Jazz Nedeljom je zamišljen kao serija vinjeta koje će ići (možda ne?) svake Nedelje, nudeći preporuku u vidu jednog jazz albuma koji sam tog dana slušao. Ovo nema pretenziju da bude ni ultimativni prikaz neke klasične ploče niti otkrivanje nekog budućeg klasika, već zaista samo to, da se kažu reč-dve o albumu koji sam tog dana rado slušao. Ponekada će to biti stare, proverene klasične stvari, ponekada najnovije izdanje koje sam izvalio na Bandcampu, hoću reći, neće biti pravila. Kako i treba. Kako i mora.
Ove nedelje smo upali do kukova u free jazz i nećemo se lako izvući. Jorrit Dijkstra’s PorchBone: PorchBone je album sa mnogo slobodne improvizacije, nekoliko lepih tema, dosta modalnog soliranja i jednom sasvim plesnom kompozicijom. A, da, ima i jedan Ellington. Što se kaže, za nekoga sve, za svakog ponešto. Izvolite, ovim putem:
Jorrit Dijkstra, dakle, ime koje smo poslednji put pominjali pre nekih godnu i po dana na ime ne jednog nego dva albuma koje je ovaj saksofonista i kompozitor, zajedno sa još tri muzičara, snimio u pomen Steveu Laceyju. Dosta je to dobro bilo i učinilo poprilično na mom sopstvenom prihvatanju činjenice da moram da slušam više muzike koju Dijkstra piše. Čovek je naprosto prolifičan kompozitor* i to što mi se ne dopadne UVEK i SVE što on napiše, odsvira i snimi, ne znači da mi se mnogo toga što on napiše, odsvira i snimi ne dopada. Jer mi se dopada. Veliki delovi ovog albuma mi se, recimo dopadaju, počev od produkcije. A što je u ovom slučaju značajno jer se ja u džezu, u principu, zna se to, najviše ložim na produkciju koja je najbliskija čistoti i prirodnoj dinamičnosti onoga što je rađeno tokom šezdesetih u Blue Noteu i Impulse!-u. Neretko sam glasno, pred svedocima umeo da izgovorim da džez nikada nakon tog perioda nije ZVUČAO bolje.
* ne uvek i izvođač muzike koju piše, jer je u skladu sa tradicijom, Dijkstra i autor muzike koju izvode i drugi sastavi, kao što su David Kweksilber Big Band, Tetzepi Bigtet ili Amstel Quartet, ali i pojedinci kao što je nizozemski saksofonista Ties Mellema…
PorchBone ne imitira ovu produkciju niti bi ta vrsta „prirodnosti“ ovom albumu odgovarala. Za početak, ovo nije samo akustična postava pa da je ozvučite sa dva mikrofona i pustite muzičare da se sami dogovore kako će i šta će. PorchBone ima i akustične i električne instrumente, pa i malo „elektronike“, i Dan Cardinal koji je ovo snimio pa posle miksovao i masterovao je ušao u muziku sa jasnim razumevanjem da ovde nema „nepoželjnih“ zvukova i da će muzičari čak i kada sviraju najkonvencionalnije od najkonvencionalnijih instrumenata – dakle, trombone, bubnjeve – njih svirati na nekonvencionalan način dobar deo vremena i da sve to valja onda smisleno upariti sa krckanjima i šuškanjima analogne elektronike i električnim basom bačenim pod teške efekte i puštenim da se snalazi kako zna i ume u šumi zvukova i zverinjaku šumova. Rezultat je da album zvuči toplo i dinamično, ali da postiže neku dobru ravnotežu između naglašavanja teksture, detalja, same strukture zvuka sa jedne i podržavanja poštene, znojave svirke sa druge.
Ovo je značajno jer su Dijkstrine kompozicije definitivno negde na sredini između apstraktne slobodne improvizacije u kojoj ne treba tražiti ni harmoniju ni temu ni ritam već samo kvalitetan gest i dobar ZVUK, i nešto konvencionalnijeg džez događanja u kome ima i melodija i harmonija i tema a muzičari ih zajednički razvijaju i na njih improvizuju. U par slučajeva na albumu se postiže i skoro idealan odnos ovih pristupa muzici i dobijamo i jare i pare.
Da podsetimo one koji znaju i podučimo one koji ne znaju, Jorrit Dijkstra je Nizozemac rođen u Ajndhovenu, sa korenima u amsterdamskoj free jazz sceni, ali sa uspešnim preletanjem Atlantika i pronalaženjem akademskog uporišta u Masačusetsu gde danas živi, radi, komponuje i predaje na Berkliju i na bostonskom Konzervatorijumu Nova Engleska. Ovo su ugledne institucije – mnogo američkih muzičara o kojima sam pisao prošlih par godina studiralo je na jednoj od njih dve – ali i pored profesure, Dijkstra ima vremena za mnogobrojne svoje projekte, sarađujući sa raznim Amerikancima i Kanađanima (John Hollenbeck, Benoît Delbecq…) ali i Nizozemcima (legendarni Han Bennink, naravno) i predvodeći nekoliko sopstvenih bendova: kvartet BOLT, kvintet Cutout, big bend Bathysphere. Projekat o kome smo onomad pisali, posvećen muzici Stevea Laceyja je bio samo jedan od vidova posvete Laceyju, pa je sekstet The Whammies play the Music of Steve Lacy (u kome svira i Bennink) imao lepe američke i evropske turneje.
A onda je tu i PorchBone, osnovan 2016. godine kao trio Dijkstre, Natea McBridea na kontrabasu i električnom basu i Erica Rosenthala na bubnjevima, i usmeren na slobodnu improvizaciju, a do svog prvog albuma, a koji danas slušamo, transformisan u sekstet dodavanjem još tri duvačka instrumenta. I sva tri su tromboni!
Dijkstra je ovde sasvim očigledno išao na jukstapoziciju „oštrije“ muzike i zvuka sržnog trija i mekih, dubljih tonova i boja trombona. Materijal na ovom albumu, sedam originalnih kompozicija i jedan aranžman Ellingtona* snimljen je januara 2023. godine, inspirisan i samim Ellingtonom i njegovim big bend aranžmanima, ali i jednim od Ellingtonovih velikih sledbenika, čovekom po imenu Sun Ra o čija sam dva posthumna a recentna izdanja pisao prethodne dve nedelje.
*pres riliz koji izdavač, a to je opet Dijkstrina kuća Driff Records, stavlja na raspolaganje, govori o tome da materijal koji je izvođen na koncertima 2021. i 2023. godine ima deset kompozicija plus Ellingtona pa je moguće da će CD, koji u trenutku dok ovo kucam još nije izašao, imati više pesama.
Samo kratko o saradnicima: Nate McBride je izuzetno cenjeni kontrabasista i basista iz Bostona, ali sa karijerom svirke i u Bostonu i u Čikagu, sa velikim likovima kao što su na primer Ken Vandermark, Joe Morris i mnogi drugi. Sa Dijkstrom sarađuje u više projekata. Eric Rosenthal je meni manje poznato ime – mada, ja sam, iz ovoga se vidi ozbiljan ignorant – ali ovaj bubnjar je studirao kod Eda Blackwella i svirao i sa Anthonyjem Braxtonom, Mariom Pavoneom, Roswellom Ruddom, snimao za Tzadik… Dakle, ozbiljan muzičar i improvizator – što se na ovom albumu izvanredno čuje – ali i muzičar sa interesovanjem za afričke ritmove, a što se na ovom albumu dobro, ali možda i prekratko čuje.
Tromboniste predvodi legendarni Jeb Bishop, koga znamo iz postava sa Kenom Vandermarkom i Peterom Brötzmannom, Joeom MchPheejem, Hamidom Drakeom, Michaelom Zerangom… Čovek je institucija američkog free jazza i verovatno pored pomenutog Rosewella Rudda, njegov najprominentniji trombonista. Bostonski trombonista Michael Prentky je tu kao drugo ime i pretpostavljam da se radi o jednom od Dijkstrinih učenika, a treći trombon, i to bas-trombon svira najstarija kajla ove ekipe, Bill Lowe, čovek u osmoj deceniji života, koji je imao prilike da svira i sa Dizzyjem Gillsepijem, i sa Muhalom Richardom Abramsom, Henryjem Threadgillom i Cecilom Taylorom.
Ovako opasna postava MORA da proizvede opasnu muziku i možda je najveći greh PorchBonea taj da dobar deo muzike ovde zvuči više kao proces nego kao, jelte, produkt. Što je savršeno u redu kao filozofija za muziku koja je „čista“ slobodna improvizacija, ali naravno da je ovde Dijkstra napisao i dosta propisnih tema. U tom smislu, kompozicija koja album otvara, One, je rani hajlajt albuma a koji malo toga u kasnijoj ponudi dostiže a praktično ništa ga ne prestiže. Ovde se iz slobodnog improvizovanja između duvača, vrlo organske, vrlo gesturalne svirke u kojoj ima mesta i za individualne izlete i za kolektivni napor, nekako neosetno, prosto prirodno pređe u post-bop vožnju i big-bendaške rifove. Dijkstra je, rekosmo, ovde pomenuo i Ellingtona i Sun Ra, ali je u smislu tema i raspoloženja ovo i dalje bliže Steveu Laceyju, a što ne da nije zamerka, nego je odlično. Kul soliranje saksofoniste preko opuštene ali disciplinovane free jazz pratnje zvuči prirodno, smisleno, usmereno, i kada kompozicija prema kraju krene da se uzvitlava do neizbežnog krešenda, ovo je onoliko uzbudljv otvarač albuma koliko iko može da poželi.
Naredne dve kompozicije su značajno apstraktnije. U Five into Four Dijkstra svira lyricon, stari duvačko-elektronski instrument koji su smislili u ludim sedamdesetima i ovo je spora, jedanaestominutna eksploracija teksture i slojeva zvuka sa solažama i ritmom koji nastupe kasnije ali su prilično hermetični. Seven (Trio) je, dakle, trio improvizacija, gde saksofon sparinguje sa električnom bas-gitarom i njenim modulacijama i sve je to razigrano i mišićavo ali bez mnogo ubeđenosti na kraju da je moralo da traje četiri i po minuta. Hoću reći, moglo je da bude i duže i kraće: ovo je knjiški primer imrovizacije kao, rekosmo, pre svega procesa.
Dobar deo ostatka albuma su ponovo apstraktni, tihi komadi, velikim delom bez ritma, sa Rosenthalom koji samo popunjava prostor oko neidiomatskih gestova duvača i povremenih izranjanja tema koje se samo iz najdalje daljine dalje razrađuju. Takve su Three into Ten i Six into Nine, dugački amorfni komadi u kojima se događa dosta toga interesantnog, ali koje nemaju nužno neku konačnu formu. Improvizacija to i ne mora, da podsetimo. Six into Nine posle svoje polovine postane neka vrsta avangardnog bebopa, a koji onda odleti u smeru free jazz frikauta, kako biste i očekivali!
Eight (Trio) je kraći i dinamičniji, čak i na neki način klasičniji komad jer u njemu Dijkstra svira praktično hardbop solo, a trio zvuči manje apstraktno nego većina ostatka albuma. Najinteresantnije je kada u Two Rosenthal svira jedan afrokubanski gruv a ostatak kompanije ga prati ležernim soliranjima i plesnim temama. Imam utisak da bi ovaj materijal značajno prodisao sa više ovakvih diverzija jer su ovde muzičari bili vidno inspirisani. Ellingtonova Warm Valley za kraj je naravno veoma prijatno iskustvo iako i nju ova šestorka svira sa merom apstraktne, avangardne distance. Ali ne možete vi Ellingtona skroz ohladiti i ima opipljive slasti sa kojom duvači preko klasičnog šafla ritam sekcije sviraju Ellingtonov big bend bluz, puštajući muziku da se pijano odgega ka horizontu. Lepo!