Jazz Nedeljom je zamišljen kao serija vinjeta koje će ići (možda ne?) svake Nedelje, nudeći preporuku u vidu jednog jazz albuma koji sam tog dana slušao. Ovo nema pretenziju da bude ni ultimativni prikaz neke klasične ploče niti otkrivanje nekog budućeg klasika, već zaista samo to, da se kažu reč-dve o albumu koji sam tog dana rado slušao. Ponekada će to biti stare, proverene klasične stvari, ponekada najnovije izdanje koje sam izvalio na Bandcampu, hoću reći, neće biti pravila. Kako i treba. Kako i mora.
Ima jedna epizoda stripa Romeo Braun u kojoj se naš junak zatiče među bitnicima pa i sam postaje jedan od njih u sklopu svog detektivskog rada. Jedan od gegova u ovoj humorističkoj priči odnosi se na odlazak u prodavnicu ploča gde prodavac kaže da izgleda sa pločom koju protagonisti slušaju nešto nije u redu jer se na njoj čuju samo bubnjevi. Well, ako je to njima bilo smešno davne 1960. godine, pomislite koliko je tek urnebesno nama danas jer slušamo album na kome se, tako je, ne čuje ni jedan jedini drugi zvuk osim bubnjeva. Život, zaista ponekada imitira umetnost, a album o kome danas govorimo snimio je Pierre Favre i vrlo se korektno zove: Solo – Münster Bern.
Pierre Favre je švajcarski bubnjar i perkusionista koga ponekada, u trenucima nadahnuća nazivaju „poetom udaraljki“. Naravno, udaraljke su u džezu prilično važna komponenta muzike i mnogi vibrafonisti su u svojim karijerama postali priznati autori i lideri orkestara svirajući palicama. No, naravno, vibrafon je harmonski instrument i ne služi samo držanju ritma, pa je možda srazmerno tome i manje verovatno da će bubnjar biti glavni autor i lider orkestra. Naravno, i toga u istoriji džeza ima koliko hoćete, o nekim sjajnim bubnjarima koji predvode orkestre i pišu najveći deo muzike sam i sam pisao. Bubnjevi već decenijama pored posla držanja ritma u džez-orkestru ili grupi, dobijaju i relativnio redovne momente u kojima mogu zablistati kroz soliranje, no, ovo je, statistički, najmanje željena solaža od najvećeg dela slušalačke publike pa i postoji ona šala da bubnjari i kontrabasisti u džez bendovima dobijaju prostor za solaže isključivo zato jer imaju tako velike instrumente da moraju da imaju i sopstvena kola a kojima se onda, zgodno, vozi i ostatak postave.
Hoću reći, imati albume koji se sastoje isključivo od bubnjeva je i u 2022. godini prilično retka pojava i naravno da pričamo o srazmerno hermetičnoj muzici koja je namenjena tek tankom sloju zaista zainteresovane publike. Ali ako spadate u tu zainteresovanu publiku, teško da ćete dobiti mnogo bolju ponudu nego što je nudi Favre.
Pierre Favre je čovek sa karijerom koja traje, evo, već više od šezdeset godina. Rođen u mestu Le Locle u kantonu Neuchâtel na zapadnoj granici Švajcarske, Favre danas živi i radi u Cirihu. Naravno, ne radi mnogo – po koji nastup, po koja radionica – čovek na kraju krajeva ima već 84 godine, ali iza sebe ionako ima već vrlo bogat muzički život. Favre je „džezer“ u smislu da je radio i nastupao sa dosta evropskih, mahom avangardnih džez stvaralaca i snimao za neke potvrđeno džez etikete poput ECM ili Intakt, ali i Enja ili Hat Hut, držeći se velikim delom istraživačkog pa i eksperimentalnog dela spektra ove muzike i njegovih dodirivanja sa drugim savremenim formama. Favre je originalno samouk bubnjar, koji se svakako uklapao u evropski free jazz pokret i njegovo odvajanje od američkih predložaka, te eksperimentisanje sa zvukom i formom, ali je za njegov rad karakteristično da je još od mladosti obraćao značajno više pažnje na ton bubnjeva koje svira i kapacitete za kreiranje melodije na bubnjevima, nego što je bio standard za bubnjare iz njegove generacije, ili, uopšte, za muzičare koji su operisali u orbiti evropskog free jazza i free improv muzike.
Tokom sedamdesetih godina prošlog veka je Favre u sebi pronašao kompozitorski impuls pa je paralelno sa sviranjem jazza izučavao klasičnu kompoziciju, ali i proučavao perkusionističke tradicije ne-evropskih muzičkih nasleđa, uključujući Afriku, Brazl i Indiju. Nakupljena znanja je dalje pretakao u kompozicije koje je sam nazivao „poemama zvuka i boje“ a kreiranim za njegovu grupu Singing Drums Group. Paralelno je radio sa mnogo značajnih imena evropskog free jazza i improvizacije pa je u svoj CV upisao albume snimljene sa uglednim imenima kao što su John Surman, Manfred Schoof, Irène Schweizer, Michel Godard, Tamia Valmont, Barre Phillips, Joe McPhee (koji jeste Amerikanac ali je njegova karijera snažno i neraskidivo vezana za Evropu i, partikularno Švajcarsku), Mal Waldron, Andrea Centazzo, London Improvisers Orchestra… Jedan od značajnijih momenata u karijeri mu je svakako bio izlazak albuma Singing Drums za ECM 1984. godine a gde su pored njega udaraljke svirali takvi titani perkusija kao što su Amerikanac Paul Motian i Brazilac Naná Vasconcelos. U pitanju je, ako smem tako da kažem kultna ploča i obavezna lektira za svakoga ko voli udaraljke.
Čini se da kada pričamo o muzici koja se sastoji samo od udaraljki, praktično ne možemo da izbegnemo world music dimenziju i istina je da dosta onoga što je Favre svirao i svira oslonjeno na razne etničke tradicije i ritmičke sisteme. No, tokom svoje jako duge karijere kompozitora i izvođača, Švajcarac je razvio unikatan jezik i stil koji su danas prepoznatljivi i ne mogu se percipirati kao prosta kompilacija „narodnih“ motiva.
Solo – Münster Bern je, dakle, odlična demonstracija Favreovog osobenog pristupa ne samo sviranju već komponovanju za udaraljke, i, notabilno bubnjeve. Snimljen u katedrali Münster u Bernu ovo je materijal koji u ogromnoj meri profitira od sonornosti velikog kamenog prostora u kome je nastajao i zaista demonstracija kako se od pukog, jelte, „udaranja“ pravi kompleksna i višeslojna muzika.
Možda sam malo pristrasan jer i ja, kao, malčice sviram bubnjeve ali mi se čini da ovaj Favreov komad u velikoj meri objašnava i zašto ga zovu poetom perkusija i zašto su ga opisivali i kao slikara ili vajara zvuka. Sam Favre je svojevremno objasnio: „Nije poenta da se prosto oslanjam na melodije. Želim da udaraljke prodru u srce muzike. Pitam se kako mogu da komponujem i sviram tako da se oni oslobode ograničenja tradicionalnog sviranja udaraljki, postanu sveobuhvatni i stope se sa celokupnim zvukom muzike. Bavljenje melodijom i zvukom zahteva visok stepen refleksije kako bi se izbeglo skliznuće u trend i kič. Mislim da moj način rukovanja melodijom potiče od moje potrage za intenzitetom.“ Ovih pola sata muzike je stoga zbilja impresivna demonstracija kapaciteta bubnjeva i drugih srodnih perkusionističkih instrumenata da, da tako kažemo, sami ispričaju čitavu priču.
Naravno, ne pričamo o pola sata „soliranja“ na bubnjevima. Ovo je kompozicija podeljena u šest stavova sa jasnim narativom i distinktnim motivima u svakom od njih i Favre slušaoca autoritativno vodi kroz jedan fascinantan svet. Prvi stav, Mouvements odmah demonstrira pažnju po kojoj je Favre poznat a koju posvećuje tonu udaraljki, ali i rezonantnosti prostora u kome se snima. Ovde duboki tonovi timpana i metalni zvon činela bivaju stavljeni pod finu kontrolu izvođača sa praktično ambijentalnim kvalitetima koje Favreovo izvođenje daje udaraljkama.
Poursuite dans la forêt označava prelazak na doboš i svirku nogom na bas-bubnju i ovaj je stav bliži „klasičnoj“ jazz svirci ili makar soliranju unutar neke avangardne jazz kompozicije. Favre i ovde veoma forsira sviranje u harmoniji sa rezonantnim kvalitetima prostora i punoća njegovog zvuka, prostor koji ostavlja zvuku da zamre, iako svira dosta nota u jedinici vremena, daju i ovom stavu osoben, ličan kvalitet. Hoću reći, nije ovo samo džez-solo već u punoj meri moderan komad muzike kojoj je akustika instrumenata i prostora u kome se oni sviraju neraskidiv deo same kompozicije.
Naredna, Icarus je, pak, veoma bliska „klasičnom“ elektroakustičnom izrazu, sa sedam minuta vrlo apstraktnog ispitivanja ambijenata, tekstura i pulsiranja. Ovaj stav ima u sebi i ritma, ali je njegov prevashodni fokus na zvuku, sasvim u skladu sa formativnim elektroakustičnim radovima kao što je, recimo bio Stockhausenov Mikrophonie. Monsoon Rains koja sledi, pak, prilazi najbliže „etničkom“ zvuku sa svojim složenim ritmom i „egzotičnom“ metrikom, ali Favre i ovome prilazi sa lične strane i ni ne pokušava da imitira postojeće tradicionalne predloške, dajući muzici vrlo personalizovanu dinamiku i zvuk.
Ogoun kombinuje teksturalna i ambijentalna istraživanja sa još izraženog, skoro ritualnog ritma i pokazuje kako Favre lako spaja naoko sasvim različite elemente svog izraza dok finalni stav, Madhav’s Dance odlazi u praktično obrednom smeru sa ponovo vrlo složenim, a plesnim ritmom i snažnim dinamičkim oscilacijama koje sugerišu narativ. Dugački aplauz na kraju pokazuje da je publika u katedrali u taj narativ bila investirana iz sve snage.
Favre je ovo snimio 2007. godine, dakle, kada je sam imao punih sedamdeset, a album je na disku izašao 2008. godine za Cubus Records iz Berna koji ga je upravo objavio na Bandcampu. U pitanju je muzika prepuna suptilnosti, pažnje za svaki detalj, znanja akumuliranog tokom decenija proučavanja i kreiranja perkusionističkih kompozicija, ali i karaktera, ličnosti autora i izvođača koji se najbolje oseća kada objedinjuje ove dve uloge. Solo – Münster Bern je jedno beznaporno remek-delo muzike svedene, naizgled, na samo jednu svoju komponentu, ali koja, i pored svoje jake apstraktnosti, hvata slušaoca i ne pušta ga do kraja. Poslušajte: