Kako od svoje šesnaeste godine imam nezdravu ali neizlečivu fiksaciju na serijal Double Dragon, sa puno apetita sam (od)igrao, ma PROŽDRAO Double Dragon Gaiden: Rise of the Dragons, najnoviji nastavak u franšizi koja je na mnogo načina definisala ono što nazivamo „beat ’em up“ igrama ili, po oficijelnoj domaćoj transkripciji iz osamdesetih, „tabačinama“. Izašla 2023. godine, za izdavača Modus Games a koji je samo deo kalifornijskog Maximum Games – za koji verovatno niste čuli – i u produkciji malog, u Singapuru baziranog nezavisnog studija Secret Base, za koji još verovatnije niste čuli, Double Dragon Gaiden: Rise of the Dragons je primer kako Arc System Works, aktuelni vlasnik Double Dragon licence uzima pelcer od Sege i prepušta drugima da se oprobaju sa njihovim IP-jem koji ionako jako vonja po retro aromi i interesantan je samo matorim ljudima koji se sa nostalgijom sećaju kako su osamdesetih u arkadama igrali originalni Double Dragon i osećali se kao išetali iz nekog italijanskog filmskog omaža The Warriorsima Waltera Hilla.
Double Dragon je serijal sa dugom i bogatom istorijom, ničija omiljena beat ’em up igra, ali naslov bez koga ovaj žanr ne bi imao mnoge svoje specifične odlike. Nastao u firmi Technos, nakon prototipskog Nekketsu Kōha Kunio-kun/ Renegade, on je i bio neka vrsta karike koja povezuje rane beat ’em up koncepte sa zrelim, mehanički i filozofski isprofilisanim igrama koje su došle nekoliko godina kasnije, predvođene Capcomovim Final Fightom, evoluirane kroz Segin Streets of Rage i perfektuirane kroz Konamijeve Teenage Mutant Ninja Turtles i The Simpsons, Capcomovog The Punishera i Iremov Ninja Baseball Bat Man. Napisaću jednog dana, možda već ove godine malo dužu i detaljniju istoriju Renegade i Double Dragon ali za sada vredi da kažemo da je nakon što je Technos 1986. godine sa Renegade/ Nekketsu Kōha Kunio-kun definisao neke od temeljnih ideja žanra, Double Dragon je stigao kao rafinman i dalja evolucija, nudeći opipljiviju progresiju kroz igru, kompleksniju tehološku bazu i možda ključno, igranje za dva igrača odjednom, što je 1987. godine već postajao standard za arkadne igre koje su držale do sebe.
Double Dragon nije bio savršena, pa, ako ćemo strogo, ni DOBRA igra i veliki broj beat ’em up naslova iz narednih pet godina će ga višestruko prevazići po kvalitetu dizajna, programiranja, prezentacije, maštovitosti itd, ali jeste bio praktično prva igra koja je walterhillovsku akciju Renegadea ubacila u kooperativni dizajn i ponudila do tada neviđeno iskustvo igračima. Kao takav, on će nastaviti da živi i dok ga konkurentski serijali drugih izdavača budu prevazilazili po praktično svakom osnovu.
No, ono što je kod Double Dragon zanimljvo je da je, donekle slično Konamijevom run’n’gun serijalu Contra (ovde opisanom u nešto višem nivou detalja), nakon velikog uspeha prve arkadne igre on imao dve paralelne grane evolucije. Arkadni nastavci su usledili, sa pokušajima da se uvođenjem kompleksnijih elemenata u dizajn drži korak sa konkurencijom – uglavnom sa dubioznim rezultatima. Double Dragon II je meni draga igra na ime nekih detalja – na primer to što možete nož koji neko od neprijatelja baci na vas da odbijete pravovremenim udarcem nogom – ali je već on bio napravljen malo na silu a sa trećim nastavkom, koji je bio dat na razvoj firmi East Techology je, mislim, uprkos „realističnijoj“ grafici i bržem tempu, arkadni Double Dragon dosegao limite svog dizajna i morao da ustupi pred mlađim i boljim igrama.
No, na konzolama je Double Dragon imao nezavistan život, sa Technosom koji je za Nintendov NES napravio tri Double Dragon igre, ponovo slično Konamijevom pristupu sa Controm, usporavajući igranje, ali mu dajući metodičniji, precizniji dizajn. Ovo će postati vrlo uspešan i popularan serijal na Nintendovim mašinama (sa nastavcima/ rimejkovima za SNES i Game Boy) ali i proizvođenjem igre River City Ransom neke vrste prirodne evolucije ovog žanra u smeru avanturističkog i RPG dizajna a koja će dalje eksplodirati u čitav spektar sportskih igara koje su uličnu tuču Double Dragon i River City Ransom umešale sa fudbalom, hokejem, košarkom pa i između četiri vatre.
Kada je Technos zglajzao u stečaj, firma Million Co., Ltd je uskočila da kupi intelektualnu svojinu ovog studija a onda ih je 2015. godine prodala Arc System Worksu izdavaču i developeru iz Jokohame koga ljubitelji borilačkih igara znaju po kultnom serijalu Guilty Gear a koji je onda i neku vrstu mejnstrim slave dotakao sa Dragon Ball FighterZ iz 2018. godine.
No, i pre ovoga, Arc System Works je imao na umu da nešto treba da uradi sa ipak legendarnim serijalom koji je postao njihovo vlasništvo (i na kome su već radili osamdesetih, praveći verziju originalne igre za Segin Master System) pa je 2017. godine izbačen Double Dragon IV, igra koja je: 1. Ignorisala postojanje Super Double Dragon na SNES-u i 2. Dovela Yoshihisu Kishimotoa, oca Renegadea i Double Dragona da ovde predvodi razvoni tim.
Double Dragon IV je bio praktično direktan nastavak igara sa NES-a, imitirajući klasičnu osmobitnu grafiku i dodajući samo odmerene apdejte u mehanici. Ovo nije sjajno prošlo ni kod publike ni kod kritike, i mada je Wayforwardov Double Dragon Neon iz 2013. godine verovatno i dalje, agregatno gledano opljuvanija igra od Double Dragon IV, ona je svakako maštovitija pa u neku ruku i zabavnija.
Ukratko, Double Dragon Gaiden: Rise of the Dragons je igra za koju je možda i jasno zašto je dobila šansu da se igra u Double Dragon ogradici ali samo i isključivo kao „gaiden“, sa Arc System Worksom koji su ambiciju developera da napravi rimejk originala nežno i roditeljski usmerili ka tome da će ovo ipak biti spinof. I pre nego što zaustite da zapitate ko UOPŠTE vodi računa o zapletima i pričama ovih igara (niko, eto ko), da naglasimo da Double Dragon Gaiden: Rise of the Dragons pre svega MEHANIČKI odstupa od onog što smo do nedavno podrazumevali pod Double Dragon dizajnom i da, zavisno od vaše dispozicije, možete da ga posmatrate kao jeres ili kao revoluciju.
Raymond Teo, osnivač i šef studija Secret Base je već sarađivao sa Arc System Worksom, a i prva na Steamu objavljena igra njegovog studija, Devil’s Dare je neka vrsta retro beat ’em up ekstravagance, doduše sličnija Capcomovim radovima nego nečemu iz Technosove kuhinje, pa je Double Dragon Gaiden: Rise of the Dragons jedan dosta srećan spoj vlasnika licence koji je studiju dao dovoljno para i dovoljno odrešene ruke i developera koji radi nešto što poznaje, ume i VOLI.
Za one koji ipak prate zaplet i radnju: Double Dragon Gaiden: Rise of the Dragons se dešava pre događaja iz prve igre, i u postapokaliptičnom Njujorku devedesetih godina prošlog veka novi gradonačelnik, suočen sa porastom uličnog kriminala regrutuje mlade majstore borilačkih veština da pomognu u zavođenju reda u posrnulom gradu. Dobro, „pomognu“ je ovde možda malo prevaran termin pošto će Billy i i Jimmy ovde golim rukama (ali i sa malo priručnog alata u vidu klasičnih bejzbol palica, noževa i staklenih flaša) imati da savladaju četiri izuzetno brojne i loše raspoložene bande, sa sve mutantskim članovima u svojim redovima pre nego što stignu do završne scene u kojoj im gradonačelnik čestita na tome što je kriminal sada pobeđen, IAKO JE SVIMA JASNO DA ON NEŠTO KRIJE. To da u ovom momentu igrač ima mogućnost da se složi sa gradonačelnikom i onda i zvanično stupi u njegovu, jelte, administraciju i uzme daljeg učešća u upravljanju gradom, ili da kaže istorijsko „NE“ i onda odradi i poslednji, peti deo igre, najteži i najbrutalniji, dolazeći do otkrića koje se direktno vezuje za jedan detalj iz Double Dragon II je samo najočigledniji detalj u tome da Double Dragon Gaiden: Rise of the Dragons nije običan Double Dragon i da igra po osvežavajuće novim pravilima.
Već na samom početku, dok budete birali likove sa kojima ćete igrati biće vam jasno da ovo nije Double Dragon Gaiden naših očeva. Naime, iako ovde nema couch co-op igranja (ali je moguće igrati kooperativno putem interneta), igrač u svakom trenutku u timu ima dvoje boraca, a koji se smenjuju u borbi koristeći tag-team mehaniku sličnu onoj iz borilačkih igara poput Marvel vs. Capcom. Dakle, dok god imate pun merač za specijalne poteze, možete pritiskom na dugme aktivnog borca poslati na odmor (a gde će on ili ona moći da obnove dei potrošenog zdravlja) a na njegovo mesto ubaciti drugog, i taktiziranje sa ovim zamenama je, ispostavlja se, vrlo bitan element planiranja da dođete do kraja ove igre i vidite šta je to gradonačelnik zaista krio.
Razlike između likova nisu samo kozmetičke i čak i Billy i Jimmy, koji su u originalnim igrama imali identičan set poteza, ovde se razlikuju u dovoljnoj meri. Iako obojica suštinski „karatisti“, dva brata imaju različite specijalne poteze, različite stilove (jedan je bolji u skoku, drugi u napadima iz zaleta) i drugačije puteve apgrejdovanja svojih sposobnosti. Dvoje drugih likova dostupnih na početku igre su i stric Matin (nije postojao u prethodnim igrama i izmaštan je za ovu) a koji je neka vrsta tenka, ali i Marian, devojka koja je bila kidnapovana u prvoj igri (i oko koje će se braća na kraju te igre potući jer u osamdesetima, za razliku od prosvećenog dvadesetprvog veka incestuozne trojke još uvek nisu bile popularne među mladima) i koja u akciju kreće sa pištoljem a specijalni potezi joj podrazumevaju korišćenje nagaznih mina i ručnog raketnog bacača.
Već iz prethodnog pasusa je jasno da je borilalki sistem u Double Dragon Gaiden: Rise of the Dragons značajno ekspanzivnije dizajniran nego u originalnim igrama, bilo da pričamo o arkadnim igrama, bilo o konzolnim nastavcima. Ovde svi likovi imaju bazične napade, napade iz skoka, hvatanja (nažalost vrlo neprecizna) a koja omogućuju bacanja ili udaranje nemoćnog protivnika, dakle, sve mehanike koje su imali i originali, ali su onda tu i napadi iz zaleta, te specijalke koje se izvode posebnim tasterom, troše posebnu energiju i temelj su igranja ove igre bez koga bi bilo praktično nemoguće probiti se kroz vrlo guste talase kriminalnog elementa. Igra je dizajnirana tako da se merač za specijalne poteze puni veoma brzo dok se borite ili primate štetu, a mnogi protivnici po nokautiranju ispuštaju „zrnca“ ove energije (alternativno, ispada im novac), što sve sugeriše da su autori imali na umu da specijalne poteze ali i smene likova na ekranu izvodite često, kao deo redovnih kombinacija a ne da štekujete energiju za nekakve nedajbože momente.
Rezultat je da je Double Dragon Gaiden: Rise of the Dragons apsolutno najbrža, najdinamičnija Double Dragon igra do sada napravljena, bliža hongkonškim kung fu filmovima nego omažiranju Waltera Hilla. Ovde je nokautiranje tri, četiri pa čak i pet protivnika odjednom sasvim normalna pojava i igra, zapravo, računa da ćete to raditi, vezujući pojavljivanja hot dogova i sendviča kojima obnavljate zdravlje za ove „crowd control“ nokaute. Što više ljudi odjednom pošaljete u blagoslovenu nesvest, bolje ćete jesti pa nokaut od pet protivnika za nagradu donosi celo pečeno pile. A čak i ja koji ne jedem meso malo se obliznem kada vidim ovaj sprajt na ekranu.
Double Dragon Gaiden: Rise of the Dragons je MNOGO više na komboe centrirana igra nego ijedan prethodni Double Dragon i po brzini, ali i „tehničnosti“ je bliži modernim beat ’em up naslovima poput Streets of Rage 4, Fight ’n Rage ili Teenage Mutant Ninja Turtles: Shredder’s Revenge. Ovde se, kao što smo pokazali, efikasnost u radu visoko vrednuje i igra zapravo deli i više novca za bolje kombo skorove, a što dalje pomaže u kupovini boljih apgrejda, ali i u domenu kontrola i generalnog taktiziranja, pričamo o zahtevnijem ali i pametnijem dizajnu nego što je Double Dragon prosek. Pomenuta smena likova na ekranu nije samo tu da biste izbegli nokaut jednog od vaših likova već je ovo „master cancel“ potez kojim možete otkazivati bilo koju tekuću animaciju na ekranu, uključujući to da vam je lik odbačen udarcem i leti na tlo, i nastavljati kombo tamo gde ste stali. Ako još na to dodate apgrejd koji kaže da kada vaš lik odlazi sa ekrana svi protivnivi padaju na zemlju, postaje jasno koliko je ovo moćan potez i koliko su igrači što su po internetu zapomagali da je igra preteška zapravo samo ovo pokušavali da igraju kao „običan“ Double Dragon.
No, ovo je „gaiden“ igra i, rekosmo, ima svoja pravila. Jedno od tih pravila je i ta kupovina apgrejda između rundi. I, da, ovo jeste potencijalno jeretički element za ovaj stari serijal, mada vredi ukazati da je već prvi Double Dragon na konzoli bio neka vrsta akcionog RPGa i da je otključavanje kompleksnijih tehnika bilo direktno vezano za ostvareni skor.
U Double Dragon Gaiden: Rise of the Dragons su perkovi koje možete kupiti sasvim smisleni, od više zdravlja i efikasnijih napada, automatski obnavljajućeg zdravlja i umanjene štete, preko pomenutih trikova kao što je rušenje svih protivnika kada napuštate ekran, pa do obnavljanja zdravlja za svaki specijalni nokaut i prepolovljavanja energije potrebne da se izvede specijalka kada vam partner bude nokautiran. Kako ih nema previše ovo je sasvim intuitivan i udoban način da prilagodite likove svom preferiranom stilu igranja a to da su partije srazmerno kratke znači i da eksperimentisanje sa bildovima nije nekakav dugoročni ulog koji će vas možda iznervirati a neće se isplatiti.
Jer, a ovo je svakako najkontroverzniji element dizajna ove igre, Double Dragon Gaiden: Rise of the Dragons je zapravo roguelite. I, znam, ZNAM, i ja sam malo škrgutnuo zubima kada je to obnarodovano, ali baš zato sam tu da kažem kako je u ovom slučaju postignut vrlo lep balans između ručnog, zacrtanog dizajna i proceduralnosti.
Naime Double Dragon Gaiden: Rise of the Dragons vam dopušta da u svakoj partiji birate redosled kojim ćete prelaziti delove grada gde stoluju različite bande a u zavisnosti od tog redosleda će i proceduralno podešavati težinu svake naredne sekcije. Dok arhitektura nivoa ostaje identična, raspored neprijateja i bossovi će biti drugačiji i ovo je ne samo veoma dovitljiv način da se igri koja je srazmerno kratka i odigra se za pola sata kada znate šta radite da malo više „sadržaja“ već i da se igraču omogući da na neki način sebi olakša stvari. Naime, kada znate da vam je neki od bossova sam po sebi težak, odabraćete da nivo koji se njime završava odigrate ranije u kampanji kako biste do njega došli sa više resursa ali i sa manje dodatnih protivnika koji će mu pomagati. Ovo vrlo lepo funkcioniše u praksi i dodatno omogućava igraču da, kada oseti da je unapredio svoju tehniku, organski poveća i težinu igre, ostavljajući teže deonice i bossove za pred kraj.
Sam dizajn nivoa je sasvim pristojan, s obzirom na to da pričamo o žanru kome ovo nikada nije bila jača strana. Vizuelno, to su očekivana smena industrijskih skladišta, đubrišta i vozova u pokretu mada, pošto je Double Dragon od samih početaka malo koketirao sa egzotikom i ovde imamo jedan nivo koji je neka vrsta mezoameričkog puebla. Meni je najsimpatičniji deo u kome se borite među arkadnim mašinama i bilijarskim stolovima, mada apsolutno vredi da se kaže da je u domenu vizuelnog glamura Double Dragon Gaiden: Rise of the Dragons očigledno igra sa nižim budžetom nego što su imali Shredder’s Revenge ili Steets of Rage 4. No, sam dizajn apsolutno radi posao, sa linearnom putanjom koja je pametno varirana povremenim promenama smera, taman da se čovek na uspava.
Audiovizuelno, i pored tog, rekosmo nižeg budžetas, Double Dragon Gaiden: Rise of the Dragons ne samo da izgleda vrlo lepo nego i ostavlja odličan utisak u pokretu i SJAJNO se čuje. Secret Base su za dizajn likova kao osnovu uzeli originalne sprajtove iz arkadne igre, a koji su VEĆ imali velike glave, dali im JOŠ veće glave i pretvorili ih u maltene chibi verzije, a onda ih okružili vrlo ukusno urađenim piksel-art pozadinama, sa jakim bojama i mnogo detalja. Pošto se zna kakav sam čovek, zna se i da u mojoj redovnoj gejming dijeti ima mnogo piksel-art igara, što klasika iz osamdesetih, što modernih rekonstruktivnih napora i Double Dragon Gaiden: Rise of the Dragons nema čega da se stidi ni pred kim, ovo je lepa, atraktivna igra a kojoj onda vrlo dobre animacije daju energiju potrebnu da ovo bude „pravi“ Double Dragon, pa možda i Double Dragon nove generacije.
U animacijskom smislu, Secret Base su se više oslanjali na konzolne verzije Double Dragon igara ali zapravo još više na druge Technosove igre, poglavito River City Ransom i njegov jegat, pa su i ovde likovi jako ekspresivni kada se bore i još više kada dobijaju batine (pa izbeče oči i odleću unaokolo sa bolnim izrazima lica), a mogućnost odbijanja likova od zidova kreira i neke urnebesne scene žongliranja telima kojim endžin igre majstorski rukuje. Eksplozije, efekti, odletanja para unaokolo, sve to izgleda izvrsno, a tu su onda i SAVRŠENI zvučni efekti koji uključuju udarce, padove, vokalizacije likova dok izvode karate-poteze, pa i kratke izjave, te muzika koja neke klasične momente iz Double Dragon istorije rekonstruiše sa modernim instrumentarijem. Već to da sam originalnu Double Dragon temu ovde čuo sviranu na električnoj gitari meni je bilo dovoljno da mi malo klecnu kolena i krene suza, ona muška, najteža.
Ali dobro, ja sam star i nostalgija me ponekada nepristojno protrese pogotovo jer je Double Dragon prva arkadna igra koju sam ZAISTA dobro igrao i redovno stizao do njenog kraja tog leta 1988. godine u sunčanom Brajtonu (dobro, svaki dan je padala kiša) (po tri ili četiri puta). No, mišljenja sam da kombinacija veoma taktilnog i razumno tehničkog borilačkog programa sa lepo promišljenim roguelite dizajnom koju ova igra baštini daje u konačnici jedan vrlo častan i fundamentalno zabavan model modernog beat ’em upa koji možda nema raskoš i dimenzije Streets of Rage i Shredder’s Revenge ali to nadoknađuje pametnim radom. Da ne pominjem da igra ima i mod u kome se možete onlajn boriti proitiv drugih igrača a da prilježnim igranjem možete otključati još devet likova pored originalna četiri i da to služi kao sasvim lep podticaj da se sa Double Dragon Gaiden: Rise of the Dragons družite i nakon prvog ili drugog prelaska kampanje.
Naravno, ostaje da se vidi da li će biti nastavka. Arc System Works su poslednjih godina mislim sasvim korektno rukovali drugim Technosovim IP-jevima i tri River City Girls igre (od kojih je jedna, istina, samo preimenovan klasični Kunio Kun naslov iz osamdesetih) su postigle solidan i, mislim zaslužen uspeh. Uskoro ću pisati o River City Girls 2 (o prvom sam pisao ovde), a do tada biram da verujem da je Double Dragon Gaiden: Rise of the Dragons pobrao dovoljno pohvala i prodao dovoljno kopija da obezbedi budžet za nastavak. Ako Secret Base zadrže zdravu filozofiju sa kojim su pravili ovu igru a dobiju para da u nastavku te igre bude VIŠE, to bi moglo da bude JAKO dobro. Do tada, apsolutno nemojte propustiti Double Dragon Gaiden: Rise of the Dragons ako imate imalo ljubavi prema Double Dragonu. Ovo je apdejt kakav je serijalu bio potreban i ostavlja čoveka pozitivno raspoloženim i gladnim za JOŠ.