Jazz Nedeljom je zamišljen kao serija vinjeta koje će ići (možda ne?) svake Nedelje, nudeći preporuku u vidu jednog jazz albuma koji sam tog dana slušao. Ovo nema pretenziju da bude ni ultimativni prikaz neke klasične ploče niti otkrivanje nekog budućeg klasika, već zaista samo to, da se kažu reč-dve o albumu koji sam tog dana rado slušao. Ponekada će to biti stare, proverene klasične stvari, ponekada najnovije izdanje koje sam izvalio na Bandcampu, hoću reći, neće biti pravila. Kako i treba. Kako i mora.
Ove nedelje idemo u Roterdam da bismo slušali muziku koju je napisao jedan Italijan a izvode je on, još jedan Italijan, jedan Nizozemac i jedna Južnokorejka. Globalizacija! Ili samo podsećanje da civilizovane zemlje sebi privlače kreativce koji će tamo moći da se bave svojim opsesijama i pronađu način da ih pretvore u nešto što vredi podeliti sa drugima, umesto da svakodnevno ratuju kako bi preživeli. Alessandro Fongaro’s Pietre: Pietre je album velikog stilskog i izražajnog raspona, više niz personalnih zapisa i memoarskih refleksija nego ploča zainteresovana da pravi hitove i plesnu muziku. Ona je i impresivno kompleksna a da istovremeno slušaoca osvaja neposrednošću i emocijom koja nije ni patvorena ni prenaglašena već prosto – ljudska.
Alessandro Fongaro je Italijan, kontrabasista čija je praktično čitava profesionalna karijera vezana za Nizozemsku. Rođen 1991. godine u Valdanju, Fongaro se, kada je stasao, preselio u Nizozemsku da u Roterdamu na konzervatorijumu Codarts studira muziku. Paralelno sa studijama predvodio je Alessandro Fongaro Quintet, koji je 2016. godine objavio i debi album, Neither More Nor Less, a 2014. godine je lider osvojio nagrade The records i Erasmus Jazz Prijs. Nakon diplomiranja se privremeno preselio u Amsterdam gde je na tamošnjem muzičkom konzervatorijumu 2016. godine odbranio master iz džez-kontrabasa. Naredne je godine sa kvintetom obavio album A Day At School, snimljen u amsterdamskom klubu Blue Note i ova ploča već najavljuje eklektični i emotivni naboj koji ćemo slušati sa kvartetom Pietre.
Pietre na Italijanskom, naravno, znači „kamenje“ a ovaj je kvartet nastao tokom pandemijskog lokdauna, 2021. godine, najpre kao način da se zabeleže momenti kroz koje je Fongaro prolazio. U to vreme već čest saradnik bubnjarke Sun-Mi Hong i saksofoniste Nicolòa Riccija – sa čijim je projektima poput Sun Mi Hong Quintet i Ambergris nastupao i snimao – Fongaro je njih dvoje nekako prirodno regrutovao za ovaj projekat, dodajući u postavu i mladog roterdamskog tenor i bariton saksofonistu, improvizatora i kompozitora po imenu Jesse Schilderink, člana istog kolektiva, Batavierhuis kao i sam Fongaro, za kombo koji na, evo već dva albuma, servira mešavinu mišićavog, kompleksnog ritma i ekspresivnih, melodičnih duvaljki.
Fongaro, naravno, nastupa i sa drugim projektima, kao što su Tijn Wybenga’s AM.OK, Kika Sprangers Large Ensemble (i kvintet), Sjoerd van Eijck’s OAK, Koeniverse 3 ft. Joris Roelofs, the Robert Koemans Trio, BRAIN//CHILD, the Allison Philips Trio, the Rok Zalokar Trio, ROEST… Sa Riccijem i Hongovom je osvojio i razne nagrade (The records, dvaput sa Riccijem, pa onda pobeda na nacionalnom džez takmičenju 2018. godine i nagrada Edison 2019. godine sa kvintetom koji predvodi Hongova), a navodi se da je svirao i sa muzičarima kao što su Jasper Blom, Bo van der Werf, Harmen Fraanje, Joris Roelofs, Tineke Postma, Ben van Gelder, Reinier Baas, Joost Patocka, Mete Erker, Mark Schilders. Od 2017. godine je gostujući predavač na Codartsu.
Sun-Mi Hong je verovatno najpoznatija muzičarka u ovoj postavi, bubnjarka koja u Amsterdamu radi već dugo vremena a još od 2012. godine predvodi svoj gorepomenuti kvintet (od 2017. OZBILJNO), ima zapažene albume, osvaja nagrade. Sa svoje strane, Jesse Schilderink radi sa velikim brojem projekata (Teis Semey Quintet, Paradox Jazz Orchestra, Imaginarium, Coal Harbour, Dutch Jazz Collective, Dennis van Aarssen, Pierre Courbois 3GEN3) i osnivač je Rotterdam/Trondheim kolektiva, projekta tekuće saradnje između nizozemskih i norveških muzičara. Nicolò Ricci, tenorista, pak, dolazi iz Milana ali je od 2015. godine u Amsterdamu, takođe je član Sun-Mi Hong kvinteta i svira i sa projektom Joe Goes Hunting Orchestra. On je diplomirao na Konzervatorijumu Giuseppe Verdi u Milanu a na Amsterdamski konzervatorijum je stigao da bi radio master pa iste te, 2015. godine dobio prvi nagradu kao najbolji solo izvođač na ceremoniji Vittoria Rotary. Projekat koji predvodi se, rekosmo, zove Ambergris.
Dakle, ovo je grupa vrednih, aktivnih, vrlo obrazovanih muzičara, ali Pietre je pre i posle svega Fongarov projekat, hroničarski napor da se neke stvari, pre svega neke impresije vezane za, kaže, prijateljstvo i ljubav između ostalog, zabeleže u za to pogodnom formatu. Prvi album sa kraja 2022. godine, First time (a)live je bio kombinacija studijskih i koncertnih snimaka, kao neka vrsta manifestnog izlaska iz pandemijske izolacije. Novi album, izašao u Julu, ali tek od nedavno prisutan na Bandcampu, nazvan samo Pietre, nema ovu vrstu ujedinjujuće teme pa je on muzički raznolik i interesantno neujednačen.
Fongaro piše složene kompozicije, baš kako biste očekivali od visokoobrazovanog profesionalnog muzičara. Pogotovo je, naravno, za očekivati složenost u domenu ritam sekcije i Fongaro ovde ne razočarava. Komad koji album otvara, Barbaro, nudi ritmičku pirotehniku i saksofonske rafale koji podsećaju na to da „free jazz“, kako često jednim terminom obuhvatamo svu džez avangardu, često uopšte nije „free“ i da može biti ekstremno tvrdo napisan i strukturiran. Metrika u Barbaro je vrtoglavo kompleksna sa Hongovom i Fongarom koji postavljaju klizavu, skakutavu podlogu za saksofoniste, no ova kompozicija ima nepobitan drajv pa i, ako ste dovoljno odvažni, plesni, kinetički kvalitet. Duvači nemaju problem sa složenim ritmom i obojica pružaju energičan program, a Schilderinkov bariton je ovde pogotovo prominentan u soliranju.
Druga kompozicija, Doggo je odmah i druga strana medalje, jedan apstraktniji, više improvizovani komad u kome su studijski efekti jednako značajan deo identiteta kompozicije kao i živa svirka muzičara. Hongova ovde svira jednako kompleksno ali relaksiranije, a elektronsko procesovanje instrumenata daje kompoziciji jedan avetinjski kvalitet.
Možda bi termin math-jazz dobro opisao neke od komada na ovom albumu, ali Uno Spreco Di Pazienza (A Waste Of Patience), treći po redu je vrlo sveden, ritmički oneobičen ali jednostavan komad kontemplacije i atmosfere. Stop Thinking About Feelings je ponovo povratak u kinetičku ritmičku orbitu, sa saksofonima koji sviraju ekstatične, himnične teme, a Marcia Nuziale je opet snažan kontrast njoj, sa svojim neparnim, saplićućim ritmom i robotskim fank temama.
Tiha, avetinjska, vrlo reflektivna One Minute potvrđuje da oaj deo albuma karakteriše nežnija, kontemplativnija muzika. Mada je, naravno, Three Minutes koja sledi odmah iza nje (i traje, da se razumemo, četiri minuta i 36 sekundi) najbliže „klasičnom“ free jazzu što ćete čuti na ovom albumu, sva u bubnjarskim sinkopama i energičnim saks-solažama. Ali onda stiže The Holy Mountain, briljantna, kinematička, melanholična refleksija koja zaista dotiče „svetost“ u svom razvijanju teme i slobodnom, spontanom ritmu.
Palermo koja je sledi je bučnija, energičnija i kraća ali i ona je više okrenuta kontemplaciji i potrazi za ekstazom nego nekakvoj mišićavoj matematičarskoj svirci. Onda iza nje dolazi Se, Tu, Un Gior – No, Mi Di – Rai, Quel – Lo, Che Vor – Rai (Nuovocarino), ponovo ritmički kompleksan, dinamičan komad u kome, opet dominiraju apeninske teme i atmosfere radije nego klasičan postboperski free jazz koji biste možda očekivali.
U istom tonu album zatvara Sempretutti, Tuttiinsieme čija je tema vrlo „italijanska“ a svirka izrazito uspeo spoj melanholije i optimizma. Lagano nestajanje teme i instrumenata dok u miksu ne ostane samo elektronski šapat u kome melodija zamire je perfektan kraj za ovakav album.