Jazz Nedeljom je zamišljen kao serija vinjeta koje će ići (možda ne?) svake Nedelje, nudeći preporuku u vidu jednog jazz albuma koji sam tog dana slušao. Ovo nema pretenziju da bude ni ultimativni prikaz neke klasične ploče niti otkrivanje nekog budućeg klasika, već zaista samo to, da se kažu reč-dve o albumu koji sam tog dana rado slušao. Ponekada će to biti stare, proverene klasične stvari, ponekada najnovije izdanje koje sam izvalio na Bandcampu, hoću reći, neće biti pravila. Kako i treba. Kako i mora.
Danas ćemo slušati dva sveža američka albuma od kojih je jedan, nažalost posthumno izdat ali na sreću je da je uopšte izašao. Drugi, a koji ćemo poslušati prvi, nije posthumno izdanje i njegovim autorima možemo da samo poželimo mnogo sreće, berićeta i još dugi niz godina rada u ovom i drugim formatima.
A taj format se možda naslućuje iz imena grupe i naslova albuma. Andy Biskin and Reed Basket: Reed Basket asocira na kopu od pletene trske ako niste upućeni u džez sleng i ne znate da se „trskom“ naziva svaki duvački instrument sa piskom, no ovde vredi ukazati da je u pitanju vrlo partikularna vrsta duvačkog instrumenta sa piskom. Naime klarineta. Reed Basket je, dakle, album, ali i kvartet – koji prevodi Njujoračanin Andy Biskin – koji ima jednu jednostavnu krilaticu: samo klarineti, sve vreme.
Klarinet je instrument koji je u džezu načelno najviše vezan za neka prošla vremena, instrument koji je bio popularan tokom doba svinga i regtajma, partikularno u vreme kada je rani čarslton ples iz dvadesetih godina evoluirao da se prilagodi modernom svingu. Lično, kao klinac sam klarinet prevashodno vezivao za narodnu muziku, najviše na ime sveprisutnosti velikog Bokija Miloševića u tadašnjoj medijskoj ponudi, ali jesam bio svestan njegovih veza sa „starinskim“ džezom. U tekstu o Andyju Biskinu magazin Njujorker priznaje da se danas ne može govoriti o nekakvoj renesansi klarineta u džezu – njegov metalni pobratim saksofon je preuzeo primat četrdesetih godina prošlog veka i kao da nema nameru da se skloni – ali tvrdi da se njegovo pojavljivanje u džez krugovima u poslednje vreme može registrovati „sa većom učestalošću“ i da je Biskin ovde neka vrsta avangarde u svom istraživanju Amerikana-nasleđa i njegovog povezivanja sa drugim, neispitanim muzičkim regionima.
Biskin je kompozitor, klarinetista i neka vrsta avangardnog filmmejkera, partikularno poslednjih godina gde je u projektu Goldberg Variations za turneju kreirao dvanaest video animacija i muzičkih komada za svoj sekstet. Njegove muzičke inspiracije su na očekivanom rasponu od američke akademske avangarde do avangardnog a klasičnog džeza: Raymond Scott, Charles Ives, Thelonious Monk, Igor Stravinsky. Po rođenju Teksašanin i odrastao u muzičkoj porodici, Biskin je kao klinac slušao meksičke narodnjake, diksilend, simfonijsku muziku, paradne bendove i, uh, nemačke polke. Pa je onda u srednjoj školi bio u bendu koji je svirao polke i valcere. Bavio se trubom i trombonom ali se na kraju odlučio za klarinet. Na Jejlu je studirao antropologiju i muziku i kasnije bio asistent Alanu Lomaxu da bi kasnije počeo da radi kao autor dokumentarnih filmova. Počeo je da radi kao kompozitor, kaže, praktično slučajno, nakon susreta sa kompozitorom Guntherom Schullerom u liftu u Njujorku i od tada se bavi različitim muzičkim interesovanjima. Sa trubačem Kennyjem Warrenom, recimo, ima kvartet 16 Tons a gde se kombinuju evropski folk koreni, rana američka narodna muzika i avangarda. Ibid je kvartet (klarinet, trombon i dva seta bubnjeva) u kome se radi kombinacija old school njuorleanskog džeza, polke, fanka i bluza. The Spokes je duvački trio koji i sam kombinuje predratni džez, kamernu muziku, savremenu klasiku i duvački program iz vremena građanskog rata u SAD.
Reed Basket je dakle, najnoviji i na neki način najradikalniji projekat u Biskinovom portfoliju najpre zato što zaista treba biti prilično odlučan pa sastaviti bend od samih klarinetista. Biskinovi saradnici na ovj ploči, Peter Hess, Mike McGinnis i Sam Sadigursky, kao i on, sviraju po više različitih klarineta, sa različitim registrima i to, zapravo, albumu daje bogatstvo i dubinu zvuka. Ovo nije nekakav suvi avangardni eksperiment u kome se klarinet dekonstruiše i svodi na svoje osnovne vrednosti nego generalno vesela kolekcija kamernih kompozicija koje su smeštene na nekoliko udobnih pozicija između klasike (folk i džez klasike, prevashodno) i avangarde.
Najveći broj kompozicija na albumu napisao je Biskin i one imaju prepoznatjiv, lepršav, često folklorom inspirisan duh. Easy Chair koja album ottvara je, recimo, napravljena kao kasni sving ili rani bebop komad, plesnog gruva ali sa mnogo avangardnih elemenata u prolasku kroz harmonije ali i promene ritma. Glavna tema je zasnovana na kompulzivnom, jednostavnom rifu, ali njena razrada je složena i često izlazi daleko iz teritorije koju bi za sebe zahtevala nekakva istoriji verna rekonstrukcija.
Odmah iza nje je Camelot, glavna tema iz istoimenog brodvejskog mjuzikla koji je napisao Frederick Loewe, atmosferičan komad folklorom i arturijanskom legendom inspirisane muzike. Biskinova Yasmina je prilično „evropski“ intornirana folk balada, a Moment Musicaux #3 je Franz Schubert transformisan u narodnjački plesni komad. New Fangle je ponovo Biskinova džez kompozicija koje je četrdesetih godina prošlog veka mogla biti i tema što je radosno sviraju big bendovi, sa svojim sving ritmom i velikim rifovima. Ponovo, ovaj kvartet dosta radi na poigravanju sa harmonijom i ritmom i sve su to avangardna čitanja klasike.
I kad smo već kod klasike, tu je i Pee Wee Russell sa Wailin’ D.A. Blues, samo što je ovaj klasični bluz komad iz četrdesetih u verziji kvarteta pretvoren u halucinantnu, psihodeličnu procesiju nota koje „wailin’“ komponentu originala izvlače u prvi plan.
I ostatak albuma je kombinacija Biskinovih kompozicija sa nekim klasicima, uključujući hiperoptimističnu verziju Reedove Walk on the Wild Side a onda i prilično strejt odsviran Jelly Roll Morton klasik Wolverine Blues. Dakle, Reed Basket ima nešto za svakoga, od skoro sasvim strejt svinga, preko psihodeličnog bluza, evropskog folka do kamerne avangarde i sve je to odrađeno u izuzetno sigurnim kvartet-aranžmanima i uz izuzetno lepe boje instrumenata. Ovo možete pustiti i na dečijem rođendanu i biti posmatrani kao obrazovana osoba od ukusa i sa mnogo šarma. Pa izvolite:
Drugi album je, rekosmo, izdat posthumno. I to DOSTA posthumno. Nekih devet godina posle smrti autora, da budemo precizni i dvadesetjednu godinu nakon što je album snimljen. Marco Eneid Quintet: Wheat Fields of Kleylehof je živi album u izdanju firme Balance Point Acoustics iz Sent Luisa, jednog ozbiljnog malog preduzeća osnovanog da bude diskografski dnevnik kontrabasiste Damona Smitha. Nedavno smo hvalili najnoviji album Roscoea Mitchella na kome je Smith svirao – takođe izašao za BPA – a danas imamo na programu izvanrednu ploču energičnog, na momente FURIOZNOG free jazza materijalizovanog u sedam podugačkih improvizacija.
Marco Eneidi je bio sjajan saksofonista, rođen u Oregonu – i to baš u Portlandu za koji je jasno da je muzički neksus Pacifičkog severozapada SAD – ali muzički obrazovan i kaljen u Njujorku. Rođen 1956. godine, Eneidi se preselio u Njujork 1981. da uči kod Jimmyja Lyonsa a onda je krenuo i da svira sa njujorškim facama kao što su William Parker, Jackson Krall, Dennis Charles. Već 1984. godine ga je Bill Dixon zaposlio na koledžu Bennington da tamo bude predavač mlađim muzičarima a od devedesetih kreće njegova diskografska i ospežna koncertna aktivnost, između ostalog u bendu Cecila Taylora. Sa Taylorom je doputovao u Evropu pa mu se to dopalo i onda je, nakon što je jedno vreme ponovo živeo na zapadnoj obali SAD i svirao sa Glennom Spearmanom, rešio da se preseli u Beč. Tamo je živeo od 2005. godine gde je svake nedelje organizovao free improv sesije za domaće i gostujuće muzičare, da bi se 2015. godine preselio u Meksiko a onda naredne godine, nažalost, umro u Kaliforniji.
Eneidi je još kao dete učio saksofon od Sonnyja Simmonsa a svoje je akademske titule stekao na nekoliko visokih škola (Mt. Hood Community College, gde nije diplomirao ali je to učinio na Sonoma State University, a onda na Mills Collegeu i odbranio master) da bi kasnije tokom karijere studirao severnoindijsku klasičnu muziku na muzičkom koledžu Ali Akbar u Kaliforniji. No, jazz improvizacija je bila strašno važna za ovog muzičara i Wheat Fields of Kleylehof je snimak koji u prvi plan izbacuje upravo ovakav pristup žanru: džez koji je na momente nekontrolisano kreativan a na momente kreativno nekontrolisan.
Pored Smitha na kontrabasu ovde su i Darren Johnston na trubi, John Finkbeiner na gitari i sjajni Vijay Anderson na bubnjevima. Kompozicije su Eneidijeve i pokazuju na kom mestu je u tom trenutku bio u svojoj karijeri i muzičkoj evoluciji, sa jasnim odjecima vremena provedenog sa Cecilom Taylorom (a gde je sa sobom doveo i Smitha) ali i uticajima evropske, posebno nizozemske free jazz i free improv scene, gde je Eneidi već imao iskustva sviranja sa Hanom Benninkom. I onda, Wheat Fields of Kleylehof je ploča na kojoj imate ceo raspon slobodog, razobručenog džeza, od tihih, asptraktnih, gotovo nemuzičkih istraživanja čistog zvuka, preko kamernih tema i slobodnog post-bop fraziranja sa Andersonovim neponovljivim gruvom, pa do klasičnih freakout gasiranja koja nisu samo krešenda kompozicija već, često, njihov glavni sadržaj.
Svirka visokog intenziteta, velike brzine, bučna i ekspresivna je, naravno, sinonim za „free jazz“ za mnogo ljudi, unutar i verovatno još više izvan free jazz scene, i, pogotovo ako dolazite iz orbite Cecila Taylora, prirodna stvar. No, onako kako Taylor nije bio puki siledžija sa dobrom fizičkom kondicijom, tako ni Eneidijeve kompozicije nisu sirovi komadi buke već elegantno napisani i ubitačno odsvirani komadi avangardog džeza u kojima tepih-bombardovanje duvačima i rafalna paljba sa gitare dolaze kao deo jasno postavljenog konteksta i narativa.
Smith je Eneidija doživljavao kao svog prijatelja i mentora – i dalje, veli, koristi gramofon koji je uzeo od njega – i verujem da je veoma srećan što je u arhivima duže od dve decenije imao ovaj snimak koji je sada mogao da pošalje Weaselu Walteru na miksovanje i mastering. Walter ima svoj prepoznatljiv zvuk koji možete i ne morate voleti. Ja ga lično volim i mislim da je uhvatio i dubinu i intenzivnost ovog kvinteta a da nije album učinio napornim za slušanje. Ako ste skloni free jazzu koji zahteva od slušaoca dosta ali dosta i nagrađuje, Wheat Fields of Kleylehof je nezaobilazna lektira: