Jazz Nedeljom je zamišljen kao serija vinjeta koje će ići (možda ne?) svake Nedelje, nudeći preporuku u vidu jednog jazz albuma koji sam tog dana slušao. Ovo nema pretenziju da bude ni ultimativni prikaz neke klasične ploče niti otkrivanje nekog budućeg klasika, već zaista samo to, da se kažu reč-dve o albumu koji sam tog dana rado slušao. Ponekada će to biti stare, proverene klasične stvari, ponekada najnovije izdanje koje sam izvalio na Bandcampu, hoću reći, neće biti pravila. Kako i treba. Kako i mora.
Ove Nedelje ćemo se malo baciti to Nemačke, da čujemo šta se radi na tradicionalno kvalitetnoj berlinskoj sceni gde se džez improvizatori susreću sa elektroakutičarima. Mada je album o kome pričamo toliko akustičan da je isto ovako mogao biti snimljen i pre sedamdeset godina.
Flut: Stones That I Have Chiseled je album energičnih, zabavnih, pa onda i apstraktnih, cerebranih trio-improvizacija sklopljen oko kontrabasa žene po imenu Isabel Rößler i soprani i tenor saksofona saksofoniste Christophera Kunza, a uz presudan doprinos bubnjara/ perkusioniste Samuela Halla, snimljen u studiju u Berlinu 11. i 12. oktobra ove godine. Napominjem da je u pitanju studijski snimak, a ne snimak živog nastupa kako je to u free improv i free jazz svemiru uglavnom pravilo, a što ima dosta pozitivnih posledica kako na kvalitet zvuka tako i na kapacitet muzičara da u jednom ipak malo dužem vremenskom okviru kreiraju svoje improvizacije, razmisle o njima, odaberu ono najbolje što su odsvirali tokom dva dana.
Tekst koji dolazi uz album nagalašava koliko je ovakva trio-postava važna za razvoj free jazza i improvizovane muzike koje je dalje iz njega izrastala, pa baca neka jaka imena poput Aylera, Konitza, Lovana i Brötzmanna koji su svi imali notabilne (a tu i tamo i ništa manje nego revolucionarne) trio-projekte, no odmah i napominje da Flut nije pokušaj muzejske izložbe muzike koju su već drugi odsvirali i koju bi ovo troje ljudi samo sa više ili manje uspeha imitiralo. Njihova improvizacija je, naglašavaju, unikatna jer je bazirana na njihovim ličnostima i na procesu koji je komunikativan, demokratičan, znate već celu priču. No, Rößlerova i Kunz sarađuju već devet godina i ovo se dobro čuje tako da to insistiranje na unikatnosti ima utemeljenje. Flut je dugovečan, centralni projekat za kontrabasistkinju i saksofonistu i odmah se tu primeti koliko se muzičari poznaju i koliko imaju udoban, razgažen mod saradnje a u koji se Hall uklopio izuzetno dobro. Flut je u prethodnim svojim inkarnacijama imao različite druge bubnjare (prethodni album, Live At Au Topsi Pohl je označen kao Flut+ i na njemu Rößlerova i Kunz sviraju sa deset drugih muzičara u različitim kvartet-postavama gde se u jednoj pojavljuje i Hall), a Hall se savršeno postavlja u ovoj situaciji koja zahteva brzu svirku, razigranu poliritmiju ali zazire od buke. Stones That I Have Chiseled nije ploča brötzmannovskih nadmetanja u intenzitetu već jedna kamernija, ali i optimističnija, veselija niska prijatnih improvizacija sa jasnom džez osnovom, pa onda i, rekosmo, cerebralnijih improvizacija koje beže ne samo od idoomatske svirke, nego i od „normalnog“ zvuke instrumenata, tražeći potpuno odvajanje slušaoca od materijalnog sveta, direktno vezivanje za zvuk kome više ne samo da ne treba nego i ne možete da identifikujete poreklo.
Isabel Rößler u Berlinu radi od 2019. godine, a prethodno je studirala u Nirmbergu i Talinu. Sarađivala je sa različitim jazz i improv muzičarima, i svira u više bendova (OBSiDiAN, Rupp/Rößler/Hall, Trespassing Rooms, SORBD, Brad Henkel Quartet, Red Color Trio The Omniversal Earkestra) a Flut joj je glavni projekat sa kojim je svirala po Nemačkoj i istočnom delu Evrope. Naravno, kao i mnogi muzičari iz ove partikularne branše, voli da sarađuje sa umetnicima iz oblasti poezije, plesa, teatra.
Sa svoje strane, Kunz je originalno iz Karlsrulea, diplomirao je džez saksofon u Nirmbergu i kasnije magistrirao u Lajpcigu. Posvećeni je improvizator, osvajač više nagrada (uglavnom sa Flut koji je i njemu jedan od glavnih projekata) i upisao je dosta saradnji sa muzičarima svetske reputacije kao što su na primer Tony Buck, Dag Magnus Narvesen, Dan Peter Sundland, Anna Kaluza, Marcello Busato, Rieko Okuda… Hall je takođe posvećeni improvizator i autor elektroakustičke muzike (pre dve godine je izdao VEOMA dobar solo album elektroakustičkih kompozicija izmešanih sa improvizovanim udaraljkama, Sunken Temple) i radi na čitavom spektru između „suve“ akustike, preko prepariranih bubnjeva pa do elektronike. Vredi naglasiti da je svirao sa nekim vrlo jakim imenima kao što su Satoko Fujii, David Murray, Lucio Capece, Tristan Honsinger, Sophia Salvo, Axel Dorner, ali i da je čovek, kada treba da svira free jazz više nego kadar da opali ozbiljan poliritmički sving.
Jer, evo, slušajte It’s Already Out There, petu kompoziciju na ovom albumu, snimljenu, slutim, kada se trio već dobrano zagrejao, isterao iz sistema gestove upoznavanja i traženja pravog zvuka, i ovo je jedan ČIST, tečan, neverovatno prirodan free jazz koji zaista kao da dolazi iz najboljih momenata šezdesetih ili sedamdesetih godina prošlog veka, jedna furiozna ali neusiljena kiša nota i udaraca koja se vozi na tom ekstatičkom talasu emocije i duhovnosti što je neraskidivi deo istorije ovog žanra. Hall je ovde BRILJANTAN, Rößlerova autoritativna a Kunz zvuči kao da je barem duplo stariji nego što jeste (u najpozitivnijem mogućem smislu).
Nisu sve kompozicije na albumu ovako old school pravoverne, ali sve su zaista dobre. Driplines koja otvara album je, recimo, optimistični, dinamični free improv gde se džez vrlo dobro čuje u tom neprestanom kretanju unapred, čak i kada su ritmovi neprebrojivi a harmonije samo slučajne. Glimmung je isto to samo brže, luđe, intenzivnije, a onda ide devetipominutna Zuflucht für die ewig Suchenden, apstraktan komad bez ritma i sav u tuđinskim ambijentima.
You Don’t Have To Leave – Yet je prelazni oblik između apstraktnije improvizacije i razigranog, optimističkog free jazza a When Shadows Become Real je još jedna skoro ambijentalna, apstraktna kompozicija koju ne možemo nazvati elektroakustičnom jer su svi instrumenti u njoj akustični, ali koja je svakako bliža akademskom istraživanju teksture i boje nego klasičnom jazz znojenju.
Trinaestipominutna Bedeutungsknoten je negde između ova dva pola i pokušava – u dobroj meri uspevajući – da nađe prirodnu sponu među njima. Improvizacija je ovde uglavnom dinamična ali sama kompozicja nema problem da stane, da izoluje note, da pusti instrumente da nestanu u apstrakciji. Kunz zapravo veliki deo ovog komada svira sam, meditirajući nad dinamikom, prirodnom distorzijom tona, krešendima koja dolaze na kraju kada više nema daha. Ovo je, pogotovo snimljeno i miksovano sasvim suvo, bez ikakvih efekata, strahovito ogoljavajuća svirka, ali time i snažnije pogađa slušaoca koji se na nju usredsredio.
Finalna There Is Silence And The Room Is Not Filled With Stones That I Have Chiseled zapravo nastavlja ovu redukciju u izrazu i mada ovde trio svira zajedno veliku većinu vremena, zvuci koji se proizvode su ne čak ni avetinjski, koliko skoro sasvim razvedeni od „standardnog“ kolorita i tehnike koje vezujemo za instrumente. Kunz veliki deo vremena samo pušta dah da mu prolazi kroz cev, ne dodirujući ventile, pazeći da ne proizvede ni jedan ton, dok ostalo dvoje škripe, pište i grebu. Do kraja devetominutne kompozicije sve deluje kao da pratite napetu partiju pokera u kojoj se čeka da neko trepne da bi na posletku svi zadovoljno spustili karte svesni da su svi dobri potezi odigrani i da bi dodavanje nekakvog veštačkog krešenda delovalo kao loša gluma.