Jazz Nedeljom je zamišljen kao serija vinjeta koje će ići (možda ne?) svake Nedelje, nudeći preporuku u vidu jednog jazz albuma koji sam tog dana slušao. Ovo nema pretenziju da bude ni ultimativni prikaz neke klasične ploče niti otkrivanje nekog budućeg klasika, već zaista samo to, da se kažu reč-dve o albumu koji sam tog dana rado slušao. Ponekada će to biti stare, proverene klasične stvari, ponekada najnovije izdanje koje sam izvalio na Bandcampu, hoću reći, neće biti pravila. Kako i treba. Kako i mora.
Da ne ispadne da sem brutalne avangarde koju forsiram poslednjih nekoliko nedelja u džezu nema baš ništa drugo da se čuje, evo za ovu priliku jednog veoma prijatnog albuma, u sasvim konvencionalnom, najkonvencionalnijem smislu. Ovo je ploča lepih melodija i vrlo relaksiranog, plesnog gruva koja se ne zamara dekonstrukcijama forme niti teškim pitanjima na koja se može odgovoriti samo po cenu delića vaše besmrtne duše, već pre svega pronalaženjem u džezu one njegove elegantne, cool lepote u kojoj se dobra tema, kvalitetan ritam i funkcionala improvizacija u okviru zadatih granica glancaju do brilijantskog sjaja. Istovremeno, muzika koju ovo kreira je intenzivno lična i ekspresivna a bez ikakve nameštene glume i isforsiranosti. Pričam, naravno, o drugom albumu detroitskog kompozitora (i bubnjara) po imenu Mark Lipson, a koji je naslovljen dosta zloslutno – Realism.
Zloslutnosti ovde nije kraj – Lipson je, uprkos karijeri koja se proteže još od ranih sedamdesetih godina prošlog veka, i ne samo izvođačkoj već i kompozitorskoj poziciji na mičigenskoj i detroitskoj džez sceni, za mene bio potpuno nepoznat autor sve do pre neki dan. Nije da sam ja neki veliki poznavalac džeza ali JESTE malo blam da nemam pojma o čoveku koji intenzivno radi skoro pola veka u jednom od velikih urbanih centara na istoku SAD. U neku moju malu odbranu, čovek je snimio sao dva albuma kao autor… Da nema vebsajta na kome ima gomila njegovih fotografija kako svira bubanj, Lipson bi, što se mene tiče mogao da bude i duh – internet ima izuzetno malo podataka o ovom čoveku a većina njih potiču baš sa njegovog sajta: da je počeo da svira ranih sedamdesetih, da je prvo bio samouki bubnjar koji je nastupao sa lokalnim R&B ekipama a posle dobio stipendiju da studira udaraljke u Njujorku, pa je još kasnije učio i muzičku teoriju i kompoziciju, da je osnivač Detroit Composers’ Collective inicijative koja je neka vrsta neksusa detroitske džez scene i, zapravo, kompozicije koje Lipson piše bivaju i objavljene pod DCC brendom.
Ono što je nesumnjivo je da Lipson zaista već jako dugo svira i stvara džez na detroitskoj sceni i da su dva njegova važna uzora bili pokojni Kenn Cox i pokojni Brad Felt, lokalne džez legende. Sa ovim potonjim je Lipson dosta i svirao i zapravo je i ovaj album delom jaka posveta ovoj dvojici prethodnika i mentora. Iako ploča ima i vrlo lepo napisan tekst o muzici iz pera Ofelije Saenz, i dalje sam osećao kao da nemam dovoljno informacija pa sam kontaktirao kompozitora kako bih mu 1) izrazio divljenje na albumu i 2) tražio par dodatnih detalja koji će muziku osvetliti iz pravog ugla. Lipson je bio jako ljubazan i predusretljiv, pišući mi pred zakazanu operaciju šake i objašnjavajući da je album – inače snimljen još 2015. godine a tek sada izbačen u prodaju – pisan tokom perioda od pola decenije koji je u njegovom životu bio pun iskušenja. Sam naslov sugeriše baš ono što mislite, suočavanje sa surovom realnošću koju treba znati svariti, mada je Lipson u poruci dodao i da „politički, moramo da se bavimo realnošću, radije nego fantazijom“ što je, eh, rečenica koju bi u našoj državi valjalo ponavljati posle bukvalno svakog priloga u kome se pojavljuju predsednik, premijerka ili neko iz njihove orbite… Hoću reći, slažemo se u potpunosti, transatlantski prijatelju i brate.
Iako album, dakle, potiče sa mračnog mesta i bavi se zaista potencijalno zloslutnim temama, on je zvučno nabijen strašću, lepotom, optimizom i energijom. U pitanju je vrhunska kolekcija kompozicija koje je pola napisao Lipson, dok su ostale četiri Coxovi i Feltovi komadi u njegovim aranžmanima. O ekipi koja sa Lipsonom svira na ovom albumu (a u pitanju su dve postave u kojima se ponavlja samo trubač Dwight Adams, detroitska legenda što već više od dvadeset godina svira sa Steviejem Wonderom) ne znam mnogo, a što u neku ruku i ukazuje da Detroit naprosto nema tako poznatu scenu – barem meni, prekooceanskom tupadžiji koji se o svemu informiše iz sedme ruke – kao susedni Čikago ili istočniji džez-centri kao što su Njujork i Filadelfija. No, ovo su muzičari sa kojima Lipson, nagađam, radi godinama, i na albumu se čuje ne samo individualni talenat već i kilometraža koja dolazi uz stalni rad. Najzanimljivije od svega je svakako da Lipson, iako potpisuje sve aranžmane i polovinu kompozicija, sam ne svira na ovim snimcima. Umesto toga na bubnjevima su Jesse Kramer, pouzdani lokalni sajdmen ali i lider, kao i Sean Dobbins, koji i predaje na univerzitetu Wayne State. Obojica su odlični bubnjari a ako se može govoriti o vidnim razlikama to je da Kramer svira kompozicije koje su više u bop stilu dok Dobbinsa Lipson koristi u kompozicijama sa latin ritmovima. Ovde mu takođe pomaže kubanski majstor perkusija Pepe Espinosa za postizanje autentičnog latinoameričkog stila.
Moram da priznam da Lipsonova kompozicija koja album otvara, jedan vrlo cool komad nazvan The Masters, kreiran kao posveta detroitskim velikanima i kako mi je napisao „mojim mentorima“, postavlja i pomalo pogrešna očekivanja za ostatak materijala. Ovo je komad srednjeg tempa sa temom koja je izrazito nostalgična i solažama koje su uredne i, pogotovo kad pričamo o tenor saksofonu Andrewa Bishopa, urađene legato, bez napora ili buke. Trubač Adams se takođe uklapa u ovo raspoloženje i The Masters je izuzetno prijatan komad post-bop/ cool jazza sa vrhunskim pijanističkim bravurama Cliffa Moneara (takođe profesora na Wayne State) ali i sa vrlo pažljivo odmerenim aranžmanom i strukturom koja je etalon urednosti. Da bude jasno, radi se o izrazito lepoj temi i odličnoj svirci, ali na osnovu ove pesme skoro da sam očekivao da čitav Realism bude samo cool omažiranje muzike velikih prethodnika bez mnogo vatre i pucnjave. No, to bi, pokazaće se, bilo pogrešno očekivanje jer je već drugi komad, Tony’s Trip jedan vrlo uspeo blend dinamičnog kubanskog ritma i maštovitog jazz soliranja. Napravljena kao posveta Lipsonovom prijatelju Tonyju Martinu, čija je životna priča bila prepuna izazova i neočekivanih preokreta, ovo je duhovita i energična Cuban-Jazz pesma čije ćete teme dugo nositi u glavi. Latin jazz, naravno, ima već pola posla obavljeno kada uhvati dobar gruv, a ovde su Lipsonova aranžiranja presudna za efektne promene tonaliteta i atmosfera. Ova kompozicija i potvrđuje da ovaj album, iako duboko ličan, i, videće se, na momente, i mračan, prevashodno treba posmatrati kao muziku pokreta, odnosno muziku za ples, ne u nekom pežorativno-tezgaroško-površnom smislu, već kao muziku koja i gruvom i solažama poziva na pokret i kroz pokret razvija svoje teme i raspoloženja radije nego da se bavi, jelte, već pomenutom dekonstrukcijom. No, ako pogledate šta piše Sanezova, ona pedantno nabraja čak dvanaest promena ritma u ovoj kompoziciji, a koje, kako i ona kaže, zapravo skoro da ne primećujete jer vas muzika nosi.
Cuernavaca koja sledi je ponovo jedan cool komad veštih interpretacija latino predložaka Kennyja Coxa sa saksofonistom Rafaelom Statinom koji ovde solira na flauti a posebno lepo leži solo pijaniste Michaela Malisa na Vurliceru koji je velikom prethodniku odaje poštu kroz toplu, maštovitu i vrlo gruvi svirku. Ovaj „južni“ deo albuma zaokružuje sledeća, Samba de Romance, jedna, kako joj i ime kaže, romantična i nežna samba, opet iz Coxovog repertoara, a takođe prva i jedina pesma na albumu na kojoj ćete čuti solažu na kontrabasu. Jeff Pedraz je ovde svira gudalom i ona je deo gruva cele pesme, vrlo melodična i bez bežanja iz harmonije.
No, naslovna kompozicija, peta po redu je već pomalo iznenađujuće atmosferičan post-bop komad sinkopiranog, stakato ritma i kompulzivnog bas-rifa koji drži napetost svirajući napadno osnovni ton a preko kog pijanista Monear ima svoje putovanje kroz mrak sve dok se u igru ne uključe tenor saksofon i truba kao dve radoznale noćne životinje. Realism je Lipson koji svoje muzičare postavlja u vrlo evokativan, vrlo kinematski prostor i gotovo da je neverovatno da je isti čovek napisao ovo i The Masters. Mislim, gotovo neverovatno ako ste uskogruda budala kao što ja često znam da budem… I sam Lipson, kao i Saenzova naglašavaju da je ovo u velikoj meri atonalna kompozicija ali to se skoro ne primećuje jer muzičari sviraju u prijatnom – ako već malo tenzičnom – gruvu a solaže su i dalje veoma bluzi po teksturi ako ne po harmonijama.
Dva aranžmana Brada Felta koja slede su izuzetna i jasno je zašto ih Lipson ostavlja za pred kraj ploče. Existentialism je nošen sjajnom temom i ritmom u kome ponovo briljira Espinosa, a soliranje je ovde puno vatre i mada i dalje pričamo o plesnoj muzici, duvači definitivno imaju prednost nad ritam sekcijom u ovoj pesmi. Tenorista Statin odnosi šnjur ekspresivnim soliranjem, ali ni Adams mu ne ostaje dužan, dok trombonista Terry Kimura uglavnom pomaže da se rifovi podebljaju i dobiju na dinamici. PJ Lids koja sledi je još uzbudljiviji i duži Feltov komad sa mnogo perkusionističkih deonica i skoro da deluje kao neophodno da u budućnosti dobijemo album koji bi čitav bio sklopljen od Lipsonovih aranžmana Brada Felta.
Završna kompozicija, Spinning ima gotovo klecmer temu i vrlo razigranu ritam sekciju, zatvarajući album ponovo nostalgičnim ali i vrlo dinamičnim komadom hardbopa koji stvari dovodi kući na najbolji način. Ove dve poslednje kompozicije ne postoje na vinilnoj verziji albuma i time je kupovina daunlouda dragocenija – radi se o vrlo snažnim pesmama koje su među najboljim momentima cele ploče.
Realism je vrlo lepo snimljena ploča sa čistim ali ne klinički ispranim zvukom, lična ali ne hermetična, vesela i razigrana ali ne isprazno hedonistička već baš kako treba: zrela, kompleksna, a laka za slušanje i neodoljiva za ples. Lipson mi kaže da je ovo sve bila „muzika koju sam čuo u svojoj glavi, bez ikakvih komercijalnih ograda“ i to se uprkos njenoj lepoti i zavodljivoj plesnosti odlično čuje. Ova ploča je i podsećanje, barem meni, koliko toga uopšte ne znam o jazzu. Detroit je veliki grad a Lipson je, po svemu sudeći, tamo značajno ime, sa muzičarima na ovoj ploči koji su sve, jelte, ljuti profesionalci ili profesori, a opet je ovaj čovek poslednjih pedeset godina prolazio ispod mog radara. Čak i internet o njemu zna izrazito malo i da nije Lipsonovog snažnog napora da očuva legat Kennyja Coxa i Brada Felta, verovatno se ni ovoliko ne bi znalo. Za to valjda i služe ovakvi moji nasumični osvrti, da osvetle mesto na kome do sada nikad nismo bili i ukažu na bisere koje možda, svinje kakve jesmo, nikad ne bismo prepoznali. Veliko hvala Lipsonu i za dodatne informacije koje sam od njega dobio a, naravno, i za ovako snažnu ploču.