Jazz Nedeljom je zamišljen kao serija vinjeta koje će ići (možda ne?) svake Nedelje, nudeći preporuku u vidu jednog jazz albuma koji sam tog dana slušao. Ovo nema pretenziju da bude ni ultimativni prikaz neke klasične ploče niti otkrivanje nekog budućeg klasika, već zaista samo to, da se kažu reč-dve o albumu koji sam tog dana rado slušao. Ponekada će to biti stare, proverene klasične stvari, ponekada najnovije izdanje koje sam izvalio na Bandcampu, hoću reći, neće biti pravila. Kako i treba. Kako i mora.
Kad čujem album koji je tako dobar kao što je Speaking in Tongues: GRIDO, napravljen da se obeleži deset godina rada asocijacije GRIDO italijanskog promotera avangarde po imenu Giuseppe Di Berardino, malo se i naježim. Ima ljudi koji u 2024. godini prave novu muziku unutar nečeg što nije ni žanr ni pokret ni stil a opet se zove „nova muzika“ i svi to, kao, intuitivno shvatamo. Album o kome pričamo je isto onoliko džez koliko i slobodna improvizacija koliko i moderna klasična muzika koliko i recital, a snimljen je Jula meseca ove godine, uživo, u malom klubu Cantina Di Giovanpietro Flaviano u italijanskom gradu Teramo pred nečim što je, sudeći po snimku, mogla biti i publika toliko mala da se može izbrojati a da ne iskoristite sve prste obe ruke. I to čak i ako nemate BAŠ SVE prste. A muzika koju album nudi je visokosofisticirani spoj evropskog teatra i afroameričkog džeza, klasične kompozicije i neidiomatske improvizacije, briljantne, pamtljive melodije i zvukova za koje niste sigurni da li ih proizvode muzičari ili neka životinjica koja se krije ispod parketa vaše sobe. All inclusive paket koji je za naše zadovoljstvo. napravilo troje ljudi, čuj mene Italijana, a snimio ga, odlično, Paolo Maggitti. Isto Italijan!
Miks snimka, ali i autorstvo većine kompozicija potpisuje Marco Colonna (ostatak kompozicija je rađen u sadejstvu sa pevačicom o kojoj ćemo detaljnije malo niže). Colonna je, kako veli biografija na njegovom sopstvenom sajtu, čovek sa jedinstvenim stilom a koji ga čini jednim od „najjedinstvenijih“ muzičara svoje generacije. Zvuči kao uobičajena niska superlativa za ovakve prilike, ali Colonna zaista ima jedinstven stil i briljantnu viziju jahanja po crti koja razdvaja džez od moderne klasične muzike ali i visoko strukturiranu kompoziciju od slobodne improvizacije. Rođen 1978. godine, u Rimu, Colonna je i kompozitor i improvizator, ali i voli da piše. Iako tehnički multiinstrumentalista poslednjih nekoliko godina opsesija mu je bas-klarinet kome se posvetio sa studioznom ambicijom i nepatvorenom strašću pa ga, studiozno i strastveno, svira i na ovom albumu. Colonna je akademski obrazovan, kao njegovi podučavaoci navode se Piero Quarta i Gaetano Zocconali, a pokojni nizozemski klarinetista Harry Sparnaay ga je vodio kroz specijalizaciju za izvođenje savremene akademske muzike.
Dosta je tu bilo, dakle, nastupa sa muzikom napisanom za solo bas-klarinet (na primer na Venecijanskom bijenalu), ali Colonna ima i jednako pa i više impresivnu biografiju koja se tiče džez muzike. Neki od muzičara sa kojima je radio su Evan Parker, Andrew Cyrille, Frank Gratkowski, Gebhard Ulmann, Omar Tamez, Ivano Nardi, Federica Michisanti, Michele Rabba, Silvia Bolognesi, Eugenio Colombo i slovenački bubnjar Zlatko Kaučič, a Colonna ima i treće paralelno interesovanje koje se tiče narodne muzike, pa je sa grupom Acquaragia Drom koja izvodi romsku muziku proputovao dobar deo planete (Meksiko, SAD, Malezija, Mađarska, Francuska, Španija itd.)
U domenu snimljene muzike, Colonna ima nemali broj interesantnih albuma u raznim postavama a za ovu priliku mogu da istaknem Playing Coltrane iz 2018. godine sa aranžmanima Coltraneovih kompozicija (i drugih kompozicija u Coltraneovom stilu) za solo klarinet i bas-klarinet.
Speaking in Tongues je, pak, trio u kome pored Colonne na klarinetu sviraju i rimski bubnjar Fabrizio Spera, te pevačica Giulia Cianca.
Spera je veteran rimske i italijanske improvizacije, čovek koji svira decenijama i nastupao je sa desetinama bitnih muzičara (samo nasumično ćemo nabrojati par imena: Wadada Leo Smith, Phil Minton, Axel Dorner, Michael Zerang, Lol Coxhill, Tristan Honsinger, Alfred Harth, Elliott Sharp, Kazuhisha Uchihashi,Tim Hodgkinson…). Obišao je SAD, Kanadu, Evropu, Japan i Južnu Koreju i ima ogromnu diskografiju u najrazličitijim postavama koja seže do duboko u devedesete godine prošlog veka.
Sa svoje strane Giulia Cianca je mlada pevačica i vokalna improvizatorka koja je prosto eksplodirala na rimskoj i italijanskoj sceni u poslednjih par godina. Školovana inicijalno na koledžu Saint Louis u Rimu (nakon što je celo detinjstvo provela pevajući), ona je dalje sutidrala na nacionalnoj akademiji Siena Jazz i tu dalje učila i improvizaciju. Za džez kaže da je većinu života nije interesovao i da ga nije slušala, a da joj je improvizovana muzika bila „potpuno nepoznata“. NIJE JEDINA. Elem, sa ulaskom na Siena Jazz se, naravno, upoznala sa džez muzikom, i shvatila smisao improvizacije a onda je upoznala i Colonnu i sve se nekako sklopilo kako treba. Isprva skeptična, sa idejom da će samo da proba taj džez i tu improvizaciju pa da vidi kako je, srazmerno brzo je počela da objavljuje albume sa kolektivom New Ethic Society, jednom labavom ali interesantnom grupom muzičara koja svoju muziku između ostalog pravi kako bi imala prihode da ih donira u dobrotvorne svrhe, uglavnom po bivšim evropskim kolonijama. Ljudski i etički, ali vredi istaći da je ovo uglavnom improvizovana muzika, kombinovana sa tekstom i poezijom.
A što se, naravno, čuje i na albumu GRIDO. Izveden od strane trija nazvanog po fenomenu „ushićenog govora“ u kome osobe izgovaraju „reči“ na nepoznatim jezicima i za koje neki veruju da su znak religiozne ekstaze, ovo je album na kome Cianca prolazi čitav spektar od izuzetno zrelog, autoritativnog rada sa melodijom i tekstom pa sve do proširenih vokalnih tehnika i zaista na glosolaliju nalik rafala slogova bez značenja.
Kompozicija koja album otvara, osmominutna Sangue Di Nuvole je neka vrsta uspostavljanja boje i dinamike čitavog nastupa, sa Colonnom i Ciancom koji izvode unisonu melodiju preko Sperine vrlo slobodne metrike. Ovo je odmah spoj „klasičnog“, sa jasnom harmonskom teorijom, i „eksperimentalnog“ u ritmičkoj strukturi kompozicije. Colonna je već pisao komade za solo glas (namenjene baš Giuliji Cianci) i čuje se kako on i u ovom komadu pa i u ostatku albuma tretira glas kao instrument i kako ga srećno i po boji i po dinamici i po teksturi uklapa uz bas-klarinet.
Sam Colonna svira na idealnoj razmeđi akademske, formalne discipline i džezerskog, svingerskog šmeka. Njegov ton je jako čist i snažan, a opet zavodljiv i mekan, a kada improvizuje odmah se čuju duhovi velikih afroameričkih prethodnika sa svim njihovim bluzom i soulom prisutnim u njegovoj svirci. Pored Coltranea koji se jako lepo čuje – iako GRIDO nije ploča „snagaške“, ekstatične muzike u tom smislu – vredi pomenuti i da je jedan od velikih Colonninih uzora i Rahsaan Roland Kirk pa se u njegovoj svirci jasno identifikuje i jedna nestašna, eksperimentalna, radosna dimenzija koja ga vodi direktno iz cerebralnih, atonalnih linija u džezersko sinkopiranje pa u free-improv poigravanje sa zvukom.
Sa svoje strane, Giulia Cianca je STRAHOVITA pevačica i ogromno prisustvo na albumu. Iako je ovo u suštini nehijerarhijski trio i nema podele na „lidera“ i „pratnju“, činjenica da ona koristi tekst je u nekim momentima po prirodi stvari stavlja u fokus pažnje slušaoca. Njen glas je bogat, teksturiran, sa ogromnim tonalnim rasponom i savršenom kontrolom u svim registrima, a talenat za glumu joj se jako dobro čuje, bilo u glosolalijskim momentima, bilo kada dramatičnom, savršenom dikcijom recituje poeziju.
Spera je ipak tajno oružje ove ekipe, bubnjar koji udara meko i dinamično, savršeno okretan da se uklopi u brze promene smera koje diktiraju kompozicije, savršeno sposoban da svoje note tako rasporedi u vremenu i po frekvencijskom opsegu da čak i kada muzika „stoji“ i ne da nema ritam nego i gotovo da nema ni temu već samo atmosferu, njegove udaraljke dodaju perfektnu treću dimenziju, grade smislen zvučni prostor i nisu puka tekstura kako je to često slučaj kod free bubnjara. A onda, kad treba da se sviraju ritmovi, Spera izmišlja impresivne metrike, ponovo se savršeno uklapajući u muziku koja je cerebralna i zahtevna ali, uz njegovu pomoć skoro i plesna. A onda i ZAISTA plesna. Kada u monumentalnoj trinaestominutnoj Custodirsi Spera skoro neobavezno uhvati Colonninu melodiju i kreira gruv uz koji STVARNO može da se igra, ovo je jedna od najšokantnijih i najzabavnijih stvari što ih možete čuti na free improv koncertu, upravo zato što 99% bubnjara koji ovako nešto pokušavaju završe u banalnim obrascima dobrim jedino za zagrevanje.
GRIDO je savršen album muzike na idealnoj tački u kojoj se spajaju džez, moderna kompozicija i slobodna improvizacija, ali i poezija, drama i muzički teatar. U jednakoj meri dugujući Arnoldu Schoenbergu i Bertoldu Brechtu kao i Johnu Coltraneu i Anthonyju Braxtonu, on je album nove muzike u okviru koncepta „nove muzike“ koji podseća da nova muzika nikada ne zastareva dok se u njoj rađa zaista nova muzika, svirana iz srca i sa velikom svešću o svemu što je bilo ali i o svemu što ima potencijal da tek bude. Izvanredno: