Jazz Nedeljom je zamišljen kao serija vinjeta koje će ići (možda ne?) svake Nedelje, nudeći preporuku u vidu jednog jazz albuma koji sam tog dana slušao. Ovo nema pretenziju da bude ni ultimativni prikaz neke klasične ploče niti otkrivanje nekog budućeg klasika, već zaista samo to, da se kažu reč-dve o albumu koji sam tog dana rado slušao. Ponekada će to biti stare, proverene klasične stvari, ponekada najnovije izdanje koje sam izvalio na Bandcampu, hoću reći, neće biti pravila. Kako i treba. Kako i mora.
Imamo veoma vreo Januar, i to ne mislim samo na preuranjeno proleće u Srbiji i strahovite požare u Kaliforniji. Iz nekog razloga, broj notabilnih izdanja iz domena džeza i srodnih disciplina je neuobičajeno visok za ovo doba godine, kao da se umetnici i njihovi izdavači nervozno gledaju i klimanjem glavama potvrđuju da je kraj sveta možda sada zaista iza ugla i da je najbolje da se sve što je snimljeno izbaci pred narod što pre, bar da se muzika ČUJE pre nego što se kolektivno preselimo u večna lovišta. ICTUS Records, firma koju već, evo skoro pedeset godina predvodi kompozitor, perkusionista, dirigent, edukator pa i multimedijalni umentik Andrea Centazzo je godinu započela izbacujući čak tri albuma od kojih ćemo danas da se upoznamo sa dva. Treći je, da se razumemo, isto izvrstan i vredan pažnje ali je u pitanju muzika dovoljno žanrovski udaljena od jazza da se ne osećam PREVIŠE krivim što danas neću pisati o njoj. Ali ništa vas ne košta da i taj album (ELECTRONIC MIND WAVES VOL. #2) poslušate dok ste na Bandcampu!
Dva albuma o kojima HOĆU danas pisati su oba dovoljno bliska jazz muzici za moje kriterijume i u pitanju su moćne, prodorne ploče slobodne improvizacije utemeljene na džezu i savremenoj klasičnoj muzici a spremne da u svakom trenutku preispitaju svaki element svoje suštine i mutiraju u kojem god bilo smeru.
Andrea Centazzo Art Trio At Sengawa i Andrea Centazzo J Ensemble: Tokyo Moving Nights su, dakle, albumi hardcore slobodne improvizacije centrirani na perkusionistu, dirigenta i autora koji se nalazi u drugoj polovini osme decenije života i ne pokazuje znakove usporavanja. Oba su snimljena uživo na novembarskoj turneji po Japanu gde je Centazzo sarađivao sa nekim veteranskim muzičarima ali i sa nekim novim nadama improvizacije i avangrade i oba su albumi-DOGAĐAJI u onom najlepšem smislu: dokumenti susretanja muzičara koji nisu „bend“ u nekom konvencionanom smislu i koji su svi posvećeni istraživanju i eksperimentu sa strašću da se iz dostupnih instrumenata izvuče ono najesencijalnije.
Andrea Centazzo je jedno od temeljnih imena evropske pa onda i američke muzičke avangarde poslednjih pola veka (a i nešto duže). Sa listom akademskih titula od koje čovek mora malo da se zagrcne (pored doktorata u muzikologiji, Centazzo je i doktor prava) i zaslugama jednako bitnim i na polju džeza i na polju moderne klasične muzike, Centazzo je i posvećeni predavač koji je na raznim evropskim univerzitetima držao kurseve vezane za muziku, film i multimediju, napisao više od četiri stotine kompozicija (uključujući simfonije i opere), režirao dvadesetak video-filmova, radio sa ogromnim brojem muzičara. Pomenućemo samo najpoznatije među njima: John Zorn, Steve Lacy, Alvin Curran, Don Cherry, Lester Bowie, Evan Parker, Anthony Coleman, Derek Bailey, Tony Oxley, Paul Lytton, Paul Lovens, Mark Dresser, Enrico Rava, Henry Kaiser, Elliott Sharp, Fred Frith, Andrew Cyrille, Lol Coxhill, Steve Swell, Jon Raskin… A kome se od ove liste zavrtelo u glavi, treba da zna da je Centazzo i jedan od vodećih savremenih autora i izvođača solističke perkusionističke muzike sa nastupima gde se akustične udaraljke i elektronika spajaju u nesvetom braku za zvuk i muziku koji kao da nisu sa ovoga sveta.
Od 1976. godine Centazzo predvodi ICTUS Records, etiketu koju je osnovao jer ni jedna od firmi koje je kontaktirao nije htela da objavi njegov album sa Steveom Laceyjem, CLANGS. Centazzo sam kaže: „Bile su to godine velikog entuzijazma, kada je improvizovana muzika imala politički značaj, a muzičari su osetili potrebu da se odvoje od uobičajenog produkcionog biznisa i sami upravljaju svojim nastupima i snimcima.“. Bezmalo pet decenija nizvodno, ICTUS je etiketa koja u katalogu ima umetnike kao što su Steve Lacy, Alvin Curran, John Zorn, Evan Parker, Derek Bailey, Perry Robinson, Henry Kaiser, Elliott Sharp, uglavnom, mada ne UVEK u muzičkim saradnjama sa samim Centazzom. Iako kaže da je izdavaštvo od početka bilo posao na kome nije zarađivao već često gubio novac, Centazzo, evo, skoro pedeset godina ne izlazi iz ove priče jer, pretpostaka je, razume da je bitno da se ovakva muzika pravi, izdaje i čuje, a mogućnost digitalne distribucije uveliko olakšava taj deo njegovog posla.
Štaviše, ni jedan od tri albuma izašla na Bandcampu u Januaru za sada nema fizičko izdanje, mada se nadamo da će do njih na kraju u nekom momentu ipak doći jer se radi o veličanstvenoj muzici.
Andrea Centazzo Art Trio At Sengawa je možda „džezerskiji“ od dva albuma o kojima danas pričamo jer je i postava možda bliža „klasičnom“ triju. Pored Centazza na kombinaciji udaraljki i elektronike, tu su i veteranski kontrabasista Kiyoto Fujiwara, te mlada, vatrena alt-saksofonistkinja Masayo Koketsu o kojoj smo već pisali pre oko godinu dana na ime njenih sumanutih improvizovanih dueta sa Tatsuyom Nakamurom. Fujiwara je jedna stara kuka japanske džez scene, kontrabasista koji je nakon studija na Tokijskom muzikom univerzitetu pod Seiichijem Imamurom prešao Pacifik da uči na Berkliju i konzervatorijumu Juiliard gde ga je podučavao tadašnji prvi kontrabasista Njujorške filharmonije, John A. Schaeffer. Posle diplomiranja, 1975. godine svirao je sa Horaceom Silverom u njegovom kvintetu a dalje nastavio da sarađuje sa takvim imenima kao što su Jackie Mclean, Archie Shepp, Jaki Byard, Sunny Murray, Roy Haynes, Eddie Jefferrson, Eddie Gomez, Rashid Ali, Sam Rivers… Dalja karijera mu je uredno podeljena između SAD i Japana, a od devedesetih je krenuo sa vrlo ozbiljnim istraživanjem kontrabasa u solo-kontekstu, što se na ovom albumu veoma dobro čuje sa Fujiwarom koji rutinski proizvodi dovoljno zvuka za čitav orkestar.
I, da odmah kažem, MILINA je slušati ovako iskusne, a ovako raspoložene improvizatore koji svoje ogromne karijere i životna iskustva (Centazzo je rođen 1948. godine, Fujiwara 1953.) ulivaju u materijal koji nastaje u trenutku dok se izvodi i zvuči svakom notom i svakim zvukom kao najvažnija muzika na svetu.
Veliki deo zvučnog konteksta, boje i teksture otpada na Centazzove udaraljke i elektronsko procesovanje, naravno, i već on sam daje snimku nastupa trodimenzionalalni kvalitet i dubinu, pažljivo kreirajući podlogu za ono što će svirati drugo dvoje muzičara. Nema ovde mnogo „pravog“ džeza, naravno, većina ove muzike nema ponavljajuće ritmove niti nekakav gruv, ali Centazzo nikada ne svira trivijalne note niti u njegovom izvođenju ima slučajnih zvukova. Slušajte Art Trio Live #5: ovo je istovremeno i obredna, ritualna svirka i neka vrsta ljudskog zemljotresa, razvučena po veličanstveno širokoj stereo slici, muzika bez „ritma“ ali urađena isključivo na ritmičarskim instrumentima.
Naravno, Fujiwara je više nego dorastao ovakvom saradniku (sa kojim je, uostalom i ranije imao prilike da svira) i njegova ekspanzivna tehnika je ovde prikazana u svoj svojoj raskoši. Na momente je veoma lako zaboraviti da je ovo samo jedan veliki drveni sanduk sa četiri žice jer Fujiwara proizvodi neverovatan spektar tonova i tekstura, prelazeći bez problema iz sviranja prstima u sviranje gudalom, iz dubokih, gotovo podzemnih vibracija u visoke flažolete i natrag. Kada iz njegove metodične, svečane improvizacije muzika pređe u uzvitlani trio-haos, kao u Art Trio Live #6, to je ona Harmsova buka što nije sa onoga sveta koja se baš zato mora dizati. Naravno Masayo Koketsu ovde iz sve snage nastoji da pokaže da pripada uz ove legende džeza i slobodne improvizacije i njena svirka je strastvena i moćna ali, a možda je to najvažnije, i dalje pažljivo odmerena, da svaki ton koji odsvira bude SMISLEN. Ovde nema takmičenja, nadvikivanja i ego tripova, samo čist zvučni zen.
A koji je oslikan i u tome da kompozicije nemaju imena i da se razlikuju samo po brojevima, što deluje gotovo brutalno u svojoj bezličnosti kada se čuje kako je muzika strastvena i moćna – kad Masayo Koketsu svira uvod za Art Trio Live #7 to nije samo saksofonistkinja koja prolazi kroz skale nego zvuk iščupan iz kolektivnog sećanja i narodne tradicije pa proteran kroz postmoderni džez filter, dalje nadgrađen Centazzovim udaraljkama koje zvuče kao potok što juri preko kamenitog korita a onda sve uleće u free jazz freakout kao da su i dalje rane sedamdesete a Albert Ayler je u stvari živ i džemuje sa Cecilom Taylorom (koji je prešao na kontrabas) i Andrewom Cyrilleom, sve do jutra. A ovakvih trenutaka je ovaj izvanredni album PREPUN:
Andrea Centazzo J Ensemble: Tokyo Moving Nights je, pak, „glavno jelo“ jer je Centazzo i otišao u Japan da svira sa ovim orkestrom a Art Trio mu je valjda onda uleteo kao dobar nastavak priče. J Ensemble je svakako nešto veća postava. Ovde Centazzo i dalje svira udaraljke i elektroniku, ali i diriguje ostalim muzičarima, a u postavi su još i Junji Mori i Yoko Tada (oboje ozbiljni veterani japanskog džeza i avangarde) na saksofonima, Kazumi Suzuki na flauti, perkusionistkinja Tomomi Fukagawa, elektroničar Akiyama „Bob“ Daichi, pijanista Hisaharu Teruuchi, Sayo Horiguchi na violini i Ayako Ogawa na vokalima.
Snimljen na četiri koncerta održana u raznim prostorima u Tokiju, Tokyo Moving Nights je jednako apstraktna ponuda kao i album o kome smo upravi pričali, u smislu da sa i ovde sve kompozicije zovu samo Tokyo Moving Nights i obeležene su samo brojevima, ali onda i JOŠ apstraktnija ponuda u svojoj audio-formi jer je ovo korak ili dva udaljenije od džeza i predstavlja možda „klasičnu“ avangardnu muziku, sasvim lišenu idiomatskog izraza i bilo kakvih veza sa postojećim stilovima.
To da Tokyo Moving Nights ne zvuči hladno i sterilno velikim delom je svakako zasluga samog Centazza koji ove improvizacije predvodi sa velikim autoritetom, dajući svojim udaraljkama osnovne boje, teksture i tonove ali onda se mora prepoznati i koliko su ovo DOBRI improvizatori. Pričamo o jako dugačkom albumu sa čak jedanaest kompozicija i trajanjem dužim od sat i po a na kome naprosto nema momenata praznog hoda, traženja, lutanja, čak ni onog sviranja „napamet“ koje free improv muzičari rade kada su svesni da publika očekuje akciju a oni ne nalaze stvarnu inspiraciju ni u sebi ni u partnerima.
Ovo je album vrlo apstraktnih ali vrlo dubokih eksploracija zvuka ali i ljudskog izraza, istovremeno vrlo akademski razdvojen od nekakvih „pop“ tendencija u muzici (gluma, afektiranje, prenaglašavanje emocije) a opet vrlo neposredan, sa muzičarima koji ne deluju kao laboratorijski tehničari već kao ljudi koji znaju da je SVAKI zvuk koji proizvedu ovde životno važan. Tokyo Moving Nights #2 je, recimo, odličan primer jer će ovde klavir i ženski glas voditi kompoziciju tako da se u nju umešaju udaraljke i saksofon i da sve zvuči istovremeno i napeto, tenzično, kao da od svakog zvuka zavise životi, a da niko od muzičara ne padne u iskušenje da istrči iz stroja i isprazni se u lica publike.
Centazzo je ovaj album snimio na malom, prenosnom stereo-snimaču i zatim pažljivo editovao materijal sa svih koncerata u ovih jedanaest komada. Skromnost tehničkih uslova samo doprinosi snazi muzike dajući izvedbama jednu onostranu, distanciranu dimenziju ali ponovo vredi da se istakne kako su instrumenti pažljuivo raspoređeni u prostoru, kako su im boje i teksture karakterne, kako ovde nema praktično ni jednog slučajnog, trivijalnog zvuka.
Tokyo Moving Nights verovatno nije album koji ćete kupiti omiljenoj razrednoj kao poklon za odlazak u penziju ali ako to ipak učinite, ona će njemu da se vraća mnogo puta u budućnosti, svaki put se osećajući kao da ulazi u jedan tajni svet izmaštan samo za nju. Pa, kad ste već tu pomozite joj da otvori i Bandcamp nalog: