Jazz Nedeljom je zamišljen kao serija vinjeta koje će ići (možda ne?) svake Nedelje, nudeći preporuku u vidu jednog jazz albuma koji sam tog dana slušao. Ovo nema pretenziju da bude ni ultimativni prikaz neke klasične ploče niti otkrivanje nekog budućeg klasika, već zaista samo to, da se kažu reč-dve o albumu koji sam tog dana rado slušao. Ponekada će to biti stare, proverene klasične stvari, ponekada najnovije izdanje koje sam izvalio na Bandcampu, hoću reći, neće biti pravila. Kako i treba. Kako i mora.
Pošto i dalje vladaju tropske letnje vrućine, svi medicinski stručnjaci savetuju lake sadržaje, od lake hrane do lake fizičke aktivnosti. U tom nekom smislu, danas malo lake, zabavne, optimistične džez muzike, a šta je, pitate sada vi, uopšte optimističnije od pesmica iz klasičnih Diznijevih filmova iz četrdesetih, pedesetih i šezdesetih godina prošlog veka? Ništa, eto šta. Već u dobroj meri džezirane same po sebi one su po prirodi stvari podložne svakakvim vragolijama pa, eto, nije neko veliko iznenađenje da smo u 2024. godini, dakle više od tri decenije nakon smrti velikog i neprevaziđenog Sun Ra dobili novi album kaver verzija tema iz Diznijevih filmova u izvođenju njegove Arkestre. Sun Ra & His Arkestra: Pink Elephants on Parade je baš ono što bi vam doktori prepisali kada bi ozbiljno shvatali svoju posvećenost ljudskoj dobrobiti u ova teška, mutna vremena, jedan koktel dobrog rapsoloženja, šašavih, karikiranih izvedbi pesama koji svi znate čak i ako ne možete u sekundi da se setite iz kog su tačno filma, ali i podsećanja da je Arkestra bila (i do danas ostala) jedna od najsvestranijh „avangardnih“ formacija u istoriji džeza.
Moja istorija sa Sun Ra je, mislim, dosta dobro dokumentovana jer svake godine pišem o barem jednom ili dva njegova albuma, onako kako ih Irwin Chusid, novinar, istoričar, arhivista i kurator, vadi iz reklo bi se nepresušne arhive neobjavljenih snimaka Velikog Majstora, i, u saradnji sa raznim etiketama, stavlja na raspolaganje javnosti. Istorija Sun Ra sa muzikom iz Diznijevih filmova je, možda, nešto manje poznata javnosti, ali nije sad da je neka velika tajna da je pokojni (ili samo odsutni!) Sonny veoma voleo i Diznijeve filmove i muziku koja se u njima mogla čuti.
Možda to deluje nelogično, u najmanju ruku neobično, pogotovo iz današnje perspektive u kojoj je gotovo i poslednja osoba na planeti osvešćena za činjenicu da je kompanija Walt Disney trenutno dominantna forma života (ili makar organizacije materije) na planeti i da poseduje zabrinjavajuće veliki deo onoga što možda naivno i dalje nazivamo ljudskom kulturom, tretirajući ga kao kapital i ništa više. Kako je crni radikal iz Alabame, celog života posvećen borbi protiv postkolonijalne represije nad potomcima uvezenog afričkog roblja u Americi od strane bele većine* došao do toga da, što bi se danas reklo, „stenuje“ Walta Disneyja i njegove filmove, njihove skorove?
*Mada ni svojima nije davao popust. Uprkos izraženoj afrocentričnosti u svom svetonazoru, ima ona priča da je, tokom prvih nastupa Arkestre po Africi, Sonny na oduševljene reakcije lokalaca koji su ga nazivali svojim bratom namrgođeno odgovarao da to nije baš tako i da su „oni“ prodali „njegove ljude“ u ropstvo, a što je bila demonstracija klasne svesti primerena old school radikalima, koja novoj generaciji često nedostaje
Da bi se na ovo odgovorilo, naravno, treba značajno više prostora nego što imamo ovde na raspolaganju, ali kratki odgovor je svakako da je Sun Ra bio jedna od naprepoznatljivije postmodernih figura u američkoj kulturi i umetnosti dvadesetog veka, čovek koji je spajao toliko različitih interesovanja i filozofija unutar jednog kreativnog opusa (i životnog stava) da su, kako je to jednom lepo primetio novinar Rob Young, mnogi kasniji (ali i savremeni) njegovi tumači kao jedino objašnjenje uspevali da pronađu tezu da je Sonny koristio opijate.
Ovo naravno nije istina, i Sonny je bio izraziti strejter tokom najvećeg dela svog života, sa duhovnom radoznalošću i entuzijazmom kojima nisu bili potrebni hemijski stimulansi. Njegova opsednutost besmrtnošću i prevladavanjem ne samo smrti nego i ropskog života na zemlji odvela ga je kroz više religijskih sistema, ali i naučnofantastičnih koncepata, uplela ga u kosmologiju, matematiku ali i numerologiju; promišljanje rasne i klasne borbe učinili su ga opsesivcem istorije (i, naravno, tajne istorije, pa i konspiratologije u određenoj meri) ali i filologije, dok je njegov izraz tokom decenija evolucije bio nekakav zaista postmoderni, zaista neopisivo komplikovani ali LOGIČNI spoj afrofuturizma, psihodelije, stare magije, stilema klasičnog džeza (tumačenih na osoben način), savremene klasične i avangardne elektronske muzike. Kada kažem, a to pominjem u skoro svakom tekstu o Sun Ra, da je Sonny smatrao da su Fletcher Henderson i Duke Ellington bili „anđeli“ ovo nije nekakva simpatična metafora, literarno preterivanje zarad lepote teksta. Sonny je ove ljude zaista video kao glasnike sa neba a njihovu muziku kao prečišćenu duhovnu hranu koja spasava dušu i oplemenjuje život do tačke kada vas više ništa ne može povrediti.
Onda je, dvadesetak i kusur godina kasnije, slične epifanije doživeo gledajući filmove iz Diznijeve radionice i tokom sedamdesetih godina prošlog veka, sa sve postepenim prodorom elektronskog instrumentarija u njegov arsenal, postajao sve opsednutiji senzibilitetom ovih filmova i muzike koja se u njima čula. Za Sonnyja su Diznijevi filmovi bili iskonske optimističke priče o malim junacima koji prevazilaze ogromne prepreke – isto onako kako je on video sebe, bolesnog i siromašnog klinca iz Alabame koji je postao vodeća figura američkog džeza. A imajući u vidu da su Diznijevi filmovi muzički bez mnogo stida uzimali od afroameričke kulture štagod da im se dopadalo, nije neko iznenađenje da će se Sonny prepoznati u, na primer, Dambu.
Pink Elephants on Parade, čuvena tema iz scene ovog filma u kojoj titularni heroj ima teške halucinacije, dugo je bila jedina „Diznijeva“ pesma za koju se naširoko znalo da ju je Sun Ra obradio, jer je izašla na albumu Stay Awake: Various Interpretations of Music from Vintage Disney Films, koji je Hal Wilmer producirao 1988. godine. Ali, ljudi koji znaju, znaju i da je Sun Ra tokom druge polovine osamdesetih već imao vrlo ozbiljan koncertni program sa gomilom kompozicija iz ovih filmova. Album Sun Ra & His Intergalaxtic Arkestra – Second Star To The Right (Salute To Walt Disney) izašao je za Leo Records 1995. godine, neke dve godine nakon Sonnyeve smrti a šest godina nakon što je snimljen na koncertu u Austriji 1989. godine i do nedavno je bio jedini ozbiljniji dokument o tome kako su Sun Ra i njegov orkestar obrađivali Diznija.
I bio je vrlo ugodan, sećam se da sam ga pre dvadesetak godina slušao u kancelariji i da je moja tadašnja šefica, jedna fina Kanađanka koja je do tada mučenički trpela moje didžejaške izlete u avangardu bila iskreno iznenađena da se iz mog ugla kancelarije čuje pesma kao što je Zip A Dee Doo Dah.
No, Sun Ra & His Arkestra: Pink Elephants on Parade, aktuelni album, izašao na fizičkim nosačima u Aprilu a na Bandcampu pre neki dan je obimniji i ništa manje zabavan NOVI dokument sa devet do sada neobjavljenih snimaka i nekoliko bonus pesama koje jesu već bile dostupne ali, statistički, skoro sigurno da ih niste čuli.
Snimljene na koncertima u Americi i Evropi, pesme na ovom albumu se u dobroj meri preklapaju sa onima na Second Star to the Right, ali naravno, ne postoje dva ista izvođenja iste pesme kada je Sun Ra u pitanju, i ovo je DRAGOCENA kolekcija muzike izvedene sa puno optimizma, enztuzijazma i jedne naivne, neposredne vere u poruku tih pesama. Chusid u svom tekstu naglašava da postoji mnogo snimaka Arkestre kako izvodi ovu muziku, ali da je većina krš jer je snimljena iz publike, amaterskom opremom koja je postojala krajem osamdesetih, pa je zato ovaj album, sa pažljivo probranim materijalom snimljenim profesionalno, jedna retka prilika da se ponovo čuje Arkestra kako izvodi Forest of No Return, Pink Elephants on Parade, Zip-A-Dee-Doo-Dah, The Second Star To The Right… Ovo su pesme napisane od strane nekih od najvećih autora svog doba, u aranžmanima Arkestre pretvorene u ritualne napeve, sa sve tapšanjem, pozivanjem publike da zviždi (naravno na početku Whistle While You Work), podvriskivanjem.
Sonnyjevi duvači i perkusionisti nisu bili profesionalni pevači ali su njihove izvedbe nabijene energijom i takvom verom u materijal i ono što on poručuje da je gotovo nezamislivo da vam neće doneti osmeh na lice. Someday My Prince Will Come je jedno od retkih mesta na albumu gde čujemo izgrađen, siguran vokal kako izvodi temu – pretpostavka je da ovo peva June Tyson jer je ona bila jedna od retkih članica Arkestre sa profesionalnom vokalnom tehnikom – ali izvesna karikiranost ostalih pesama je „feature, not a bug“. Sonny je Diznijeve saundtrake na ovim turnejama reinventovao kao dečije pesme koje deca pevaju u glas, ponavljajući kompulzivno, ritualno njihove stihove pa kada, recimo, slušate Let’s Go Fly A Kite iz Meri Popins, jednu od pesama koje nemate na Second Star to the Right, obuzeće vas osećaj da čitav orkestar, zajedno sa ciriškom publikom, uspeva da se odigne od zemlje i ZBILJA poleće u nebo.
Sa rasponom snimaka od 1985. gdo 1990. godine i kvalitetom zvuka koji je, tehnički gledano, profesionalan ali koji svojom partizanskom dimenzijom dodaje element naivnosti, jedne čistote i plemenitosti ovoj muzici, Pink Elephants on Parade je nezaobilazan novi dodatak istoriji najčudnije, ali možda i najdivnije figure u istoriji džeza. Poslušajte ga sa zadovoljstvom:
https://sunramusic.bandcamp.com/album/pink-elephants-on-parade