Jazz Nedeljom je zamišljen kao serija vinjeta koje će ići (možda ne?) svake Nedelje, nudeći preporuku u vidu jednog jazz albuma koji sam tog dana slušao. Ovo nema pretenziju da bude ni ultimativni prikaz neke klasične ploče niti otkrivanje nekog budućeg klasika, već zaista samo to, da se kažu reč-dve o albumu koji sam tog dana rado slušao. Ponekada će to biti stare, proverene klasične stvari, ponekada najnovije izdanje koje sam izvalio na Bandcampu, hoću reći, neće biti pravila. Kako i treba. Kako i mora.
Ove nedelje dva albuma slobodne improvizacije, iako bi vam realno bio dovoljan jedan. Ali 1. u pitanju su dva kratka albuma koje možete da smažete bez stajanja za sat vremena i 2. njihova uporedna, ili makar konsekutivna analiza služi da se pokaže ne samo koliko je free improv zapravo široko polje ljudskog izraza, već i da se jasno demonstrira do kojih sam analnih detalja sposoban da se spustim kada treba da obrazložim zašto mi se jedan album muzike koja zvuči kao da vam je vokmen upao u mešalicu za beton bolji od drugog albuma muzike koja zvuči kao da vam je vokmen upao u mešalicu za beton a onda izuzetno lenja mačka uzela da remiksuje oba albuma. Zaintrigirani? KLADIM SE DA JESTE.
Ali ozbiljno, slobodna improvizacija svakako jeste muzički žanr u kome možda nema NAJVIŠE ljudi koji se pretvaraju da znaju šta rade iako samo recikliraju ono što su čuli na tuđim pločama ali NAJVIŠE ljudi koji ne slušaju slobodnu improvizaciju MISLE da je upravo to slučaj. Uostalom, muzički stil u kome se namerno svira kontra svih važećih muzičkih teorija, u kome se harmonija smatra neželjenim incidentom a ritmika je obično znak da ste zaboravili na kom koncertu nastupate i dopustili da vam rutina preuzme kontrolu nad stvaralačkim žarom, takav muzički stil je maltene po definiciji onaj za koji „normalan svet“ skoro uniformno misli da je u pitanju jedna globalna omerta, zavera u kojoj učestvuju kvazimuzičari i njima naklonjeni službenici u – najčešće javnim – fondovima što finansiraju njihove besmislene „projekte“ pod izgovorom da je to granična, avangardna umetnost koja i ne treba da bude komunikativna, mimetička ili, uopšte, lepa.
Naravno, MI znamo da je ovo netačno kao što i znamo da je devedeset procenata sve slobodne improvizacije smeće, ali da je devedeset procenata svega smeće pa je i često sasvim jasno zašto ponekada imate sklonost da prećutite to da vam je poslednji free improv nastup ili album koji ste poslušali delovao kao potpuno bezidejna, umorna reciklaža proznatih idioma (u muzici koja treba da bude, jelte, neidiomatska) ali ne želite da se popišate po umetniku koji možda naprosto tog dana nije bio inspirisan, nije imao zanimljivog sparing partnera sa druge strane bine, možda je pokušavao nešto NOVO. Ne treba zaboraviti ni da je free improv skoro po definiciji eksperimentalna muzika, stil u kome uvek želite da iza sebe ostavite ono što znate da je bilo dobro i nađete nešto novo jer inače neće biti u pitanju improvizacija, pa smo tako možda skloni da i neuspele eksperimente podržavamo kao, naprosto, časne činove u jednoj tekućoj potrazi za stalnim novumom.
Ali naravno, to što ih podržavamo ne znači da nemamo za njih kritičku reč. Evo, na primer: Eating Speed: Improvisations, vitak album veoma lepog zvuka i vrsnog muziciranja koji kroz svojih osam kratkih, brzih, ekonomičnih improvizacija svoju radnu temperaturu nalazi samo na par mesta, na par sekundi, na par trenutaka, ostajući ćitavom svojom dužinom UGODAN ali samo u tih nekoliko incidenata zapravo UZBUDLJIV.
O Eating Speed ne znam ništa, najpre na ime toga da ovaj kanadski trio o sebi ne nudi nikakve informacije. Eating Speed nemaju ni sajt ni Fejsbuk stranicu, nema ih na Discogsu i reklo bi se da imamo posla sa ekipom koja želi da njihova muzika priča u njihovo ime. A što je sasvim časno. Eating Speed su izdali jedan minialbum obrada Stevea Lacyja, Sun Raa i Ornettea Colemana pre sedam godina a ovog su se Avgusta vratili sa čak dva albuma. Jedan se zove Eating Speed, i pretpostavljam da predstavlja njihov manifest, zvanični „debi album“ kojim bend prezentira svoj zvuk. I to nije loš zvuk, ovo je klasičan trio saksofona, bubnjeva i kontrabasa a muzika je očigledno stevelacyjevska i ornettecolemanovska sa slobodnom dimenzijom i u harmoniji i u ritmu i u temama i ohrabrivanjem svakog od muzičara da ide svojim putem, pa ako se negde sretnu, dobro, a ako se ne sretnu, kako to reče i ona stara poslovica kojom je opisivan rani speed metal, opet dobro. Verujem da je primarni autor muzike na ovom albumu saksofonista Jonathon Wilcke jer on i predvodi juriš svojim glasnim pozivima i melodijama, no, ovo je vrlo „harmolodički“ sklopljen sistem zvuka u kome nema pravog lidera i pratnje i svi imaju jednaku slobodu i odgovornost da stvari izguraju do kraja.
Nije to loš album, ali me je više zanimao potpuno improvizovani Improvisations. Na njemu Eating Speed još naglašenije rade bez unapred pripremljenog plana, i još manifestnije (ako ta reč uopšte postoji!) prave distancu u odnosu na klasičniji džez (čak i fri džez) format. E, sad, mislim da je problem u tome da distance ovde nikada nema dovoljno i da bend provodi čitav album pitajući se da li je bolje da se sasvim detonira kuća koju su gradili tolike godine i ode u potpunu apstrakciju ili je bolje da se koliko-toliko očuva prepoznatljiva struktura ali da se ne obraća previše pažnje na to ima li harmonije, je li ritam smislen, da li temu treba dalje razvijati ili, baš suprotno, bežati od nje.
I to onda skoro sve vreme zvuči kao pokušaj da se, što kažu naši stari, i stisne i prdne. Album otvara jedna od dužih kompozicjja, One, nudeći jasna pozivanja na Lacyja i Colemana, sa propisnim postbop gruvom i prepoznatljivim svingom u svirci i samo to da se Wilcke, reklo bi se, stalno uzdržava od toga da pusti mašti na volju i solira ko čovek, pa umesto toga non-stop menja pristupe i dinamike, ukazuje da ovo treba da bude free improv album.
Ostale kompozicije su uglavnom kraće i prave snažniji napor da odu u apstrakciju, sa bubnjarem Ericom Hamelinom koji gotovo nikada ne svira ritam i skoro napadno izbegava da napravi ikakav gruv i kontrabasistom Robom Oxobyjem koji treba da bude „glavni“ sagovornik i dalje najprominentnijem Wilckeu. Ali ovde nema dovoljno, da tako kažem, supstance, da se razgovor povede. Wilcke pokušava različite pristupe, od atonalnog piskanja pa to bluz tema, ali ni jednom ne uspeva da se stvarno posveti pa je na kraju ni tamo ni ovamo, ne nudeći ni oslobađajuću apstrakciju u kojoj ZVUK čujemo kao ZVUK ni zaista pamtljiv rad sa tonovima i temama. Onda i Oxoby često samo udara u žice pa stane i penje se po skalama, i mada je to, kako rekoh, sasvim prijatno da se čuje, nekako nikako da igde stigne. Ima samo još jedan momenat na ploči u kojem bend zvuči kao da su u studiju tri čoveka koja sebe doživljavaju kao CELINU a ne kao separatne izvore zvuka i taj je, neiznenađujuće, opet onaj najbliži hardbop i postbop formatu.
Kako rekosmo, pak, improvizacija PODRAZUMEVA eksperimente, pokušaje pa i neuspehe i Eating Speed se ovde valjaju pohvaliti ne samo za trud oko svirke već i za odličan studijski snimak. Nije ovo ploča koja ikome ima da promeni život ali nije ni neprijatna da se čuje:
https://eatingspeed.bandcamp.com/album/improvisations
Ali onda sa druge strane imamo primer upravo onog što slobodna improvizacija MOŽE da bude kada se steknu potrebni uslovi, a to su pre svega ljudi spremni na sve i SPOSOBNI da sviraju sve, a opet puni poštovanja i autentičnog entuzijazma za trenutak u kome slučajnost i nasumičnost nisu otežavajuće okolnosti već osnovna pokretačka snaga muzike. Ovde nema pogrešnih puteva, sve dok svim putevima svi idu zajedno! Ayako Kanda Ayumi Ishito Federico Balducci: Black Cat and the Moon je snimak nastupa troje muzičara u prostoru Troos, pretpostavljam negde u Zapadnom Masačusetsu a koji se odigrao pre svega nekoliko dana, trinaestog Avgusta, a turneja i daje traje, pa ako se zateknete u Pensilvaniji, Njujorku ili Masačusetsu tokom kasnog Avgusta, Septembra i Oktobra, možete i sami da okusite delić magije na bini. Ovo je, da odmah kažemo, kratka i EKSTREMNO slatka ponuda, dvadesetšest minuta suve krtine zvučnih akrobacija i besprekorne slobodne improvizacije industrijskog kvaliteta.
Federico Balducci je uprkos imenu koje deli sa uglednim italijanskim kvantnim fizičarem zapravo Čileanac koji živi u Masačusetsu i od gitare je napravio ceo svoj univerzum. Diplomac Berklija (u domenu filmske kompozicije), Balducci na svojoj Bandcamp straici ima DESETINE albuma sjajne gitarske avangarde, ambijenta, moderne klasike i improvizacije a od kojih su mnogi skorovi za filmove i dokumentarce raznih autora. Za ovu turneju udružio se sa dvoje izvanrednih japanskih muzičarki. Ayumi Ishito svira saksofon od devetnaeste godine, kada je debitovala u big bendu koledža Ritsumeikan u Kjotou. Posle je, naravno, studirala na Berkliju, pa se po diplomiranju preselila u Njujork i tamo sada snima razne albume, predvodi sopstveni džez kvintet i generalno rastura taj saksofon.
Trio upotpunjava Ayako Kanda, vokalna improvizatorka bazirana u Tokiju ali sa dosta veza sa SAD i Masačusetsom. Kanda ima sopstveni trio i voli da se kreće na transverzali između tradicionalnijeg džeza i slobodne improvizacije ali i unutar sveta vizuelnih umetnosti gde se bavi i crtanjem i impresionističkim slikarstvom. Najbitnije za ovu priču je da trenutno predvodi i kvartet baziran u Masačusetsu u kome Balducci svira gitaru a tu je još dvoje muzičara na violini, sintisajzeru i „prepariranim instrumentima“. Zvuči uzbudljivo I JESTE i možete i njihov album naći na Balduccijevoj Bandcamp stranici pa ga svakako poslušajte ako vam se dopadne Black Cat and the Moon. A ako vam se ne dopadne, računajte da više nismo prijatelji.
Šalim se, ali Black Cat and the Moon JE ono kako ja mislim da bi u idealnom svetu sva slobodna improvizacija zvučala, kao demonstracija neverovatne snage, veštine i znanja troje izvrsnih muzičara koji pritom odbijaju da sviraju unutar idioma, ali će sve vreme idiome prizivati, koristiti za svoje potreb, dekonstruisati ih, lomiti preko kolena i, dok se ovi još oporavljaju od šoka na patosu, sprintati u sasvim drugu stranu.
Balducci ovde svira kao Marc Ribot u koga je ušao Šejtan, ali onda u njemu nagazio na lukavo kamufliran električni vod i sad ne zna šta mu se dešava i zašto mu je sva kosa ispravljena a rep mu se puši. Njegova kinematska ekspertiza ovde se čuje u brzom građenju mikroatmosfera, često spretnim korišćenjem pedala, ali njegova improvizatorska glad ne dopušta ovim atmosferama da se nametnu i umire muziku trija. Jer, OVAJ trio svira ZAJEDNO isto toliko koliko svaki od muzičara svira NASUPROT jednih drugima. Ovo je improvizacija kao saradnja, da, ali i improvizacija kao IZAZOV, pa na momente i čisto začikivanje, a onda na momente pređe i u maltene sukob u kome su ulozi ogromni i imate utisak da će na bini izbiti tuča. Ne pamtim kada mi je srce ovako jako udaralo a grudi se ovako nadimale samo od slušanja jednog albuma!
Ovaj trio, rekao bih, predstavlja improvizaciju u njenoj zaista najboljoj formi jer je njena suština da je a) sve dopušteno ali b) sve mora da ima smisla i c) čim prestane da ima smisla onda više nije dopušteno. I onda se ova petlja razreši ili radikalnom promenom smera ili, kako rekosmo, vrištanjem u lice onog drugog dok se NEKO ne okrene, napravi piruetu i krene da svira nešto novo. Zvuči prosto ali zahteva neverovatnu samouverenost, puno tehnike u rukama i jednu zen-odlučnost da se svaki mikrosvet koji ste upravo izgradili u sekundi napusti kada više nije relevantan, zanimljiv, bitan i da se u istoj sekundi pronađe neki drugi. Ovo troje muzičara se SLUŠAJU i REAGUJU, istina je, ali oni pre svega muzici ne daju da se smiri, svirajući kao da svaki krešendo do kog se stigne zapravo predstavlja predigru za naredni krešendo a onda onaj posle njega i tako dvadesetšest minutadok vas ne dovedu do prljavog klimaksa. Iskreno, teško da biste izdržali duže.
I ta brzina muzike, to decidno odbijanje da se i jednog trenutka njoj dopusti da se ohladi donosi mnogo ovom nastupu. Svo troje muzičara dele istu estetiku u kojoj su i potpuna apstrakcija i citiranja idioma i žanrova podjednako validni AKO IMAJU SMISLA. Ovde nema stidljivih šetkanja po skalama i obe Japanke će često kreirati upečatljive, snažne melodije, sa Ishitovom koja će začas od bluzerskih fraza proleteti kroz promukli bebop i utrčati u distorzirano guščije gakanje, ne gubeći ni mikrosekund da razmišlja u kom smeru da krene, da li je to dopušteno, da li ima šta da kaže na toj strani. Njeno sparingovanje sa gitaristom se često uvrne u vrtoglava arpeđa koja se dobacuju sa obe strane, kao stonoteniska partija sa sedamnaest loptica odjednom, a Kanda je onda dementni transdimenzioni arbitar koji recituje skor nemuštim jezikom.
Zapravo, Kanda je ovde, naravno, najveći rizik ali i najveća dobit jer je glas najmanje apstraktan instrument od svih i nekako po defininciji nosi ljudsku ekspresiju a što je uvek rizično za improvizaciju čiji zatočnici neretko žele da se uklone iz muzike i puste je da se dešava sama. No, Kanda stvari radi majstorski, nudeći uobičajeni spektar tehnika vokalnih improvizatora, od bluz zapomaganja, preko vriske, štektanja, kikota, teksturiranih melodija kojima vibriranje jezika daje prirodnu distroziju, pa sve do brehtovske drame. Nema u njenom izrazu, barem ne na ovom nastupu, odlazaka u ekstreme kakve znaju da ponude na primer Phil Minton sa svojim onomatopejama ili Eye Yamatsuka sa svojim horor-vriscima, ali ni nema potrebe, jer je muzika ovog trija pozitivna, energična, optimistična, večno na korak od fizičkog sukoba – i zbog toga uzbudljiva – ali i na takt udaljena od hardbopa. Kada se na kraju sve nekako spontano smiri i ode u nežni, asptraktni ambijent radosne ali umirujuće završnice, skoro da možete da čujete dopamin kako vam se razliva po organizmu. Izvanredno:
https://federicobalducci7.bandcamp.com/album/black-cat-and-the-moon