Jazz Nedeljom je zamišljen kao serija vinjeta koje će ići (možda ne?) svake Nedelje, nudeći preporuku u vidu jednog jazz albuma koji sam tog dana slušao. Ovo nema pretenziju da bude ni ultimativni prikaz neke klasične ploče niti otkrivanje nekog budućeg klasika, već zaista samo to, da se kažu reč-dve o albumu koji sam tog dana rado slušao. Ponekada će to biti stare, proverene klasične stvari, ponekada najnovije izdanje koje sam izvalio na Bandcampu, hoću reći, neće biti pravila. Kako i treba. Kako i mora.
Danas PONOVO dva albuma, u daljoj potvrdi da je ovo proleće jako loše za sve drugo ali JAKO dobro za džez. Slušaćemo novi, živi album zvezde u usponu njujorškog džeza i fjužna, objavljen pre nekoliko dana skoro bez ikakve najave i građenja tenzije, pa ko se iznenadi, iznenadio se, a onda ćemo poslušati i jedan novi album koji nam stiže sa beskrajno zanimljive portugalske scene avangardnog džeza, improvizacije i, generalno, nove muzike. Lepa ponuda, bogat obrok, izvolite, raskomotite se.
Marcus Gilmore: Journey to the New: Live at the Village Vanguard je izašao šesnaestog Maja, kako rekosmo, bez specijalnih najava i reklamiranja, verovatno uz prepoznavanje da je muzika na njemu dovoljno posebna, ekspresivna i ubedljiva da izgradi mitologiju o sebi spontano, bez potrebe da je njeni autori posebno hajpuju i, možda, time malo pokvare i magiju otkrića koje dolazi iz same zajednice, kada varnica krene da se prenosi od usta do usta i dok stigne do vaših ušiju već je kreirala prerijski požar. Čini se da je ovaj pristup bio ispravan jer sam makar JA postao svestan albuma kada ga je Bandcamp istakao kao najprodavaniji album u svojoj džez sekciji u nedelji kada je izašao i nakon slušanja ostao zbilja impresioniran i zrelošću i ambicioznošću muzike što se na njemu čuje.
Ali, dobro, nije da je Marcus Gilmore nekakav žutokljunac kome je ovo prvi rodeo u Vilidž Vengardu. Bubnjar iz Kvinsa ima već tridesetosam godina, a sa profesionanom karijerom koju je započeo već sa šesnaest. Odmah po završavanju srednje škole dobio je stipendije da paralelno studira na Muzičkoj školi Julliard i Muzičkoj školi Menhetn, svirao sa ogromnim brojem uglednih muzičara, dobijao pohvale u Njujork tajmsu da je inovativan i originalan još dok je bio u ranim dvadesetima, pisao muziku za Pixarov Soul, svoju prvu narudžbinu za orkestarsku kompoziciju dobio 2020. godine… Gilmore je prekaljeni džez-pregalac u ovom trenutku u vrhuncu svoje kreativne energije i zapravo se čini da je tek na početku faze u kojoj će raditi više autorske muzike i potpisivati albume kao glavni autor i lider benda.
Pomenućemo neke od ljudi sa kojima je Gilmore radio čisto da bude jasno o kom kalibru ovde tačno pričamo. Za početak, Marcusov deda je bio Roy Haynes jedan od najzaposlenijih bubnjara ere bebopa – a koji je u karijeri od skoro osam decenija svirao i sving i fjužn i avangardu – čovek sa ogromnim brojem prestižnih nagrada i distinkcijom da se smatra jednim od džez bubnjara koji je snimio najviše ploča u karijeri. Marcus je onda krenuo njegovim stopama i upisao saradnje i sa takvim legendama kao što su Chick Corea, Pharoah Sanders, Ravi Coltrane, Mulatu Astatke, Natalie Cole, Gonzalo Rubalcaba, Terrence Blanchard, Vijay Iyer, Brad Mehldau, Nicholas Payton, Zakir Hussain ili Roy Hargrove, a onda je i sasvim lako i prirodno sarađivao i sa crnim muzičarima izvan striktno džez žanra, kao što su Talob Kweli, Jill Scott, Common, Flying Lotus (kome je baba-tetka, ne zaboravimo, bila Alice Coltrane), Norah Jones, Queen Latifah, Bilal… Svirajući sa Chickom Coreom već je okusio kako je to biti nagrađivan Gremijem, ali Gilmore, reklo bi se, tek sada u zrelijim godinama pravi prostor za sopstveni kreativni i autorski izraz i kreće u pravljenje sopstvene muzike.
Journey to the New: Live at the Village Vanguard, snimljen prošle godine je ko zna koji po redu Gilmoreov nastup u ovom legendarnom džez klubu u Grinič Vilidžu, ali on je sam na Instagramu pojasnio kako mu je, tek kada je tamo počeo da nastupa sa bendovima koje sam predvodi, postalo jasno koliko je smisleno i značajno da se tamo i snimi živi album. Nije da nije imao velike prethodnike, naravno.
Za ovaj konkretni dejt, a gde je ista postava šest večeri svirala svoj program u klubu, sa Gilmoreom su svirali Morgan Guerin na „elektronskom duvačkom instrumentu“, EWI, David Virelles na klaviru, Emmanuel Michael na gitari, Rashaan Carter na kontrabasu i Burniss Travis koji je pored električnog basa zadužen i za „dizajn zvuka“. Muzičari koje smo nabrojali su takođe uglavnom upisani i kao autori kompozicija koje se ovde čuju sem kompozicije Open Handed Reach prerano otišle pijanistkinje i edukatorke Geri Allen a za čije intimističko, suptilno izvođenje ovde Virelles dobija veoma topao aplauz od publike.
I generalno muzika na ploči je „topla“, sa puno improvizacija spakovanih u veoma ugodan, veoma uglađen ali ne beživotan fjužn zvuk kojim kolorno dominira EWI i daje mu preliv prepoznatljivog a opet „svežeg“ retrofuturizma.
Gilmore je, naravno, izuzetno kvalitetan bubnjar ali njegova svirka nije samo impresivna zbog kompleksne metrike i precizne kontrole dinamike. On je ipak ovde lider i čuje se da su kompozicije izgrađene oko ekspanzivnih ritmičkih temelja, a kada solira, na primer u monumentalnoj naslovnoj kompoziciji koja album zatvara, to nije spektakl tehničkog vatrometa već istraživanje teskture i boje kroz složenu poliritmiju.
Ako bih izdvojio ijednog drugog muzičara, to bi morao biti Virelles, kubanski pijanist i elektroničar sa strahovitim sivijem iza sebe (svirao je sa Ravijem Coltraneom, Oliverom Lakeom, Billom Frisellom, Reggiejem Workmanom, Henryjem Threadgillom, Milfordom Gravesom, Wadadom Leom Smithom…) a čiju svirku ovde karakterišu sa izvrsna pratnja i još bolje solaže tokom celog albuma, no čitav bend je izvanredan, nudeći fjužn koji energiju roka, emociju džeza i kinematičnost retrofuturističke fantastike drži u idealnom odnosu. Gilmore sa ovim albumom definitivno okreće novi list u svojoj karijeri i biće zanimljivo pratiti šta će u budućnosti raditi:
Drugi album koji danas slušamo je Mazam: Pilgrimage Vol. II jedna suštinski koncept-ploča koja kroz svojih četrnaest kompozicija pokriva period od jednog dana, tako što svaka, počev od sedam ujutro a završavajući se sa poslednjom koja je naslovljena sa osam uveče, obeležava jedan sat i svojim naslovom označava aktivnosti koje su planirane da se rade u tom periodu. Zvuči možda i malo suvo i formalistički i muzika svakako odiše jednom laboratorijskom „eksperimentalnom“ aromom, ali je ona istovremeno i topla i ljupka i nudi slušaocu lepu kombinaciju džeza i kamerne kompozicije, atonalne muzike i simpatičnih tema, boja i tonova.
Mazam su osnovani 2018. godine, prevashodno kao formacija koja će svirati kompozicije što će ih pisati saksofonista João Mortágua. Ovaj alt i sopran saksofonista iz Coimbre je veoma snažno okrenut autorskoj muzici sa niskom albuma koje je uradio u raznim postavama. Iako veoma čvrsto ušančen u domenu portugalskog avangardnog džeza i slobodne improvizacije, Mortágua ima i „mejnstrim“ prepoznatljivost, sa albumom Dentro da Janela iz 2019. godine koji je dobio nagradu za džez album godine na ceremoniji Play u Portugaliji, a sam Mortágua je te godine poneo i titulu „Džez muzičara godine“ koju mu je dodelila nacionalna televizija. No, iako je i Dentro da Janela bila prilično avangardna ploča, sa dugačkim, kompleksnim kompozicijama jednako okrenutim teksturi kao i melodijama, oa je nešto bliža „standardnom“ džezu od ovoga što se da čuti na Pilgrimage Vol. II.
Jedan od razloga je svakako Mortáguino sazreanje kao autora ali drugi je i to da je Mazam za ovih sedam godina radikalno evoluirao u kvartet koji muziku pravi kroz kolektivistički proces zajedničkog pisanja i improvizovanja.
Mortágua radi sa dosta različitih muzičara u raznim projektima, a za Mazam ima u postavi pijanistu i klavijaturistu po imenu Carlos Azevedo, jednog vrlo uglednog akademskog radnika, koji ime i prezime, istina je, deli sa starijim, poznatijim i pokojnim portugalskim džez pijanistom i kompozitorom, ali koji ima vrlo solidnu karijeru kao autor, izvođač i predavač. Na kontrabasu je Miguel Ângelo, još jedan autor koji predvodi svoje postave, a bubnjeve svira Mário Costa, čovek koji je napravio strelovit uspon na evropskoj džez i avangardnoj sceni, 2018. godine bio portugalski džez-muzičar godine itd.
Dakle, sa ovoliko snažnih autorskih ličnosti u postavi, Pilgrimage Vol. II je isto onoliko proces pregovaranja između četiri muzička intelekta koliko i kolektivni napor da se različite ideje i uticaji uliju u srazmerno kompaktne komade od po dva, tri, četiri ili pet minuta. Improvizacija je ovde ime igre, ali Mazam nije free for all igra slobodnih asocijacija, ili nije SAMO to. Bend izrazito nastoji da svira u formatu koji će sugerisati konvencionalnu strukturu pesme, a što onda služi kao osnova za dekonstrukcije kroz improvizaciju.
Drugim rečima, muzika na ovom albumu može da ima i ritam i gruv, i teme i njihovu manipulaciju, kao što je, na primer u najdužoj kompoziciji, skoro devetominutnoj 9AM – Lets Go koja bi se uz malo ratezanja mogla nazvati i fjužn komadom na ime Costinog poliritmičnog ali ipak nominalno plesnog gruva i Azevedovog rada sa klavijaturama pored pijanističke, ritmičke pratnje. No, odmah posle nje dobijamo 10AM – Break, koja je negde na drugoj strani spektra, sa polaskom iz izolovanih incidenata zvuka i dobacivanja sitnih nota i udaraca između muzičara dok se spontano ne izgradi nekakva pravilna forma, osetljiva, na ivici raspada sve dok se pesma posle stotrideset sekundi ne završi.
Ali onda je 11AM – Getting deeper jedan nežni, čak romantični džez komad gde Azevedo nudi suptilnu, skoro pointilističku pratnju za Mortáguin prašnjavi, kontemplativni solo na altu i slušalac, nepripremljen za teleportovanje direktno u harlemski klub Minton’s Playhouse, cirka 1949. godine će se možda zapitati da li halucinira.
Ali ne, to samo Mazam rade sve što im padne na pamet i rade ga odlično. 12AM – Conclusion je još jedan snažan jazz komad, ali naglašenije avangardan, bez prebrojivog ritma ali sa emotivnim saksofonom koji ga predvodi a onda međuigrom između saksofona i kontrabasa koja zvuči kao da su dve mačke naučile da sviraju i jure se po podu.
1PM – Lunch je pomalo kao da je Morton Feldman rešio da svoje monumentalne a spartanski svedene kompozicije od po nekoliko sati spakuje u pet minuta i ovo je neidiomatski komad zvučnih incidenata koji pričaju tajanstven narativ. 2PM – Nap je ponovo intimistička, sanjiva kompozicija u kojoj kontrabas i saksofon lenjo razgovaraju na kanabetu šuštećeg doboša, sa klavirom koji se oko njih kreće na prstima.
Čitav je, dakle, album sklopljen od izuzetno ukusno konstruisanih malih kompozicija u kojima se improvizacija događa oko unapred poznatog jezgra, pa je ona efektna, ekonomična, bez lutanja i filozofskih neodumica koje se često susreću u slobodnijem formatu. Zvučno, ona je VEOMA prijemčiva sa kvalitetnim studijskim snimkom, miksom i masterom koji imaju prostora za njenu dinamiku i kolornu ekspanzivnost. Mazam su, dakle, još jedan od izdanaka jedne od najinteresantnijih i najdoslednije eksperimentatorski nastrojenih scena avangardne džez muzike u Evropi sa albumom koji se sluša više puta i proučava. Pa krenite u proučavanje, molim: