Jazz Nedeljom je zamišljen kao serija vinjeta koje će ići (možda ne?) svake Nedelje, nudeći preporuku u vidu jednog jazz albuma koji sam tog dana slušao. Ovo nema pretenziju da bude ni ultimativni prikaz neke klasične ploče niti otkrivanje nekog budućeg klasika, već zaista samo to, da se kažu reč-dve o albumu koji sam tog dana rado slušao. Ponekada će to biti stare, proverene klasične stvari, ponekada najnovije izdanje koje sam izvalio na Bandcampu, hoću reći, neće biti pravila. Kako i treba. Kako i mora.
Danas slušamo ne jedno već dva vrlo sveža džez izdanja, a uglavnom zato što su u pitanju opet dosta različite forme free jazza i improvizacije i nekako se ta dva albuma lepo dopunjavaju, na ime svojih razlika a i na ime svojih sličnosti. Naravno, jedan od njih (možda i) možete da slušate pred civilima i da oni ne pobegnu vrišteći, možda čak i da kažu da saksofonista ima baš lep ton, drugi je striktno za hardkor frikove koji zastenju od miline kadgod na albumu čuju zvuk za koji ne umeju da kažu kako je za ime sveta proizveden a mršte se kad god saksofoista svira te neke „harmonije“ i „skale“ ko da je, božemeprosti, na hotelskoj terasi i zabavlja turističku klijentelu umesto da diže revoluciju i lansira nas sve zajedno u svemir.
Prvo izdanje na redu je Xylyn Hathaway: Music For A Few People, živi album za koji nam je ista ta Xylyn Hathaway putem svog instagram profila pre nekoliko dana rekla da bi joj mnogo značilo kad bismo ga malko poslušali. Pošto je meni ideološki i fiziološki nemoguće da odbijem ijedan zahtev koji dolazi od osobe sa naočarima – inače bi bio prekršen tajni zavet kome pripadamo svi mi muškarci i žene sa naočarima – odvojio sam malo svog ionako uglavnom bezvrednog vremena da poslušam Xylyninu muziku i zapravo tu ima dosta lepog da se čuje. Štaviše, Music For A Few People je album džez-kvarteta za koji ne mogu da kažem da je već sasvim formiran i što se karaktera tiče sasvim definisan, ali slušanje ova četiri mlada muzičara kako traže format, karakter i definiciju nije bilo nimalo neprijatno iskustvo.
Da se složimo odmah da je Xylyn Hathaway opasno ime i da sa takvim imenom morate da budete ili hakerka ili džezerka. Xylyn Hathaway je odabrala ovo drugo, ali je onda rešila da kroz život ide u hard modu, odlučivši se za kontrabas kao svoj primarni instrument. Kad vidite nekog ko je očigledno ima jaku autorsku ambiciju a svira kontrabas, znate da taj u muziku nije ušao zbog slave, para i seksa, nego da BAŠ VOLI muziku.
Elem, radi se o mladoj trans osobi, kontrabasistkinji i kompozitorki iz Portlanda u Oregonu, grada koji daje NEPROPORCIONALNO mnogo dobre muzike američkoj i svetskoj javnosti, a o kojoj nemam mnogo istorije da ispričam jer će njena istorija tek da bude ispisana. Pod svojim starim imenom je ona već imala nekoliko izdanja i ostvarila se kao kompozitor (videti pod The Farm ili Thin Air) a sa novim identitetom je proletos izdala album Air & Darkness. Wyck Malloy koji je na njemu svirao saksofon se pojavljuje i na Music For A Few People ali ovo je sasvim drugačija ploča, snimljena uživo pretprošlog Petka (da, trinaestog) u klubu Haymaker u Portlandu, sa naglašenom improvizatorskom ambicijom.
Pored Hathawayjeve i Malloyja ovde sviraju i Paul Moyer na klaviru i Dae Bryant na bubnjevima i ako pogledate Bandcamp stranicu kontrabasistkinje, videćete da su ovi muzičari sa njom uglavnom radili poslednjih nedelja i meseci, nastupali uživo i objavljivali žive albume. I to se, naravno, čuje i na Music For A Few People – ovo su muzičari koji se dobro razumeju i mada još nisu nužno izgradili svoje „stvarne“ persone, hemija koju imaju kad zajednički improvizuju pokazuje da su na dobrom putu da to ostvare kroz ovaj kolektivni rad.
Music For A Few People inače nije nikakav manifest hardkora stavljen u naslov, koji bi sugerisao da je muzika toliko elitne avangardne klase da će je samo šačica posvećenih razumeti, već doslovno objašnjenje konteksta: ovaj nastup je gledalo samo nekoliko osoba, a što ćete čuti i po povremenim skromnim aplauzima. No, bend svakako nije dopustio da ga to demotiviše i ovo je jedan iznenađujuće robustan koncert, prvo vremenski – najkraća od sedam kompozicija traje skoro deset minuta, najduža više od sedamnaest – a onda i estetski.
Ovaj kvartet radi na mestu srastanja hardbop i free jazz formata, sa muzikom koja ima i gruv i harmoniju i melodiju. Xylyn je žestoka kontrabasistkinja sa vrcavom, nemirnom maštom i sasvim je jasno ko ovaj kvartet predvodi čak i uz prepoznavanje da ona ne svira nametljivo već samo imaginativno, inspirativno. Bubnjar, Dae Bryant je prati i u gruvu i u ambicioznim poliritmijama, a Malloy na tenor saksofonu ne samo da ima zaista lep ton već dosta ubedljivo stupa tragom velikih „ekstatičkih“ tenorista iz jazz istorije i izvlači neke lepe, duševne teme tokom nastupa. Pijanista Moyer je nekako najtiši i najdiskretniji u ovom kvartetu ali to ne podrazumeva nesigurnost, već samo pažnju da se drugim muzičarima ostavi prostor i da se on omeđi ukusnim spuštanjem akorda u miks, i to funkcioniše sjajno. U solažama on zna šta radi i lako prlazi iz honkytonk šmeka u slobodniji džez.
Najsjajnije je da orkestar, kako nastup odmiče, svira sve ubedljivije, sa manje praznih hodova u improvizaciji i manje traženja prave tempearture. Dok se stigne do pete kompozicije, Friday the 13th, jednog omaža old school bebopu, Moyer je već dobrano razradio ruku, ritam-sekcija je uhvaćena u slatkom raskoraku između tradicije i avangarde a Malloy svira praktično obrednu, duhovnu muziku na svom tenoru. Ima ovde sjajnih momenata:
https://xylynhathaway.bandcamp.com/album/music-for-a-few-people
Drugo izdanje ove nedelje ima, ako je to ikako moguče, još bukvalniji naziv: Moth Bucket: Jazz No Jazz. I mislim, „Jazz? NO! Jazz!!!!!!!“ je upravo sekvenca misli koje će vam prolaziti kroz glavu dok budete slušali snimak ovog živog nastupa pensilvanijskog dvojca, a koji je snimljen još jeseni 2022. godine u Aaronsburgu u Pensilvaniji. Da budemo fer, bend je sebe originalno opisivao samo kao elektroakustički duo i navodio samo perkusije i elektroniku kao instrumente kojima se bave, a gomila izdanja koja su izbacili između 2016. i 2020. godine su nosila nazive poput „Music For Around The House“ ili „Music For Homemade Instruments“ ili, dakako „Untitled Recordings“.
Hoćemo da kažemo, Moth Bucket su ekipa koja zaista više dela u području kućne, do-it-yourself eksperimentalne i improvizovane muzike, sa jeftinim priborom i maštom nesputanom muzičkom teorijom. Naravno, u TOM muzičkom domenu već duže od pola veka delaju razni amateri, diletantni i po neki genije, a moja je misija u ovom tekstu da vas ubedim da su Moth Bucket bliži geniju nego ičem drugom.
James Searfoss, čovek koji svira saksofon ali i masu nespecifikovane elektronike na ovom izdanju, pa onda i južnoazijski narodnjački jednožičani instrument gopičand, je jedan pouzdani, iskusni noise muzičar i aktivista iz Pensilvanije, čovek koji organizuje razne svirke i nastupe za razne eksperimentalne i avangardne muzičare i svira u gomili projekata poput DRAOIDH, Sugar Pills Bone, Floating Dinosaur, Nancy Bigfoot, Media Bias, a solo se snima i nastupa pod imenom Teuthis Galore. Estetski, Searfoss se pre svega interesuje za pokvarene ili izanđale „medije“, što ga stavlja u bogatu tradiciju eksperimentalnih muzičara koji su kroz svoje stvaralaštvo beležili promenu zvuka medija koji se raspada (na primer William Basinski) ili pronalazili neočekivane zvuke u spravama koje su se pokvarile, zaprljale ili na druge načine ne rade kako je predviđeno (na primer Voice Crack).
Njegov partner u Moth Bucket je perkusionista Kevin Sims baš iz Aaronsburga, čovek koji improvizuje i svira u raznim kontekstima, od solo radova (projekat Yarrow Canon), preko multimedijalnih dokumentaraca (Battle Hymn of the Public ili Our Sense of the Real), i saradnje sa pesnicima, pa do propisnog free jazza (ili barem onoliko propisnog kada se na spisku korišććenih instrumenata nalazi i šrafciger).
Dakle, imamo na delu dva avangardna hardkorovca koje ne interesuju ni pare ni slava niti sviranje u bilo kom prepoznatljivom idiomu. Eksperimentalna muzika, uostalom, ima samo jednu želju: da čuje šta će biti na kraju. Ali Moth Bucket je, u ovom partikularnom slučaju, možda i radikalno proširio svoju estetsku paletu i Jazz No Jazz je album koji se na momente sasvim kredibilno da opisati kao free jazz ploča. Svakako abrazivna, hermetična, pa i konfrontativna, ali sve ovo samo ako joj prilazite iz nekog konzervativnijeg ugla. Ako, pak, prepoznate da su jazz i avangarda počeli da se ozbiljno ukrštaju praktično odmah posle Drugog svetskog rata a da su do šezdesetih godina prošlog veka elektroakustika, moderna kompozicija i džez uleteli u tako strastven zagrljaj da vrlo često nije bilo moguće da se kaže gde prestaje jedno a počinje drugo, onda je Jazz No Jazz ploča jedne prijatno prepoznatljive tradicije, topla, komunikativna, prijatna za uho.
Elektroakustike ovde ima u solidnoj meri, sa elektronskim teksturama i tonovima koji daju obrise prostora u kom će se muzika odvijati, ali zapravo, iako ovo nije „klasičan“ džez nastup, najveći njegov deo se odnosi na sasvim prepoznatljivu „svirku“. Sims je, da ne bude neke sumnje, izvanredan perkusionista koji radi izvan idioma ali ne i izvan gruva. Njegov neravni, truckavi, poliritmični haos je neodoljiv na ovom albumu, ne najmanje jer vrlo autoritativno usmerava kompozicije, i mada one nemaju prebrojivu metriku niti su dinamičke amplitude naročito velike, slušalac sasvim jasno čuje kuda idu i kuda on za njima treba da krene.
Ovo nije improvizacija u kojoj bi muzičari radili po principu doziva i odziva a još manje ona koja kreće iz šaptanja a završava u vriscima. Moth Bucket su MNOGO zreliji kombo od toga i sasvim je jasno da se radi o muzičarima koji su dosta vremena tokom godina proveli zajedno, ali da su i individualno mnogo razmišljali o tome kako se pravi muzika koja angažuje uho i duh a da ne sadrži ništa od standardnih ritmova, harmonija, tema, čak ni gestova.
I to je impresivno. Iako Moth Bucket ne rade čak ni u formatu nekakvih krešenda i dekrešenda, iako ovde nema ponavljanja tema, vrlo retko se ponovi čak i ritmičko jezgro ili pregršt nota, muzika koju prave je tečna, pitka, zrela i snažna, sa tuđinskom ali ne nelogičnom strukturom i bogatom teksturom. Elektronika je ovde izvrstan začin, ali džez čistunci će dobiti MNOGO kvalitetne free svirke, sa Searfossom koji se izrazito trudi da izbegne očigledna skretanja u bluz ili bop, ali na kraju zvuči kao free jazz saksofonosti iz šezdesetih u svojim najbudističkijim momentima i sa Simsom koji uvek pazi da ne pretera sa notama ali koji kreira strahovite ritmičke strukture.
Više puta sam, dakle, pomislio da je ovo, da proverim beleške, „kao Angus MacLise koji džemuje sa mladim Peterom Brötzmannom“ ili „kao Cecil Taylor ali da mu je neko kidnapovao klavir“ i, zaista, dok album stigne do monumentalne Ladle / Pages, ovo je punokrvna fri džez ploča za ozbiljne frikove i adikte. Srećne vam rane, junakinje i junaci: