Jazz Nedeljom je zamišljen kao serija vinjeta koje će ići (možda ne?) svake Nedelje, nudeći preporuku u vidu jednog jazz albuma koji sam tog dana slušao. Ovo nema pretenziju da bude ni ultimativni prikaz neke klasične ploče niti otkrivanje nekog budućeg klasika, već zaista samo to, da se kažu reč-dve o albumu koji sam tog dana rado slušao. Ponekada će to biti stare, proverene klasične stvari, ponekada najnovije izdanje koje sam izvalio na Bandcampu, hoću reći, neće biti pravila. Kako i treba. Kako i mora.
Lepo je kada u prolazu dokačite nekog od svojih starih heroja i utvrdite da on i dalje svira herojski, intenzivno, intrigantno, još zrelije nego pre. Oliwood feat. Evans, Mahall, Landfermann: Anatomy of Anarchy je album na kome možete dokačiti nekoliko takvih heroja (u mom slučaju je to Evans koga sam svojevremeno i intervjuisao), ploča razuzdane a opet veoma disciplinovane free jazz svirke u kojoj slobodna improvizacija i apstraktna, neidiomatska svirka stoje u neočekivano jakom balansu sa nekim od najtvrđe skuvanog hardbopa koji možete čuti ove godine.
Snimljena uživo u kelnskom klubu Loft 14. i 15. septembra 2022. godine, i izašla protekle nedelje u samizdat aranžmanu bubnjara Olivera Steidlea, Anatomy of Anarchy je studija anarhije u njenom verovatno idealnom formatu. Ovo je free jazz što ga sviraju vrhunski instrumentalisti, svaki od njih virtuoz na svom instrumentu i gde se iz momenata „čiste“ anarhije, dakle, improvizacije ne samo izvan harmonskih i ritmičkih obrazaca važeće muzičke teorije već prepune sasvim tuđinskih zvukova, dok pucnete prstima prelazi u vratolomna, euforična sprintanja kroz kompleksne teme prepune radosne, optimistične energije. Sasvim je moguće da sam već dosadio i bogu i narodu pominjanjem Ornettea Colemana praktično svake nedelje, ali, evo, Anatomy of Anarchy je izvanredna prilika da još jednom podsetimo ne samo na to da je harmolodics, Colemanov osobeni pristup improvizaciji koji ne isključuje meliodičnost, gruv i konvencionalne teme ali ni sasvim slobodnu, apstraktnu svirku, živ i zdrav i u trećoj deceniji narednog stoleća, već i na to koliko je njegova, do kraja života brižljivo uzgajana ljubav prema lepoj temi i melodiji iz koje posle, u zavisnosti od maštovitosti muzičara, može da izraste bilo šta, i dalje napaja muzičare što traže svoje puteve kroz savremeni džez.
Anatomy of Anarchy je utoliko i pomalo bezvremena ploča. Iako su kompozicije, a koje su ravnopravno napisali članovi ansambla, često po formi i raspoloženju takve da podsećaju na Colemanove radove pa i radove nekih od njegovih velikih nastavljača i ekstrapolatora (John Zorn sa Masadom, recimo), one su istovremeno i sasvim „svoje“. Ovaj ansambl sa jedne strane kreira vrlo „belu“ formu free jazza, sa izrazitom tehničkom dimenzijom, ali sa druge strane je ritam sekcija takva da i pored praktično razmetljivo mnogo nota koje bubnjar i kontrabasista ubacuju u miks, muzici ne nedostaje propisan gruv, propisan sving. Nije ovo samo ubrzani hardbop, da se razumemo, ali na momente jeste baš to, ubrzani hardbop. A sledećeg momenta je močvara puna pataka koje se dovikuju dok Elmer Fudd užurbano pokušava da napuni sačmaricu, prosipa barut, ispušta patrone u vodu, spadaju mu gaće.
Oliver Steidle sebe zove i samo Oli a ovaj bend, Oliwood, je samo jedna od njegovih tekućih muzičkih avantura. Zamišljen kao projekat u kome se svaki naredni put menja kompletna postava – sem bubnjara, naravno – Oliwood je programski smešten između tradicionalne džez kompopzicije i slobodne improvizacije, sa idejom da kratke, pamtljive teme koje stoje u srži pesama budu zameci improvizovanja koje može biti i harmonično ali i da bude borba neprestana, sve dok sve to znači da muzičari sviraju u, najšire gledano, zajedničkom smeru. Prvi album se zvao baš Euphoria, pa i to podseća da atmosfera koju čujemo na Anatomy of Anarchy nije slučajni produkt srećnih okolnosti već proizvod pažljivo postavljenih parametara u kojima će ovaj bend, to jest promenljiva grupa ljudi, svirati.
Na Euphoriji je Steidle imao sa sobom neke vrsne muzičare: Franka Gratkowskog na saksofonu, Trevora Dunna na kontrabasu i Kallea Kalimu na gitari. Za drugi album, bubnjar je želeo kompletno akustičnu postavu pa je regrutovao Roberta Landfermanna na kontrabasu, Rudija Mahala da svira bas klarinet i Petera Evansa da se oproba na džepnoj trubi a koju smo ga gledali kako svira i u Beogradu više od jednom.
Steidle je iskusan, veteranski muzičar, rođen u Nirmbergu, danas sa adresom u Berlinu, a u međuvremenu sa produženim boravkom u Njujorku. Još dok je bio u Bavarskoj, studirajući bubnjeve i džez na nirnberškom konzervatorijumu, Steidle je počeo da nastupa prvo sa Bavarskim državnim omladinskim orkestrom a onda, napredujući u znanju i u kontaktima svirao sa mnogo velikih imena kao što su na primer: Tomasz Stanko, Alexander von Schlippenbach, Louis Sclavis, Simon Nabatov, Aki Takase, Nils Wogram… Sa Rudijem Mahallom je, nakon preseljenja u Berlin zasvirao u bendu Der Rote Bereich a koji je postao jedan od najpopularnijih fri-džez trija u Evropi i osvojio silne nagrade. No, Steidle je i profesionalni kompozitor i veliki broj projekata sa kojima svira zasnovan je na muzici koju baš on piše.
Naravno, u Oliwood je on možda „glavni“ autor, na kraju krajeva koncept je njegov, ali kako se za Anatomy of Anarchy okružio vrlo jakim imenima tako je i ovo ploča gde se kompozitorske zasluge ravnomerno dele. Steidle sam potpisuje samo dve kompozicije od devet, Mahall isto toliko, Evans i Landfermann po jednu, a dve potpisuje čitav bend. I, dobro, jedna je nepotpisana ali ona je, očigledno, improvizovana na licu mesta i, sa svojom slobodnijom formom i eteričnijom atmosferom predstavlja fin intermeco između bombardovanja ritmom i rafala superbrzih solaža.
Anatomy of Anarchy, ipak, nije snagatorska ploča, ovo uprkos i Steidleovom pojašnjenju da je u redu da muzičari sviraju i jedan protiv drugog nije muzika u kojoj se intenzitet i volumen boduju najvišim skorom. Ako smo navikli da nemački free jazz posmatramo samo kroz prizmu muzike Petera Brotzmanna, pa, treba da se malo odlepimo od te zablude. Anatomy of Anarchy je i cerebralnija ploča od „snagaškog“ free jazza ali i veselija, više usmerena na pronalaženje zanimljivih melodija izvan tema koje su i same po sebi napisane da budu vesele. Prve dve kompozicije, tako, demonstriraju tu laku, skoro beznapornu tranziciju iz melodija komplikovane metrike i furioznog tempa u slobodno improvizovanje koje može biti ugurano u format „pravog“ džeza, dakle sa koliko-toliko prebrojivim ritmom i kontrabasom kao harmonskom osnovom, a može biti i sasvim slobodno u momentima kada bend dekonstruiše tradicionalnu podelu na pratnju i solaže i svi sviraju ravnopravno. Steidle je vrlo eksplicitan zatočnik ideje da moderni džez bunjari nisu samo pratioci već da mogu biti lideri kao i bilo koji saksofonista ili gitarista pa je i njegova svirka takva, asertivna, snažna i prepuna nota, motiva i ideja. No, Steidleov najbolji kvalitet je neverovatno čista tehnika koja čini da se i u najkomplikovanijim deonicama koje svira čuju svaka nota, svaki dodir palice sa kožom i metalom, pa njegovo slušanje ostala tri muzičara i komuniciranje sa njihovim linijama proizvodi hipnotičku poliritmiju koja je beskrajno kompleksna ali uvek tako dobro dinamički postavljena da sve vreme ima jak gruv i vučnu silu napred. Ponovo vredi ukazati da ovde nema sviranja na snagu i da niko ne pokušava da sebe nametne ispred ostalih članova benda.
Treća kompozicija, Meditation on a slaughterhouse je najapstraktniji momenat u dotadašnjem toku nastupa, ali bend i ovde pokazuje strahovitu disciplinu i osećaj za tempo, ne dopuštajući muzici da se zaplete u predugom, jelte, meditiranju nad pojedinačnim zvucima. Evans ovde prelazi u istočnjačke skale na svojoj trubici i svira tako precizno da imate utisak da slušate sempler po kome trči rakun.
No, rani krešendo nastupa i albuma dolazi sa diptihom Freaks i Bling Bling Frogs, jednom Evansovom i jednom Steidleovom kompozicijom koje forsiraju nešto tradicionalniji džez pristup, makar u domenu ritma. Evansova Freaks je vratolomni hardbop odsviran brzinom od trista kilometara na sat sa kontrabasistom za koga se plašite da će mu se ruka uplesti u žice do ramena i bubnjarem koji zvuči kao da je priključen na električni vod i puši se dok sipa najljući sving sa ove strane Buddyja Richa. Kada Evans prospe naprosto apsurdno ekspresivnu solažu ovo je prvi put da na albumu čujete publiku koja ne može da ne pozdravi gromoglasno virtuoza na delu. Mahall onda ima priliku da ohladi atmosferu svojim soliranjem ali kako ni do sada nije pokušavao da se pravi Englez, veteranski klarinetista i ovde upotrebljava vrlo proširenu paletu tehnika i zvukova da se odmakne od tradicije taman koliko treba a da ostane u pravilnom raspoloženju. Sa Bling Bling Frogs Steidle malo spušta tempo ali ne i intenzitet svirke i ove dve kompozicije onda prirodno vode u mali odmor sa Ballade, samo da bi se stvari ponovo zakuvale sa poslednja tri komada u kojima zaslepljujuća brzina soliranja i neverovatan broj nota ritam sekcije i dalje slušaoca drže na udici i ne dopuštaju mu da zaspi kao prekriven nekim bodljikavim, hrapavim ćebetom.
Anatomy of Anarchy je ploča koju će svaki ljubitelj free jazza radosno poslušati ali, čini mi se, i album koji možete oprezno ponuditi „normalnim“ ljudima da čuju da tu „ipak ima nečega“. Odsustvo esktremnih tehnika i buke, vidna virtuoznost na delu i visoka učestalost pamtljivih, finih melodija i harmoničnih solaža, u sadejtsvu sa vrlo dobrim snimkom Christiana Hecka i miksom Ludwiga Wandingera (ne zna se ko je radio mastering pa pretpostavimo da je takođe i ovde Wandinger obavio dobar posao) koji dopušta da se svi ti sitni zvuci odlično čuju, čak i sumnjičavom slušaocu će pomoći da prepozna lepotu i u najapstraktnijim momentima svirke. Ukratko, izvrsno je: