Jazz Nedeljom je zamišljen kao serija vinjeta koje će ići (možda ne?) svake Nedelje, nudeći preporuku u vidu jednog jazz albuma koji sam tog dana slušao. Ovo nema pretenziju da bude ni ultimativni prikaz neke klasične ploče niti otkrivanje nekog budućeg klasika, već zaista samo to, da se kažu reč-dve o albumu koji sam tog dana rado slušao. Ponekada će to biti stare, proverene klasične stvari, ponekada najnovije izdanje koje sam izvalio na Bandcampu, hoću reći, neće biti pravila. Kako i treba. Kako i mora.
Ove nedelje slušamo jedno izvrsno novo izdanje njujorškog free jazza i slobodne improvizacije, a koje sviraju neki stari ljudi, takoreći veterani. Walter Thompson – Steve Rust – Harvey Sorgen: Both Moth je drugi album ovog partikularnog trija (mada ni izdaleka drugi put da ovi ljudi u raznim kombinacijama sviraju zajedno) i značajno, pa i malo ikonoklastički proširuje zvučnu paletu i generalni svetonazor ove postave, izlazeći iz nekakve „standardne“ free jazz formule i ulazeći, vrlo spretno u mnogo „čistog“ zvučnog eksperimentisanja, a da se opet ni jednog trenutka ne gubi kinetička energija dobro podmazane, dobro razrađene fri džez trojke u kojoj se zna da se ne zna ko vodi a ko prati. Štaviše, jedna od najsimpatičnijih komponentni albuma je baš to da dobar deo vremena kompozicije nastaju tako što muzičari sviraju nasuprot jedni drugima, sukobljavajući se kao nekakvi proverbijalni ovnovi na brvnu koji će na kraju ili proći svojim putem ili pasti u vodu, osim što u ovom slučaju oba ishoda proizvode urnebesne muzičke rezultate. Free improv kao partija Tekkena? Što da ne! Posebno kada je igraju tri čoveka i taguju jedan drugog tako da često imamo situacije u kojima se dvojica udružuju protiv trećeg i slede trenuci neizmernog uzbuđenja u praćenju njihovih eskivaža, blokada, finti i kombo-poena.
Druga najsipmatičnija stvaru u vezi sa Both Moth je sa koliko je – za free jazzere, mislim, i dosta karakteristične – nenametljivosti i skromnosti ovaj album lansiran u svet. Trio ga – u trenutku dok ovo kucam – nije stavio ni na Spotify a Bandcamp stranica ima samo najosnovnije podatke i između ostalog se navodi koliko je ekipa zahvalna izdavaču I Am Them Records na podršci i volji da se rizikuje. Štaviše, ni sajtovi Waltera Thompsona i Harveyja Sorgena još ne pominju ovaj album, kao ni inače srazmerno aktivna (sa postovanjem na svakih nekoliko meseci, dakle), Stevea Rusta. Dakle, sva ova tri postarija čoveka imaju onlajn prisustvo i ni jedan od njih se nije potrudio da putem svojih kanala uopšte obavesti svet da je, eto, ovaj trio izdao novi album. Ni izdavač I Am Them Records je jedna ekstremno gerilska i mala operacija (predvodi je Jake Sorgen, takođe muzičar ali i pesnik za koga moramo pretpostaviti da je u rodu sa Harveyjem) se nije nešto specijalno ubio od promovisanja izdanja i sve je to, čini se, u nekakvoj tradiciji free jazza gde se svirka i snimanje posmatraju kao proces i vrednost se nalazi prevashodno u tom procesu, u tom trenutku, u tom susretanju muzičara u zajedničkom prostoru i vremenu, dok su snimak i izdanje, ono što bi se u drugim muzičkim svetovima smatralo „pravim“ produktom tog procesa, ovde tretirani kao gotovo slučajna i možda ne ni reprezentativna emanacija onog što se ZAISTA događalo u vreme kada se sviralo. No, da ne bude zabune, Both Moth je IZVRSNA ploča free jazza i slobodne improvizacije, veličanstveno snimljena i odsvirana onako kako samo ljudi sa decenijskim istorijama ali sa nimalo utaženom glađu za NOVIM i NEČUVENIM mogu da sviraju.
A imamo zaista posla sa ozbiljnim imenima. Bubnjar Harvey Sorgen je jedna stara kuka rođena na Long Ajlendu sa kasnijim življenjem na više mesta u Americi i Evropi (konkretno Nizozemskoj). Iako je imao stipendiju da studira na Berkliju, odlučio je da se školuje na njujorškom univerzitetu New Paltz a veliki deo njegovih prvih muzičkih projekata vezan je za Woodstock. Sorgen je bubnjar velike naslušanosti i žanrovske pismenosti, sa biografijom koja obuhvata sviranje bluza, roka, amerikane, džeza i improvizacije. Stric-saksofonista mu je bio prvi muzički uticaj a prvi instrument koji je dohvatio (kaže sa tri godine) bila je bratovljeva harmonika na kojoj je „počeo da svira bluz“. Stric mu je „sutra kupio klavir“, koji Sorgen i danas svira kada komponuje, kreirajući predloške za improvizaciju a bubnjeve, svoju „pravu ljubav“ je počeo da uči u osnovnoj školi.
Sorgen je najpoznatiji po dužoj od decenije saradnji sa bluz-rok sastavom Hot Tuna, jednim od spinofova kalifornijske institucije psihodeličnog roka, Jefferson Airplane. Hot Tuna su osnovani još 1969. godine i danas su još uvek aktivni a Sorgen je sa njima svirao od kraja osamdesetih – gotovo slučajno ulećući u studio da zameni bubnjara koji se nije pojavljivao na snimanju jer je pored Hot Tune istovremeno snimao album sa Dilanom – pa do početka ovog veka. No za jazz publiku je bitno da naglasimo Sorgenov strahoviti pedigre u radu sa velikanima kao što su Ahmad Jamal, Dewey Redman, Dave Douglas, Roswell Rudd, Mark Feldman, Joe Mcphee, ovogodišnja zvezda Beogradskog džez festivala Bill Frisell, Zakir Hussain (OK, ne BAŠ džezer ali jasno je valjda što ga ovde pominjemo), Jack DeJohnette… Formiran još kao mlada osoba slušanjem Milesa Davisa i Johna Coltranea sa jedne, a onda braće Allman, The Grateful Dead i Franka Zappe sa druge, Sorgen je svestran, inteligentan muzičar sa jako širokim spektrom interesovanja i zavidnom karijerom.
Jedan od njegovh čestih saradnika je basista Steve Rust, još jedan momak (koji je ove godine napunio šezdeset) iz Vudstoka koji je tokom svoje karijere svirao i sa simfonijskim i sa brodvejskim orkestrima i sa džez grupama i sa metal bendovima. Kao električni basista u free jazz i improv kontekstima, dobar deo svojih istraživanja radio je rame uz rame sa Harveyjem Sorgenom ali i Walterom Thompsonom, trećim članom ovog trija. No, vredi svakako pomenuti i saradnju sa Daevom Douglasom u bendu Mallards (i ovde Sorgen svira bubnjeve), njegov sopstveni trio, Dave Rust Trio sa Deanom Sharpom na bubnjevima i Markom Dzuibom na gitari, kao i projekat Audiocanvas a koji je rađen sa muzičarima iz Vudstoka a po sistemu „zvučnog slikanja“ koji je invencija Waltera Thompsona.
Thompson je svakako najpoznatiji od sve trojice u ovom bendu, čovek-institucija avangarde, kako klasične tako i one džezerske, još jedan student Berklija koji se sredinom sedamdesetih preselio u Vudstok gde je studirao kompoziciju i razne duvačke instrumente pod patronatom Anthonyja Braxtona. Već tada je počeo da razmišlja o sistemu koji bi predvodniku ansambla omogućio da gestovima, pokretima ruku i tela usmerava sviranje celog orkestra. Sa godinama i decenijama ovo je transformisano u kompleksnan kompozitorski jezik kojim se pored muzičara mogu usmeravati i plesači i drugi izvođači, a formalizovan pod imenom „soundpainting“. Thompsonov sajt navodi da se zvučno slikanje danas koristi „profesionalno i u procesu obrazovanja“ u više od 35 država na svetu a on je sam sarađivao sa orkestrima, plesnim i pozorišnim trupama širom SAD i zapadne Evrope. Pre oko godinu dana sam već pisao o Thompsonu povodom duo-albuma koji je snimio za istog ovog izdavača sa španjolkom Mariom-Angeles Cuevas, pa se tamo možete još malo informisati a ovo nam i daje šlagvort da podsetimo da je Thompson ne samo inventivni mislilac i kompozitor nego i pijanista (pored raznih duvačkih instrumenata koje takođe svira) a koji kad improvizuje to radi sa fantastičnim rezultatima.
Both Moth je, rekosmo, nenametljiva ploča sa četrnaest srazmerno kratkih improvizacija urađenih u izvrsnom studijskom kvalitetu. Šturost informacija se proteže i na podatke vezane za snimanje ali može se nagađati da je inženjer zvuka za ovu priliku bio Harvey Sorgen jer je on čovek sa decenijskim iskustvom i u ovom poslu (čovek na kraju krajeva, ima stranicu na Metal Archivesu jer je bio inženjer zvuka na oba albuma legendarnog njujorškog krosover benda Crumbsuckers). No, kogod da je ovo ozvučio, snimio i miksovao (a možda to i nije sve bila ista osoba) odradio je FANTASTIČAN posao i Both Moth je album koji istovremeno nudi kristalnu čistotu zvuka i razgovetnost svirke a da opet uspeva da slušaoca kad god je to potrebno dobrano dezorijentiše i natera da se pita ŠTA on to zapravo čuje i ODAKLE svi ti zvuci dolaze. A što je, rekli smo već jednom, idealna situacija za free improv album.
Both Moth, da se odmah i malo korigujemo, nije čist free improv i ovo je ploča džez improvizacija isto koliko i ploča neidiomatskog sviranja, album na kome eksperimentisanje i to sviranje nasuprot drugim muzičarima ima i komponentu komike, ali ne i parodije, sa sva tri muzičara koji programski izbegavaju momente nekakvog glumljenog patosa i umesto njih uvek gledaju šta novo, sveže i zanimljivo može da se doda u već postojeću zvučnu sliku.
Prve dve kompozicije su tako energičan ali atmosferičan free jazz u kome Thompson vodi igru čestim promenama harmonije i dinamičkim amplitudama. Sorgen ga u ovom delu albuma verno prati i trudi se da i ritmom i samim zvukom pravilno odgovara na njegove signale. No, Rust je tu očigledna divlja karta od samog početka i već na drugoj kompoziciji on kombinuje bas-gitaru i elektronske efekte da ponudi snažan kontrapunkt stakato tehnici svojih partnera, ubacujući topla, duboka pulsiranja u miks, kao nekakak kit koji izranja sa dna okeana da proveri ko to na površini pravi talase i grakće.
Već na trećoj kompoziciji, The Contrarian’s Hat postaje jasan taj koncept sviranja „nasuprot“. Rust posle vrlo apstraktnih tonova iz prethodne kompozicije – glatkih, zaobljenih, perfektno blendovanih jednih u druge, lišenih „attack“ gestova koje biste inače čuli u sviranju bas-gitare – ovu započinje kompulzivnim fank rifom, čupajući žice energično i dobacujući ostatku benda jasan poziv na upadanje u gruv. Sorgen i Thompson se verovatno ni ne pogledaju pre nego što obojica krenu da sviraju bizarnu poliritmiju i atonalnu supu nota koje stoje na sasvim suprotnoj strani od onog što se čini da je Rust imao na umu. Iako bi trebalo da je produkt apsoutni nekompatibilni haos, muzika zapravo nekako dobro FUNKCIONIŠE, štaviše The Contrarian’s Hat profitira od ove inicijalne provalije između dva dela benda pre nego što se trio do kraja ujedini u urnebesnom free jazzu.
Sa Sharp Syndrome onda imate sasvim novu muzičku sliku, novo platno na kome Thompson oslikava dinamičnu ali i romantičnu džez baladu, Sorgen ga spretno – takođe dinamično – prati, ali onda imate Rusta koji koristi bas-gitaru i elektroniku da vas prevari kako ovaj trio sad odjednom ima trubača. Kako to tačno bas-gitara uspeva da u fraziranju i boji zazvuči kao truba moraćete da pitate njega ali Sharp Syndrome time dobija jednu duhovitu a i spontano emotivnu dimenziju.
Zanimljivo je i kako se na albumu menjaju „lojalnosti“ između muzičara i formiraju novi savezi. Na Howland Road Thompson i Rust imaju duo koji je savršeno izbalansiran i funkcioniše kao da su ceo album, možda celu TURNEJU svirali samo u ovoj postavi. A onda u Beast Roam Toad ponovo imamo pijanistu i bubnjara naspram basiste koji njihovu stakato improvizaciju ubacuje tako duboko u ponor apstraktne elektronike da se i njih dvojica brzo izgube pa ih onda pronađemo kako bauljaju po obodima bubnjarskog seta i utrobi klavira umesto da sviraju, jelte, džez. Flunction nam pokazuje kako izgleda kada bubnjar i basista okrenu stolove i nameste se naspram pijaniste koji mora da se odbrani od možda i neočekivanog juriša sa dve strane (mada mu ovde pomaže ekstremno dobar miks u kome klavir zahvata ogromnu širinu zvučne slike) a onda u Velvet Mingle isti taj pijanista predvodi furiozni džez trio u kome svi trče u istu stranu i dopunjuju se kao da su u nekom njujorškom klubu svirali sve večeri tokom dve nedelje i sada moraju ceo set da strpaju u tri minuta.
Both Moth je, dakle, izvrsna ploča džeza, apstraktnih improvizacija, energične, optimistične buke i svirke koja je strastvena, duhovita, nikada nasilna i nikada posprdna. Na idealnom mestu za sve moje, a nadam se i vaše potrebe: