Jazz Nedeljom je zamišljen kao serija vinjeta koje će ići (možda ne?) svake Nedelje, nudeći preporuku u vidu jednog jazz albuma koji sam tog dana slušao. Ovo nema pretenziju da bude ni ultimativni prikaz neke klasične ploče niti otkrivanje nekog budućeg klasika, već zaista samo to, da se kažu reč-dve o albumu koji sam tog dana rado slušao. Ponekada će to biti stare, proverene klasične stvari, ponekada najnovije izdanje koje sam izvalio na Bandcampu, hoću reći, neće biti pravila. Kako i treba. Kako i mora.
Za ovu nedelju smo spremili dva džez albuma. Od kojih ni jedan, mislim, ne bi sam za sebe bio dovoljan, ali ovako upareni kreiraju zanimljiv paket kontrapunkta i raznolikosti. Zajedničko im je da su u pitanju albumi belih, evropskih savremenih muzičara i da i jedan i drugi spadaju u široko shvaćenu avangardu. Osim toga, nemaju baš previše zajedničkog, ali baš zato ovako spojeni tvore jednu Nedeljnu (i nedeljivu!) celinu.
Prvi na redu je album Matadero kvarteta trojice španjolskih i jednog britanskog muzičara. Zapravo, jedan od dva saksofona ovde svira Ricardo Tejero o kome sam pisao prošle Nedelje kada je nastupao kao deo sastava Tommaso Vespo Ensemble i njegov sjajni performans tamo me je prirodno doveo i do albuma Matadero. Ostali muzičari su basista Marco Serrato i bubnjar Borja Diaz koji već sarađuju u sastavima Hidden Forces Trio i Orthodox (ovaj potonji je zapravo doom metal sastav sa free jazz elementima), a drugi saksofon svira britanac Colin Webster, čovek sa već impresivnom listom izdanja kako sa različitim evropskim improvizatorima (recimo, Andrew Lisle, Witold Oleszak, Paweł Doskocz, Daniel Thompson, Mark Holub itd. itd. itd.) tako i sa bendovima poput Dead Neanderthals ili Kodian Trio. Ovaj kvartet je već 2016. godine snimio free jazz album Spain is the Place, a i Matadero je snimak iz 2016. godine, izašao ove, i sa šarmantnom fotografijom majstora za jake struje na omotu.
Snimljen uživo, pred publikom sa sirovim, komprimovanim zvukom koji sugeriše da Matadero nikada nije bio planiran da bude „pravi“ album, ovo je i vrlo dobar pokazni primer za tanku liniju kojom improvizovana muzika mora da hoda kako bi bila ono što jeste – spontana i nereferencijalna – i kako se u okviru istog nastupa može demonstrirati vrhunska, zanosna free impov muzika ali i gubljenje u pasažima koji nikako da „prorade“.
Na Bandcampu objavljen u dva stava, ovo je zapravo snimak jednog neprekinutog koncerta od nekih 36 i po minuta i moram da priznam da su me momci kupili na prvi aperkat. Prvi deo, nazvan Matadero počinje furiozno a onda i traje furiozno, nudeći ne apstraktnu i hermetičnu improvizaciju gde se svaki zvuk promišlja i pušta na slobodu tek ako je kredibilno zaradio malo poverenja, nego urnebesan free jazz pravljen na licu mesta, oznojena čela i sa željom da se kolegama pokaže da uvek može brže, jače i glasnije.
Nisam, naravno, od onih koji smatraju da free jazz svoje ultimativno ovaploćenje mora da traži u domenu potpune buke, inače bi nam Borbetomagus bio jedini potreban bend na svetu, ali kad kvartet svira ovako razbijački, inspirisano i prosto moćno, onda se čovek namah podseti koliko svirka bez unapred pripremljenih tema, oslonjena na volumen i brzinu može da bude pročišćujuća i oslobađajuća kad je rade inspirisani ljudi.
Webster i Tekero sa svojim alt saksofonima ovde vode glavni deo „dijaloga“, puštajući unakrsnu paljbu visokih piskova i energičnih duvanja preko uzvitlane ritam sekcije. Ovo je i dalje unutar „standardnog“ džez vokabulara i mada u kasnijim delovima kompozicije imaju da se čuju i neke „proširene“ tehnike, većina svirke je prilično klasična ali rađena uz mnogo snage i velikom brzinom, prateći koltrejnovsko-ajlerovske formule sa polovine šezdesetih godina prošlog veka. Ritam sekcija ovde daje brutalnu podlogu sa basistom koji pravi haos (čini mi se da svira gudalom u početku) i bubnjarem koji ni ne pokušava da „svinguje“ već zaista glasno i brzo udara, pokazujući da je njegov bekgraund svakako više u rok (i metal) muzici nego u džezu.
Naravno, 36 minuta ovako rafalne paljbe niko ne bi izdržao, pa se muzika napokon dokopa dinamičkih varijacija, prvo sa povlačenjem ritam sekcije i užurbanim, besnim dijalogom saksofona, a onda i sa produženim delom svečane dron-svirke koja zvuči i dobro i nekako prirodno nakon više od deset minuta surovog prebijanja. Saksofoni vode glavnu reč sa razvijanjem različitih tema i u drugom delu kompozicije i mada jedan od njih istražuje šta sve može da se uradi sa mikrofonom i pojačalom, ovo je i dalje uglavnom džez. Abrazivan i glasan, ali lep. No, poslednja četvrtina nastupa je ono gde bend na kraju najviše padne i dok saksofoni pokušavaju da iniciraju smisleniji dijalog, ritam sekcija, a pogotovo bubnjar, Diaz, kao da više nemaju ideja i dobijamo nekoliko minuta šlajfovanja u mestu sa prostim i nenadahnutim ritmičkim frazama koje ne uokviruju ostatak svirke na zadovoljavajući način a sve u očiglednom naporu da se stigne do željene granice od četrdeset minuta. Ovo kvartetu ne uspeva ali poslednjih par minuta izvlače iz saksofonista sve što imaju pa dobijamo još zanimljive svirke. No, Matadero vrlo lepo demonstrira zašto neki free improv albumi ekstremno profitiraju od kritičkog pogleda na snimak i strožeg editovanja, a neki više vole autentičnost pa makar i nauštrb opšteg proseka kvaliteta muzike. No, Matadero je 75% odlična, sirova i bučna ploča higijenski pozitivnog free jazza pa je svakako preporučujem za nedeljnu konzumaciju:
https://sentenciarecords.bandcamp.com/album/matadero
Drugi album za danas čak i nije „stvarno“ džez ali je dovoljno džez da savršeno dopuni Matadera. Ako su Španci i Britanac bili energično, riskantno dizanje, onda budimpeštanski Kajgūn donose dugačko, sporo i hipnotično spuštanje na svom albumu Chamber Works in Concrete (Live at Beton).
Kajgūn su zapravo fuzija dva muzička projekta iz glavnog grada susedne Mađarske, Vanta i Modef i kao koncepcija su zapravo pokušaj da se spoje psihodelični rok, metal i improvizovani džez. I dobro, poštujem da kad god čujete nekog ko uzbuđeno priča o spajanju ova tri žanra refleksno proveravate da li ste poneli pištolj jer će možda biti potrebno da se reaguje sa ekstremnom predrasudom, ali Kajgūn su jedan od onih retkih primera da ovo može dobro da radi.
A, mislim, takvi primeri su dragoceni. God Kevina Martina je bio jedan od onih bendova zbog kojih je bilo zapravo moguće preživeti devedesete godine a mada Kajgūn zvučno ne podsećaju previše na ovaj sastav, koncepcija hladne fuzije naoko disparatnih žanrova jeste slična.
Chamber Works in Concrete (Live at Beton) uspeva da na prilično impresivan način spoji težinu metala, hipnotičku dimenziju psihodeličnog roka i improvizatorsku slobodu džeza, sa muzičarima koji su odabrali zaista najbolje elemente ova tri žanra da ih prirodno iskombinuju. Ovde imamo zaista propisne doom/ sludge metal rifove odsvirane sa ubeđenjem i ozbiljnošću (u kontrastu sa čestim efektom puke koketerije ili blage ironije koji dobijamo kada džez muzičari isprobavaju metal), zatim vrlo dobro odmeren psihodelični gruv koji na osnovu ritualnih ponavljanja i doslednih teksturalnih istraživanja uspeva da muzici podari onaj priželjkivani atemporalni kvalitet gde vam se istovremeno čini da sve stoji u mestu a opet čujete i da svi muzičari rade punom parom, i na kraju dobijamo i vrlo korektno sviranje tema i solaža na saksofonu i par drugih duvačkih instrumenata koje legitimno voze džez harmonije i sintaksu.
Bend za sebe tvrdi da se bavi „totalnom improvizacijom“ ali takođe napominje da se radi o muzičarima koji se jako dugo znaju i sarađuju te da to i omogućava da improvizovana muzika koju rade ima ovako jasnu strukturu i siguran gruv. Iako je kvalitet koncertnog snimka pomalo sirov – kako i dolikuje muzici sa ovako izraženom eksperimentalnom komponentom a koja pritom programski dolazi iz „niskih“ žanrova kao što su džemerski psihodelični rok i metal – Kajgūn zvuče prilično zrelo i mada smo „free jazz – ali preko sporog gruva“ koncept čuli mnogo puta do sada, za moje uši Mađari pronalaze vrlo srećna rešenja, iznova pogađajući lepu kombinaciju hipnotičkog, praktično obrednog ponavljanja i improvizovane svirke koja ide preko. Bend pritom koristi zdravu količinu elektronskih alatki, provlačeći gitare kroz razne efekte, puštajući puno sintisajzerske izmaglice ali i kreirajući uspešne elektronske lupove koji onda služe kao jezgra iz kojih se rađaju naredne kompozicije.
Bio sam, da priznam, i malo u dilemi da li da Kajgūn prikažem u okviru nedeljnog džez osvrta ili da ih stavim u metal-pregled, s obzirom da ovi ljudi podjednako legitimno pripadaju obema strujama, ali čini mi se da ovako iskombinovani sa free jazz kvartetom iz prve polovine teksta oni tvore skladnu celinu dva pogleda na savremenu improvizovanu muziku sa džez osnovama. Ovi pogledi su naizgled veoma različiti – jedan se zasniva na brzini i nasumičnosti, ravnopravnosti svih članova, maltene programskom izbegavanju ponavljanja i struktura, drugi na sporosti, težini opsesivnom ponavljanju i hijerarhiji – ali i jedan i drugi imaju sasvim jasne korene u istim idejama o eksperimentisanju i pronalaženju novih i neispitanih dimenzija muzike što postoji već decenijama. Lepo se to sluša:
https://kajgun.bandcamp.com/album/chamber-works-in-concrete-live-at-beton