Jazz Nedeljom je zamišljen kao serija vinjeta koje će ići (možda ne?) svake Nedelje, nudeći preporuku u vidu jednog jazz albuma koji sam tog dana slušao. Ovo nema pretenziju da bude ni ultimativni prikaz neke klasične ploče niti otkrivanje nekog budućeg klasika, već zaista samo to, da se kažu reč-dve o albumu koji sam tog dana rado slušao. Ponekada će to biti stare, proverene klasične stvari, ponekada najnovije izdanje koje sam izvalio na Bandcampu, hoću reći, neće biti pravila. Kako i treba. Kako i mora.
Juče je počela zima a svaka zima je dobra prilika da se sluša norveški free jazz i slobodna improvizacija. Ali pošto je nekima to malo mračno, opskurno i baca ih u dublju depresiju nego što je standard za period u godini kada su dani najkraći, noći najduže, a sunca i plavog neba jedva da ima, onda ćemo da dodamo, PO ISTOJ CENI i nešto što je nastalo u sunčanoj Kaliforniji. Dakle, danas ne jedno, ne dva, nego TRI izdanja, jer ide Nova godina i valja biti darežljiv.
Idemo onda prvo u Norvešku i već sam izvesno vreme imao želju da malo slušamo muziku koju pravi i izvodi ugledni gitarista iz Osla, Tellef Øgrim, a koga sam već mislim više puta pominjao ove godine kao čestog saradnika drugih skandinavskih muzičara o kojima sam pisao. On mi je sada dao izvrstan šlagvort, objavljujući početkom Decembra dva nova, zanimljiva izdanja. Øgrim, naravno, kao i veliki deo free improv sabraće i sasestara, snima i objavljuje mnogo muzike i zapravo je jedno od ova dva izdanja kompilacija najboljih momenata sa nekoliko recentnih albuma (izašlih u 2023. i 2024. godini) koje je radio u partkularnoj postavi, nastupajući uživo i improvizujući u studijskim uslovima, a gde je razlika u pristupu, ali i kvalitetu zvuka gotovo neprimetna. Ovo su sve čiste, nepatvorene slobodne improvizacije u kojima se ostaci idiomatske muzike jedva naziru a muzičari programski idu protiv kreiranja harmonije, teme, gruva…
Poslušajmo, dakle prvo tu kompilaciju: H.U.L.L.V.A.N.N. je ime benda a Bestof je ima albuma i ovde se radi o postavi u kojoj pored Øgrima na električnoj gitari sviraju (ne nužno UVEK u isto vreme) bubnjar Thomas Oxem, basista Anders Berg i saksofonista Dario Fariello. Fariella na nekim albumima potpisuju da koristi i glas (to se ovde čuje već na prvoj kompoziciji) i svira i „fidbek violu“ što VALJDA znači da svira električnu violu ali tako da se uđe u zvučnik i da se izazove mikrofonija dok se svira. Plemenita rabota, čovečanski napor da se muzici da sloboda sa kojom ona onda sama bira šta će da radi.
Na pomenuta četiri albuma je ovaj bend ponekad sveden na trojku, nekada nema Fariella a nekada nema Oxema, ali pošto pričamo o potpuno nehijerarhijskoj muzici u kojoj nema nikakve podele na pratnju i soliste onda se te mutacije u postavi ne odražavaju specijalno mnogo na ono što se čuje.
Tellef Øgrim je inače stara garda skandinavske slobodne improvizacije, rođen 1958. godine i sa kaljenjem u rok i džez bendovima tokom mladosti a početkom osamdesetih je okusio i meru mejnstrim popularnosti sa nju vejv postavom Ung Pike Forsvunnet koja je imala par izdanja i nastupa po televizijama. A TAD JE TO NEŠTO ZNAČILO. Sa svojom kasnijom ženom je 1985. godine imao soul-rok bend Duck Spin, pa je 1987. osnovao svoju prvu džez grupu, Libido. Onda je krenuo da piše muziku za pozorište, pa se progresivno sve više interesovao za slobodnu improvizaciju i onda, pogotovo u ovom veku sarađivao sa mnogo evropskih muzičara sa ove scene, uključujući, recimo ljude kao što su Jacek Kochan, Anne Danielsen, Franz Hautzinger… Imao je i multimedijalne projekte a negde od 2017. godine je dosta aktivan njegov trio sa Šveđanima, Andersom Bergom na basu i Peeterom Uuskylom na bubnjevima.
O Uuskyli sam već pisao, a i o Bergu, ranije ove godine, pa izvolite da se uputite. A ovde ćemo da dodamo da je Thomas Oxen norveški bubnjar i inženjer zvuka koji dosta sarađuje sa jakim imenima kao što su npr. Fred Longberg-Holm, Paal Nilssen-Love, ali i Ken Vandermark. Kao muzičar, imao je saradnje sa raznim skandinavskim muzičarima (npr. Lasse Marhaug) a najbitniji mi je bend Bladed, koji izvodi nekakav nezavisni, arti rok/ pop.
Dario Fariello je najmlađi iz ove ekipe, rođen u Napulju 1987. godine i sa trenutnom adresom u Berlinu. Od, jelte, mladosti se bavi improvizovanom muzikom (partikularno dok je studirao u Bolonji gde je pokrenuo Bologna Improvisers Orchestra kao i etiketu Eclectic Polpo Records). Svirao je sa raznim dobrim likovima kao što su Gino Robair, Eugene Chadbourne, Jonas Kocher, Renato Ciunfrini i generalno čovek radi razne zanimljive stvari.
No, naravno, Bestof je onda po prirodi stvari ploča samo za najtvrđe jezgro ljubitelja free improva, već i time da iako je ovo Øgrimov izbor „najboljih“ H.U.L.L.V.A.N.N. komada iz poslednjih par godina, pričamo o muzici čiji se autori izrazito trude da ona bude potpuno slobodna, bez ikakvih dugova žanrovskim i idiomatskim ekspresijama. Drugim rečima, kada ovde čujete nešto što podseća na fanki gruv ili na džezerski sving, to su retki ustupci „običnoj“ muzici, i najčešće su samo ostvrca idiomatskog u moru potpuno slobodnih zvukova.
Øgrim ovde svira električnu gitaru ali njegov odabrani zvuk je relativno suv, bez mnogo efekata kakve danas vole improv gitaristi. Ovde, dakle, nema nekog velikog igranja sa pedalom za volumen, ili digitalnog semplovanja i procesovanja signala i Øgrimova svirka je pre svega zasnovana na pronalaženju smislenih pregršti nota i zvukova i njihovog smislenog povezivanja, nekada kroz harmonije, često bez harmonija, sa snažnim, energičnim ali diciplinovanim saundom. Interakcije, kada ih ima, su najprimetnije sa Fariellovim saksofonom i ova dvojica muzičara povremeno imaju jasne razmene i zajedničke prolaske kroz skale.
No, muzika H.U.L.L.V.A.N.N. je više prostor u kome četiri čoveka nalaze svaki svoju autonomnu zonu nego nekakav disciplinovano usmeren zajednički poduhvat, pa ovde svako staje i kreće kad hoće, Oxem svira neke svoje poliritmije, Berg grmi iz podzemlja a ostala dvojica pršte, pište, škripe i štekću i to sve zvuči kao da je snimano telefonom iz publike.
Ali, ako volite tu partikularnu estetiku, H.U.L.L.V.A.N.N. pruža hardcore program i, kako rekosmo, u nekim kompozicijama dobijamo i svojevrsni gruv. A u drugim, naprosto uživamo u zvuku koji se cepa, lomi, topi – poslušajte na primer Øgrimovu gitaru u Hard starboard, gde žice vibriraju kao da se neki panker dočepao Hendriksove gitare i sada ON sa njom vodi ljubav. Drugde, na primer u Cyclic poem, gitarista traži izraz u malim, odsečnim gestovima iz kojih izrasta gotovo rokenrol ekspresija.
Drugom Øgrimovo izdanje iz Decembra je EP Brain Sofa na kome on svira sam, i to akustičnu gitaru. I to ne bilo kakvu akustičnu gitaru nego vrlo važnu akustičnu gitaru za njega, koju je kupio u zalagaonici pre četrdesetak godina, nakon što je sirota gitara, kupljena na poklon pa polomljena na žurci, donesena u radnju da se opravi i onda nikada niko nije došao po nju.
U solo izdanju Øgrim se snalazi kao riba u vodi, svirajući uglavnom vrlo cerebralne ali zapravo tople, emotivne mikro teme i denflovane akorde, nudeći dinamičan a intiman program kratkih kompozicija koje pokazuju da za bogatstvo zvuka i avangardnu apstrakciju nisu neophodni amplifikacija, efekti, struja – ništa sem klasičnog instrumenta i oslobođenog muzičara:
Kako smo i obećali, idemo sada u malo toplije krajeve, konkretno u Kaliforniju. signal_Blur je album saradnje između Marka Dressera na kontrabasu i Paula Nicholasa Rotha na alt saksofonu, a koji je i primarni autor materijala. Snimljen potkraj 2022. godine u Kaliforniji (David Aguilla je bio inženjer zvuka) i zatim miskovan dve godine, ovaj je album izašao na vinilu u Oktobru a onda se početkom Decembra pojavio i digitalno na Bandcampu i predstavlja jednu od najslađih, najtoplijih ploča avangardnog džeza koje ćete čuti ove zime.
Marka Dressera naravno ne treba POSEBNO predstavljati jer se radi o veteranu avangardnog džeza, čoveku koji je ove godine napunio krepkih sedamdeset a koji je tokom svoje duge i plodne karijere sarađivao sa samim kremom američke avangardne/ džez/ improv scene. Svakako moramo pomenuti kvartet Anthonyja Braxtona gde su pored njega bili i Marilyn Crispell i Gerry Hemingway, a onda i rad sa Laurie Anderson, Ivom Perelmanom, Simonom Nabatovim, Nedom Rothenbergom, Bobom Ostertagom, Johnom Zornom, Tomom Corom, Satoko Fujii, Susie Ibarrom, Fredom Frithom, Roswellom Ruddom, Andrewom Cyrilleom… Dresser je institucija američke avangarde i sa njim uvek znate da dobijate samo najbolje.
Roth je, sa svoje strane, profesor na Univerzitetu San Dijego na programu interdiciplinarne muzikologije za doktorande a navodi se i da „predaje kurseve o spekulativnom džezu, hip-hop istoriji i naprednoj teoriji improvizacije za studente redovnih studija“. Teška je to, jelte, akademska artiljerija, ali Roth je i aktivan muzičar koji sarađuje sa basistom Joeom Rehmerom i gitaristom/ elektroničarem Ianom Douglasom-Mooreom, Njujorčaninom koji drži i malu etiketu Earwash Records. Roth i Douglas-Moore imaju više kolaboracija na ovoj etiketi (koja je i osnovana da se one publikuju) a baš je taj izdavač izdao i signal_Blur. I to je jedna beskrajno prijatna ploča.
Dresser i Roth materijal opisuju kao „aritmične“ kompozicije koje su snimljene, pa se sa njima svašta radilo („messed with“, kažu) pa su ponovo sklopljene, ali u praksi, kada album slušate, ovo nije nikakva STRAŠNA avangarda. Aritmičnost pre svega znači da ovde nema perkusionističkih instrumenata i da se baš ne gleda koliko traje koji takt, ali Dresser i Roth sviraju uglavnom u prepoznatljivim džez gestovima i ovo je album sa čvrstim korenima u hardbopu iako je kameran, tih i intiman.
Takođe, ako je ovde bilo nekog velikog petljanja u postprodukciji, to se ne čuje. Kompozicije zvuče kao da su odsvirane u realnom vremenu, sa muzičarima u istom prostoru, Agullin snimak je čist, ali topao i živ, a Tornike Karchkhadze koji je ovo miksovao zajedno sa Rothom, te Sam Minaie koji je radio mastering, ne kvare ništa i samo obezbeđuju da se ovi lepi muzički gestovi čuju.
Ako volite Dressera i slušali ste razne njegove snimke na etiketama kao što su Tzadik, Victo ili Knitting Factory, ovde se dobija vrlo prirodna ekstrapolacija njegovog pristupa sviranju kontrabasa, oplemenjena velikim iskustvom i čistotom koje donosi zrela faza života jednog muzičara. Dresser uglavnom svira gudalom, a njegova muzika je bogata, tonalno i teskturalno, sa neretkim momentima u kojima imate utisak da ovo nije jedan instrument već čitav orkestar. Roth i on ravnopravno rade na Rothovim temama i ovde nema pratnje i soliranja a kada se improvizuje, to obojica rade u isto vreme, ne napuštajući osnovnu tematsku orijentaciju kompozicija. Čak ni kada, kao na primer u weather, zvuci koji se proizvode nisu „normalni“ ni za jedan od dva instrumenta na ovom albumu. Efekat koji album ostavlja nije da je ovo nekakva redukcionistička, „minimalna“ postavka, iako tehnički ona to jeste, i muzika zvuči užurbano, energično, živo.
Uopšte, Dresser pripada generaciji američkih muzičara stigloj na scenu nakon što je avangarda podrazumevala potpuni raskid sa tradicijom i građenje novog po svaku cenu. Dresser, Zorn, Chadbourne i njihovi ispisnici su onda u sopstvenu tradiciju ravnopravno ugradili i to novo, neidiomatsko, nežanrovsko, ali i klasičniju klasičnu i džez muziku, rok i pop i dopustili sebi da se slobodno kreću između potpunih apstrakcija i sasvim iskreno sviranog idioma. Iako su teoretičari često Johna Cagea nazivali postmodernistom, zbog njegovih filozofskih stavova više nego zbog muzike, „prava“ postmoderna je stigla zapravo tek generaciju posle njega sa Dresserom i njegovim ispisnicima i saborcima.
I signal_Blur je onda SAVRŠEN pokazni primer za muziku koja je u načelu netradicionalna, ne poštuje hijerarhiju u postavi niti teoriju u komponovanju i aranžiranju, ali koja se istovremeno nimalo ne stidi da svira lepe, optimistične melodije i da, prosto, SVINGUJE. Izuzetno prijatna ploča: