu te se ovaj materijal sluša sa osmehom na licu. Vrlo lepo:
https://desiccated-deathmetal.bandcamp.com/album/tapestry-of-flesh
I Turci Edgeflame su prijatno atmosferični i srednjetempaški gruvični na novom albumu, In Vaulted Halls Entombed. Ova ekipa radi od 2010. godine i na ovom, petom albumu, demonstrira solidan zanat, osećaj za atmosferu, sve što treba. Iako pričamo o nečemu što je sada između melodičnog death metala i thrash metala, a za šta ja često nemam apetita, album je ugodan i pitak:
https://edgeflame.bandcamp.com/album/in-vaulted-halls-entombed
Za publiku koja ište suroviji nastup, Poljaci Deviation imaju drugi album, Lair of Suffering i to je sada jedan old school brutal death metal u maniru, recimo, Suffocation, Monstrosity pa i Cryptopsy. Deviation sviraju od 2009. godine ali njihova muzika je veoma primetno ukorenjena u zvuku devedesetih, i prijatno je čuti tu kombinaciju agresije, atmosfere, tehničke ispeglanosti a u miksu koji nije najdinamičniji SVIH VREMENA ali nije ni najstrašnije pretrpan i neslušljiv. Mislim, bas-gitara se odlično čuje i to je prelepo. Tradicionalno, poznato, kvalitetno, ubedljivo:
https://fetznerdeathrecords.bandcamp.com/album/deviation-lair-of-suffering
Glazgovljani Suffering Rites imaju debi EP Eternal War i ako ste odmah pomislili na Bolt Thrower, niste PREDALEKO od mete. Ovi Škoti su za mrvu melodičniji ali ovaj materijal je definitivno u tradiciji mrvećeg, srednjetempaškog, „ratnog“ death metala. Dobro, ima i bržih momenata ali bend više forsira težinu i inerciju. Miks nije sad nešto skup, vokali su previsoko, ali to su sitnice, ovo je lep, mošerski program za sladokusce:
https://sufferingrites.bandcamp.com/album/eternal-war
Onda su tu Tymvos, Edinburžani sa debi albumom World of Abominations i tu dobijamo ukusan old school death metal za ljude koji vole kada ih dupli bas bubanj rešeta u glavu a mošerski rifovi polivaju odozgo. U muzici Tymvos se čuju razni uticaji sa početka devedesetih, od Bolt Thrower i Gorefest do raznih skandinavskih siledžija i bend čak i produkcijski podseća na tu slavnu epohu. Štrokavo i mošerski, Škotska ove nedelje jako zastupljena:
https://tymvos.bandcamp.com/album/world-of-abominations
https://machorecord.bandcamp.com/album/world-of-abominations
Iz pitome Kanade stižu Aspersions sa istoimenim debi EP-jem, blago progresivnog tech-death metala. Ovo nije neopisivo komplikovana muzika, čak je i dosta melodična, otud i taj „prog“ element, ali jeste u pitanju propisan death metal koji uživa u neparnim metrikama i izmišljenim harmonijama. Vokali dobri, puno zanimljivih melodijskih linija, možda preglasan master za nešto što uživa u detaljima, ali svejedno jak debi:
https://aspersionsmetal.bandcamp.com/album/aspersions-ep
Već kad vidite sliku benda Ectospire iz Tulse, iz Oklahome, znate da vas čeka dobar provod. A čeka. EP Afterlife Brutality ima samo dve pesme ali su ovo dve ekstremno heavy pesme death metala shvaćenog više kao serije udaraca tupim predmetom posred vaše lobanje nego kao neke „tehničke“ muzike. Ectospire imaju solidne rifove, dobre vokale itd. ali muzika kao celina im je jedan ozbiljan napad na čula. Ali napad slasti. Plaćate koliko hoćete.
https://ectospire.bandcamp.com/album/afterlife-brutality
Meksički Unblessed Domain nisu ništa snimili od demoa iz 2013. godine ali, evo, novi EP Undead Sessions je baš prijatan. Ovo je old school death metal kome sve dolazi prirodno, sa tri pesme pretećih rifova i primitivnim, zakucavačkim ritmovima. Odlično je sve to na gomili, sa sve polugaražnom produkcijom koja dodatno patinira snimak. Da je više ovoga, svi bismo bili srećniji:
https://unblesseddomain.bandcamp.com/album/undead-sessions
I evo nas na kraju, pa da poslušamo hevi metal izdanja i krosžanrovske ponude. Laniakean Fire je „naš“ bend utoliko da je njegov spiritus movens, Petar Stojiljković iz Srbije mada živi u Nizozemskoj. Na debi EP-ju ovog simfonijskog/ gotik metal benda ima još imena sa našeg podneblja ali i dosta ljudi sa drugih meridijana i ovo je jedna lepo, profesionalno sklopljena kombinacija čvršćeg gotskog metala i orkestracija, ne nužno žanrovski po mom najužem ukusu ali dovoljno ubedljiva da je i ja poslušam sa mnogo odobravanja. Stojiljković je pritom sjajan gitarista i solaže su razmetljive ali uvek ukusne. Poslušajte:
https://laniakeanfire.bandcamp.com/album/echoes
Ukrajinski Kraamola su jako simpatični na svom drugom albumu, Ідол, gde kombinuju power metal i narodnjačke melodije na jedan osvežavajuće neposredan način. Ovo je muzika veselih, optimističnih tema koje su samo uzgredno „epske“, svirana sa puno apetita i u „organskim“ aranžmanima koji ne forsiraju ni brzinu ni tehniku već pre svega dobar gruv i atmosferu. Pevanje na Ukrajinskom, kombinovani muško-ženski vokali i jedna pobednička atmosfera su sve argumenti za to da posluašte ovaj album čak i ako niste veliki potrošač power metala. Nisam ni ja, al kad se tu udenu violine i pošten, žestok folklor, bude to dobro:
https://kraamola.bandcamp.com/album/–2
Nijemci Writhen Hilt imaju vrlo solidan debi EP, Ancient Sword Cult sa pet pesama bestidno gikovskog epskog hevi metala koji priziva fantastičke trope i nudi herojske melodije preko melanholičnih, zvonkih gitara. Bend je, zanimljivo, nastao od sastava Booze Control koji je prestao sa radom 2019. godine i mada se članovi nisu promenili, Writhen Hilt se ne smatra samo promenom imena benda već potpuno novim projektom, usmerenim na publiku kojoj klecnu kolena kada čuje epske, zarazne melodije. Jeftina produkcija, andergraund šmek, ali puno lepote:
https://writhenhilt.bandcamp.com/album/ancient-sword-cult
Šveđani Riders of Rohan se lože na Tolkiena, naravno, ali njihova muzika kombinuje gikovski, „elfovski“ fentezi-metal sa malo propisnog heavy rock/acid-rock/ psych šmeka i to je užasno prijatna kombinacija. Novi miniLP, With Hope Or Without... je zaista malo kao da slušate Blind Guardian koji sviraju Kinkse i Hawkwind i, mislim, da ne bude nikave zabune, meni je to mnogo slatko. Bend ima neobične ideje o tome kakvo pevanje ovakva muzika zahteva, kako se sve to aranžira i miksuje, ali… šarm ispada iz svakog takta ove muzike. Poslušajte:
https://cryptofthewizard.bandcamp.com/album/with-hope-or-without
Sentry je nemačko-američka postava u kojoj svira gitarista Masters of Disguise Eric Kaldschmidt sa evropske strane, a onda sa američke imate tri člana veteranskih Manilla Road. Debi album, Sentry, nije me naročito oborio s nogu, ali ovo je zdrav, pošten heavy metal sviran od strane ljudi koji to rade već duže od četrdeset godina. Pa se onda autentičnost i ljubav ipak čuju:
https://sentrymetal.bandcamp.com/album/sentry
Italijani Crying Steel su svoju četrdesetogodišnjicu proslavili koncertom u rodnoj Bolonji a koji se sada može čuti na živom albumu Live and Thunder. Iako jedan od prvih italijanskih heavy metal bendova, osnovani 1982. godine, sa debi albumom 1987, Crying Steel su drugi snimili tek dvadeset godina kasnije a onda snimili još samo dva. Ne mnogo aktivni u studiju, veterani iz Bolonje zvuče raspoloženo na ovom živom albumu uz svu potrebnu „lajv“ prljavštinu. Nije ovo ni najoriginalniji muzički program niti je bend po zvuku ili pristupu ikako jedinstven, ali svirka je solidna, i mada na miks imam razne pritužbe, ovde se svakako čuje autentična heavy metal energija iz osamdesetih kredibilno prenesena u novo doba.
https://cryingsteel.bandcamp.com/album/live-and-thunder
Oh, nova power metal supergrupa iz SAD, sa članovima Owlbear, Skelator, Judicator, Transgressive i još gomile bendova? Gde da se prijavimo? Justicar su za sada izdali ovaj jedan EP sa dve pesme, Outbound Flight, i to je jako prijatno. I nije „samo“ power metal, zapravo ovo je sa jedne strane bliže thrashu a sa druge klasičnom heavy zvuku pa melodična power dimenzija u sredini dođe kao fin balans. Svirka vrhunska, kvalitet priličan, potencijal ogroman:
https://justicar.bandcamp.com/album/outbound-flight
Mora se priznati da je Al Jourgensen svoje mesto u panteonu rok muzike zaradio ne samo naoko neljudskom otpornošću na negativne efekte decenijskog uzimanja heroina već i jednom posvećenošću doslednom – i estetski i politički – izrazu od kog ne odstupa decenijama. Novi album Ministry, Hopiumforthemasses ni slučajno ne izmišlja ništa novo da ga Ministry dodaju u arsenal ali i ne mora. Formula posle tolikih decenija i dalje radi, ovo je industrial-metal sa šmekom i mangupskim šarmom koji istovremeno nimalo uzdržano piša po nacistima, industriji fosilnih goriva, bijelom smeću… Al i ekipa su toliko uigrani da ovo mogu da rade još dvadeset godina – mada je najavljeno da će se pravitri još jedan album i onda razlaz – ali to da i dalje zvuče iskreno, autentično i relevantno je čudo dostojno divljenja:
https://ministryband.bandcamp.com/album/hopiumforthemasses
Blaze Bayley, za moje pare, nije bio naročito adekvatan pevač za Iron Maiden, a nije pomoglo ni što su iz benda u njegovo vreme bili odsutni Smith i Dickinson, dva rasna autora pa je ovaj na kraju pevao na dva albuma skoro kompletno napisana od strane u trom momentu vrlo self-indulgentnog Stevea Harrisa. No, Bailey ima sasvim korektnu solo karijeru posle Maidena i novi album, Circle of Stone je komad ukusno otesanog britanskog hevi metala sa dovoljno tradicionalnog u svojoj osnovi i dovoljno modernog u nadgradnji da deluje i aktuelno i klasično. Momci iz mančesterskog benda Absolva koji ovde sviraju se ne pretržu od sad neke ogromne karakternosti, ali to i nije ideja ovog albuma. Blaze je ovde u prvom planu i zvuči odlično kada su pesme napisane za njegov opseg a fini rifovi i ukusni upadi melodičnih solaža nakon njegovih vokalnih krešenda daju muzici tačno onu meru raspusnosti koja joj treba. Moglo je ovo da se malo punije miksuje, naravno, akcenat je na gitarama, bubnjevi su bez dinamike a bas-gitare jedva da ima, ali to na stranu, ovo je lepo napisan, lepo odsviran, lep album. Uz Dickinsonov solo album koji je izašao par dana kasnije osigurano je da ove godine nećemo biti uskraćeni za dobar britanski metal:
A moram da kažem da sam se prijatno iznenadio da Bruce Dickinson posle bezmalo dve decenije odluči da snimi novi solo album. Ne spadam u najveće fanove njegovih starih solo ploča, ali svejedno je uvek bilo zanimljivo čuti Brusa šta radi kada ne mora da se uklapa u viziju Stevea Harrisa i svaki od albuma je imao po nešto što je ostalo i izdržalo test vremena. A, da se ne lažemo, narod je to voleo i Bruce je imao uspešnu karijeru bez potrebe da se oslanja na Maiden nasleđe da privuče publiku. Elem, pošto je danas Iron Maiden skoro bezgranično dostupan za njegove kompozitorske i aranžerske ambicije, nisam mislio da ćemo ikada ponovo dobiti novi solo album iz Dickinson kuhinje, ali The Mandrake Project je tu i… dobar je! Bruce, kao i uvek kada radi sa iskusnim gitaristom i producentom Royjem Zjem, gravitira ka težem zvuku i ovo su pesme koje mešaju njegovo interesovanje za ezoteriju sa ljubavlju ka primalnom, teškom metalu. Album je, ispostavlja se, bio u nekoj od faza nastajanja čitavu deceniju i izašao je u paru sa stripom a Bruceova ambicija ionako nikada nije bila mala. Ovo je album koji odiše atmosferom, kinematskim postavljanjem pesma (slušajte dramu u Rain on the Graves) i jednim neodoljivo stripovskim tretmanom mistike i metafizike. Roy Z ima priliku za nekoliko neodoljivo prljavih faziranih gitarskih linija u Ressurection Men dok je, recimo, Fingers In The Wounds ono kako bi Maideni zvučali da imaju klavijaturistu (dobro, i perkusionistu) u stalnoj postavi. Dok je Eternity Has Failed direktan nastavak Maidenove If Eternity Should Fail i ovo je neočekivan, sjajan momenat u kome se spajaju dva krila karijere velikog autora i pevača. I, da se razumemo, čak i da vam se pesme ne sviđaju MNOGO, Bruceov glas je takvo blago za čovečanstvo da ga je prosto zadovoljstvo slušati na albumu koji je ceo napisao za sebe i ima priliku da se razigra, da glumi, da uživa. Čovek sada ima punih 65 godina i trebalo bi da je zreo za penziju, ali ne bi me čudilo da iz Brucea izvučemo još bar petnaest godina dobrog metala. Živeo, majstore:
Album nedelje nisam siguran da umem da žanrovski odredim. Mislim, ŠTA danas uopšte sviraju švajcarski veterani Messiah? Recimo da ja album Christus Hypercubus doivljavam kao progresivniji thrash metal ali bend sebi na Bandcamp stranici pripisuje i death metal komponentu. Fer je reći da je ovaj album, tek sedmi u četrdesetogodišnjoj karijeri benda, žanrovski agnostičan i može se nuditi i thrash i death i metalcore publici, i ljudima koji vole industrial i postpunk… I to je, jelte, znak zrelosti benda i sigurnosti u svoj karakter i viziju. Messiah su bili legende već u drugoj polovini osamdesetih i legende ostali mada od 1994. godine pa sve do 2020. nisu snimili album. A Christus Hypercubus je siguran znak da bend itekako ima u sebi mnogo toga kreativnog da ponudi za još više od decenije sa izvrsno naoisanm pesmama, raznovrsnošću, dramom, atmosferom, energijom. Mislim, čak je i produkcija sjajna. Fenomenalan album za ekipu prvoboraca iz zemlje koja ima bezobrazno visok broj ključnih bendova iz osamdesetih:
https://messiah1984.bandcamp.com/album/christus-hypercubus