E, pa, nismo imali lošu nedelju. Mislim, svaka nedelja u kojoj izađe novi Voivod je dobra nedelja, a nije to čak ni jedini notabilan album na koji vredi ukazati. Biće ovde ponešto za svakoga (Amorphis! Napalm Death! Author & Punisher!) pa da ne oklevamo mnogo:
Blek metal odmah iz mesta! Satanistički italijansko-norveški duo Darvaza snimio je propisan prvi album i Ascending Into Perdition svakako odražava pedigre svojih autora. Ovo su ljudi koji su kombinovano svirali u ogromnom broju bendova (bubnjar Gionata Potenti ipak u nešto više uključujući Blut Aus Nord ili Moloch) a zauvek ostali duboko u andergraundu pa i ova ploča zvuči primereno podzemno, ali sa dosta otmenosti i jasne vizije. Album ima šest podugačkih, mračnih blek metal pesama koje imaju jednostave, organske aranžmane i mnogo energije:
https://darvazablackmetal.bandcamp.com/album/ascending-into-perdition
Belorusi krvvla imaju prvi album, nazvan samo X i ovo je vrlo hermetičan ali atraktivan black metal sadržaj. Muzika je nekomunikativna i neprozirna, ali krvvla nude zapravo dobre, disonantne ali zarazne pesme i ekspresivnu izvedbu sa solidnim nivoom produkcije. Lepa ploča:
https://krvvla.bandcamp.com/album/x
Kalifornijski Withermoon na debi albumu, A Testament To Our Will svira primitivan, sirov blek metal po receptima starih majstora. Iako sebi pripisuju drugi talas kao primarnu inspiraciju, Withermoon zvuče zapravo kao da su ispali negde sa kraja osamdesetih dok se podžanr tek solidifikovao i ovo je muzika za baš old school slušaoca:
https://withermoon.bandcamp.com/album/a-testament-to-our-will
Već sam ovde pisao o radovima talentovanog indonežanskog muzičara po imenu Januaryo Hardy. Njegov najnoviji album je u okviru jednog od njegovih jednočlanih projekata, Pure Wrath i Hymn To The Woeful Hearts je treći album ovog melanholičnog blek metal benda. Ima nečeg posebnog u tome kako Hardy tretira emotivne melodije i teme kroz svirku koja je zapravo organska, dinamična i zvuči živo iako znamo da nije BAŠ svirana uživo. Ovaj album je prepun lepih, setnih melodija ali i zanimljivo produciran i odsviran daleko iznad proseka atmoblek ili blekgejz scene pa apsolutno podržavam slušanje. A još ta staramajka na omotu! Odlično:
https://purewrath.bandcamp.com/album/hymn-to-the-woeful-hearts
Poljski Varnheim na svom drugom albumu, Aura sviraju, pa, recimo, stereotipni post black metal, sa meditativnim, dugačkim pesmama uronjenim u melanholične harmonije, hermetičnošću i distancom. No, stereotipno ne mora da bude i problematično ako je bend dobar u tome što radi a Varnheim su vrlo solidni. Aura ne razbija kalup niti donosi neke posebno nove perspektive u ovoj muzici ali je u pitanju korektan album što isporučuje sve potrebne elemente:
https://varnheim.bandcamp.com/album/aura
Nihilum iz Kanzas sitija ima vrlo pristojan prvi album, Cascading Darkness. Ovo nije naročito originalna blek metal ploča, ali nije baš SVE u originalnosti. Nihilum se očigledno napaja na drugotalasnim izvorima iz skandinavskih ledenih pustoši pa je i njihova (njegova?) muzika relativno jednostavna i epski, ledeno intonirana, sa jednom prijatnom inercijom kretanja unapred kroz melodične teme i nabadačku svirku. Meni se to dopada:
https://nihilum.bandcamp.com/album/cascading-darkness
Argentinski VIL zvuči vrlo raspoloženo na svom drugom EP-ju, Vía Dolorosa, nudeći sirov, distorziran ali melodičan i emotivan blek metal. VIL se nalaze na idealnoj srednjoj poziciji između izvorne primitive blek metala i savremenijih, „emo“ tendencija, pa sa dve odlične pesme i dve fine vinjete nude odličan program. Vreme je za album!
https://vilblackmetal.bandcamp.com/album/v-a-dolorosa-ep
Antipathetic Existence je split album dva australijska blek metal benda i zvučna predstava klanja tupim alatom. Simulacrum su primitivniji a Sons ov Muspell su sofisticiraniji u ovoj kombinaciji ali oba benda plešu na granici posle koje prestaje umetnost a počinje zlostavljanje i uspešno ostaju sa prave strane:
https://simulacrum-bm.bandcamp.com/album/split-with-sons-of-muspell-antipathetic-existence
https://sonsovmuspell.bandcamp.com/album/split-with-simulacrum-antipathetic-existence
GodKing iz Londona za sebe kažu da su „ezoteričan“ blek metal bend i ne znam kakvu sliku to stvara u vašoj glavi ali debi EP, Hic Incipit Pestis je prilično maštovit, raznovrstan pa i ambiciozan u onome što radi, a da istovremeno ima meni vrlo simpatičan, jeftin a prijatan zvuk, pa sve to na gomili zapravo ispada veoma prijemčivo. Što se kaže, ne znam šta mu dođe ta ezoterija, al dajte još malo:
https://godkinguk.bandcamp.com/album/hic-incipit-pestis
Salix iz Kanade su pak nekakav prirodnjački, simpatičan blek metal sastav čiji EP, Winter Ceremonial zapravo zvuči i malo ceremonijalno, prevashodno u smislu da je melodičan a istovremeno gruverski. Četiri pesme, vokal koji treba izdržati, dosta pristojnih gitarskih tema, meni dopadljivo:
https://salixofficial.bandcamp.com/album/winter-ceremonial
Jednočlani švedski Hilning zvuči izvrsno na debi albumu, Råtijinn. Andreas Baier koji je ovo napisao i odsvirao ima dosta iskustva sa drugim bendovima pa je album ona fina kombinacija melodičnog i agresivnog, možda tipično švedski ledeno-vatrenog blek metala. Pesme imaju himnične teme ali i žestoku, a svedenu svirku i ovo meni jako prija:
https://hilning.bandcamp.com/album/r-tijinn
The Most Rated Death Kills iz Kijeva sviraju zanimljivu kombinaciju žanrova, ali recimo da je blek metal u osnovi. Drugi album, Simulation, ima vrlo naučnofantastični miris i prilično svežu salatu black, death pa i sludge metala i mada ovo nije ploča skupe produkcije, fakat je da joj koncepta i ambicije ne manjka:
https://mostrateddeathkills.bandcamp.com/album/simulation
Nešto su mi mnogo lepo legli Italijani A Pale December sa svojim drugim albumom Death Panacea. Post blek metal koji ova dva čoveka majstorski pišu i sviraju melodičan je i emotivan baš onoliko koliko treba, spakovan u ambiciozne, kompleksne aranžmane i prilično dugačke pesme i naravno da će intenzitet zvuka (i nedinamičnost mastera) malo da zamore uši do kraja balade. Ali, kvalitet muzike je konstantno na visokom nivou i ovo sa zadovoljstvom preporučujem:
https://apaledecember.bandcamp.com/album/death-panacea
Prelazimo na stoner rok, doom metal, psihodeliju i hard rok. I, sad, generalno izbegavam da pišem o singlovima ovde jer ko ima vremena još i za to, ali kada je u pitanju meksički progresivni bend Rostro Del Sol, prave se izuzeci. I to ne samo jer je singl o kome pričamo, Blue Storm jedna pesma od četrnaest minuta. Rostro Del Sol su generalno izuzetan bend, sa zdravim shvatanjem „klasičnog“ prog roka, a što podrazumeva puno razigrane svirke i sjajan gruv. Ovo je prva pesma u njihovom opusu u kojoj ima pevanja i, pa, ona označava novu, uzbudljivu fazu u karijeri Rostro Del Sol. Izvrsno je, a plaćate cenu koju sami odredite:
https://rostrodelsol.bandcamp.com/track/blue-storm
Peruanci Pradhana na istoimenom albumu donose pola sata znojave, bučne stoner rok svirke sa puno gitarske pirotehnike i energičnim tempom. Ovo je manje album za smoreno ležanje na podu i cimanje šesnes kila iz nargila, a više za klupski provod, znoj, šutiranje i sve te aktivnosti koje pamtimo iz predpandemijskih vremena. Nije to, da se razumemo, najpametnija ploča ove nedelje ali ima srce i simpatična je:
https://pradhana.bandcamp.com/album/pradhana
Po ko zna koji put moram da ponovim kako je Portland iz nekog razloga grad iz kog dolazi nesrazmerno mnogo dobre rok muzike. Najnoviji primer su Hellgrazer sirovi trio čija kaseta Hellgrazer zvuči kao da ste iskombinovali Poison Idea i Motorhead, dodali malo vinjaka i metamfetamina i dobro promućkali. Dakle, je li ovo pank ili metal? Jeste! I razbija. Osam pesama jake rokačine, odličan zvuk i puno sreće:
https://hellgrazerpdx.bandcamp.com/album/hellgrazer
Za trio Fatgrass kažu da su jedna od najbolje čuvanih tajni argentinskog stoner roka. Novi album, Shadows je bez sumnje dobar, težak, toplo faziran i serviran sa skoro pedeset minuta teške, psihodelične rokačine. Ovo nije seksi, radio-friendly stoner, ali ni bluzerski, old school psihodelični rok već hipnotička supa fuzza i ritualnih napeva i ko TO voli, uživaće:
King Weed ima prvi album za ovu godinu, Game of Thorns (maštovito) a na kome se prva pesma zove Riffs and Smoke. Čisto da bude jasno da ni ovaj francuski instrumentalni stoner projekat ne menja svoju orijentaciju. I prijatno je, naravno, bluzerski a metalski i distorzirano, sa uvek lepim gruvom i melodijama koje vam umiruju misli i šalju vas na kraći odmor na neku drugu astralnu ravan. King Weed ne inoviraju ali isporučuju:
https://kingweed.bandcamp.com/album/game-of-thorns
Grizzly Lizards iz Valensije imaju istoimeni EP sa dve pesme vrlo simpatičnog, odlično produciranog hard roka. U pitanju je umiljat, melodičan, rifaški teški zvuk negde tačno između pearljamovskog grandža i mejnstrim rokačine i to kako pevač peva, pretpostavka je na Engleskom, a da se ne razume ni jedna reč je posebno šarmantno. Odličan materijal:
https://grizzlylizards.bandcamp.com/album/grizzly-lizards
Blind Sun su grčki stoner rok bend koji u popriličnoj meri otelovljuje sve ono dobro u grčkom stoner roku. Kvalitet pesama, dobra produkcija, radio-friendly estetika a da muzika opet nije lišena dubine – album Under Them Stones je praktično pokazni primer kako ovo treba raditi. Ako bih tražio zamerke to je da Blind Sun, naprosto zvuče kao presek najboljih grčkih stoner bendova bez nekakvog presudnog sopstvenog identifikujućeg elementa ali kvalitet pesama i svirke su na tako visokom nivou da mi ovo deluje kao čisto sitničarenje:
https://blindsun.bandcamp.com/album/under-them-stones
Dirty Nips su žešće nafazirani bristolski sastav čija je muzika negde između garažne pank rokčine i stoner roka. Mislim, na idealnom je mestu. Kaseta Can O’ Dirty Demo Nipples ima solidan zvuk i pesme, mada emituju neobaveznu, zajebantsku energiju zapravo nisu rđave. Bend ume da ode i u klasičan folk-bluz sa sve akustičnim gitarama i usnim harmonikama i mada to ne mora da zvuči sasvim autentično, bez sumnje je šarmantno. Ako kupite fizičko izdanje dobijate i drugu stranu ali i ovo što se čuje u digitalnoj verziji je vredno svake pažnje:
https://dirtynips.bandcamp.com/album/can-o-dirty-demo-nipples
Naravno da su Green King, inače iz Helsinkija, stoner bend. Ali ovo je vrlo lepo metaliziran stoner rok koji se ne stidi prelaženja u čist heavy metal, pa je EP Rock Alley Tapes autentični praznik za uši koje vole rifove, solaže, metalski gruv i pevanje, a da sve to bude dostojanstveno i bez previše poziranja. Green King su i vrlo dobro producirani i na momente zvuče kao da rani Maiden, sa početka osamdesetih svira stoner rok. Ja ne znam mogu li da nađem jaču pohvalu. Poslušajte:
https://greenking.bandcamp.com/album/rock-alley-tapes
Nisam sad neki preteran ljubitelj finskih Amorphis pa da bude jasno, to što mene njihov novi, petnaesti album, Halo ne prži preterano, ne znači da neće i vas. Amorphis imaju ne bez razloga vrlo jaku reputaciju i verno sledbeništvo a Halo je izvrstan egzemplar njihove kombinacije strategija ekstremnijeg metala sa melodičnijim, mejnstrimu bližim rok izrazom. Sa jedanaest pesama i puno različitih ideja, vidi se da bendu jako prija da albume ne snima prečesto (od prošlog je proteklo četiri godine) pa Halo valja gustirati ako ste ljubitelj. A čak i ja koji nisam ovde nalazim dosta vrlo lepih momenata:
https://amorphis.bandcamp.com/album/halo
Nisam ni neki preteran ljubitelj Cult of Luna, ali svakako vredi ukazati na njihov novi album, The Long Road North a koji nudi skoro sedamdeset minuta melodičnog, epskog post metal zvuka kakav su Cult of Luna apsolutno perfekturiali za, evo, skoro četvrt veka svirke. I, mislim, ja uvek kad im izađe novi album kažem „ama šta me briga, ne volim ja njih nešto naročito“ i uvek poslušam šta su pripremili i pomislim „ali čekaj, ovo je dobro“ pa tako i sa novim albumom. Šveđani se ne mrdaju predaleko izvan svoje zone komfora ali to je sasvim legitimno mesto na kome oni i dalje sapuno autoriteta prave ubedljivu i vitalnu muziku i, evo, ovaj album je vrlo dobar:
Za ljubitelje nešto okultnijeg, jelte, doom metala i roka, njemački Crestfallen Queen su snimili fin EP, Hall Of Maati sa samo dve pesme ali u trajanju od (tačno) dvadeset minuta. Kako su dogurali ove pesme da obe traju tačno deset minuta čućete sami ali ovo je generalno ambiciozan, teatralan i sadržajan doom metal sa lepim korenima u okultnom roku sedamdesetih ali sa očiglednim entuzijazmom da se forma pogura na naredni nivo. Fino:
https://crestfallenqueen.bandcamp.com/album/hall-of-maati
E, pa hvaljen Belzebub i svi nesveti, kalifornijski Bloodshot Buffalo su konačno izdali EP čiji zvuk ne deluje kao da su ovo pravili pećinski ljudi u pećini u kojoj je umrlo bar pet-šest dinosaurusa i puna je katrana… Light ima dve pesme lepog, pshodeličnog, čak malo himničnog stoner roka, ali za razliku od prethodnih izdanja ima i malo čistiji, prijatniji zvuk. Dve lepe pesme, vrlo tripozna atmosfera i apsolutno obnovljena ljubav za ovaj bend:
https://bloodshotbuffalo707.bandcamp.com/album/light-ep
Krandüs su duo iz Zapadne Virdžinije čiji istoimeni debi album ima pesmu naslovljenu sa Comet Made of Skulls. Mislim, kako ne voleti ovaj bend i pre nego što čujete prvi ton? A kad čujete, pa, ljubav će cvetati. Ovo je fazirani, psihodelični, palpom inspirisani stoner rok (još jedna pesma se zove Electric Spiders!) koji pritom čak i nema gitaru već brutalno distorzirane bas gitare i sintisajzeri odrađuju sve što treba. Uz energične ritmove i odlično pevanje, Krandüs su jedno od najprijatnijih iznenađenja ove nedelje i bend koji treba pratiti svom snagom:
https://krandus.bandcamp.com/album/krand-s
Pređimo na thrash, speed, hardcore, grindcore i death metal! Na EP-ju sa dve pesme Lazer Visions, Kanađani Iron Strike imaju dve simpatične pesme prilično starinskog thrash usmerenja. Ovo je thrash metal koji se tek odmiče od heavy metal matrice pa je istovremeno i malo cheesy i malo epski intoniran, a da ima i uličnu, pankersku komponentu. I voli marihuanu. No, solidno to zvuči i lepo se posluša:
https://ironstrike.bandcamp.com/album/lazer-visions
I Ritual Servant iz Južne Karoline sviraju taj neki starinskiji thrash metal sa dosta heavy metal elemenata. EP Misericordiae ima dve pesme u kojima će stariji ljudi prepoznati uticaje Metalike i Testamenta, mada Ritual Servant imaju svoj zvuk i zanimljive kompozicije. Lepo to zvuči:
https://ritualservant.bandcamp.com/album/misericordiae
Among These Ashes su previše melodični za mene, ali njihov prvi album, Dominion Enthroned svakako nudi dosta radosti za ljude koji vole himničniji, srednjetempaški thrash metal koji ima gruv i herojske teme. Solidno je to na svaki način, naravno, pa poslušajte:
https://amongtheseashes.bandcamp.com/album/dominion-enthroned
100 Years War su heka vrsta melburnske supergrupe čiji članovi dolaze iz dubokog metal i pank andergraunda. Demo snimak nazvan Demos (snimljen, očigledno, na različitim sesijama), sledstveno, ima tri pesme kombinacije d-beat panka i death metala i ovo je očekivano surovo, brutalno, teško i zabavno. 100 Years War nisu specijalno originalni ali korektno pišu, sviraju i produciraju svoje d-beat-metal vizije pa ove demose, pogotovo po ceni od koliko date, vredi poslušati:
https://100yearswar1.bandcamp.com/album/demos
I Paranoid iz Teksasa su neka kombinacija old school death metala i panka. Demo 2022 tako ima pet pesama jeftine produkcije i primitivne estetike ali Paranoid to provlače sa dosta šarma i, neću lagati, prijatno ih je čuti. A plaćate koliko hoćete ako biste da platite:
https://paranoidtx.bandcamp.com/album/demo-2022
A finski Major Mistake sivraju, da proverim, „GRINDING HARDCORE METAL PUNK OF DEATH!“ Sa sve uzvičnikom! EP Filth Driver ima dve kratke, bučne, neuredne ali šarmantne pesme pa poslušajte:
https://majormistake.bandcamp.com/album/filth-diver
Francuzi False i Belgijanci Slavemaker su podelili između sebe jedan simpatičan EP žestokog, energičnog hardkorpanka. False su više crust, ovi drugi malo više grind ali i jedni i dugi nude kompetentan, dobro snimljen, nadrkan thrash i to je dovoljno informacija. Plus taj old school omot!
https://falserawhardcore.bandcamp.com/album/split-w-slavemaker
https://slavemaker.bandcamp.com/album/split-w-false
Hourglass iz Tampe sviraju metalizirani straight edge hardcore i mada to jeste, očekivano, srednjetempaški siledžijski zvuk, ove četiri pesme na Demou 2022 zvuče solidno, sa dobrim rifovima i pristojnim aranžmanima. Hourglass imaju i dobar zvuk a pošto sve daju po ceni koju sami odredite, ovo je vrlo vredno poslušavanja:
https://xhourglassx.bandcamp.com/album/demo-2022-3
Panic Room iz Dalasa imaju četiri pesme vrlo metaliziranog hardcore zvuka na kaseti Bound in Chains. Ovo je na momente praktično thrash metal sa malo hardcore pevanja i, mislim, šta tu ima da se ne voli? E, sad, kažem „kaseti“, zbog omota, ali za sada je ovo samo daunloud ali se bar daje po ceni koju kupac odredi:
https://panic-roomhc.bandcamp.com/album/bound-in-chains
Nemački Bolt na EP-ju regression nudi četiri pesme disciplinovanog crustgrind zvuka. Dobra produkcija, pesme od minut do minut i po ali sa kvalitetnim, fino napisanim aranžmanima, agresivan ali pun zvuk – sve je ovde baš po mojoj meri. Cena? Koliko date! Idealno:
https://bolt-grind.bandcamp.com/album/regression
Sjajni argentinski goregrind projekat Hatefilled je prošle godine izdao jedan od lepših albuma ekstremnog metla, pa je lepo videti dodatno izdanje, Bonus Unused Tracks koje se daje po ceni koju sami odredite a sadrži još šest besnih, razaračkih grindcore himni. Ne propustiti:
https://hatefilled.bandcamp.com/album/bonus-unused-tracks
Filadelfijski Backslider kombinuju lepljiv, težak i prijemčiv sludge metal sa žestokim grindcore/ powerviolence nabadanjem pa je novi, drugi album, nazvan Psychic Rot, kombinacija gruva u kome se još čuju bluz koreni sa razbijačkim blastbitovima. Ovih deset pesama vrlo uspešno variraju pristupe i atmosfere, a prilično dinamičan mastering pomaže da se agresivna svirka meko spusti na naše uši. Ja sam vrlo zadovoljan:
https://backslider.bandcamp.com/album/psychic-rot
Dobro, izašao je i novi Ep Napalm Death, sa BIZARNO dugačkim imenom: Resentment Is Always Seismic – A Final Throw Of Throes. Meni već godinama smeta užasno napucan zvuk koji Shane izgleda obožava (jer su mu slično komprimovani i albumi drugih njegovih projekata poput Lock Up), a i nemam preteranog interesovanja za njihov ekspandirani grindcore zvuk, ali da ne grešim dušu, nove pesme, a koje su preostali materijal sa sešnova na kojima je snimljen prošli album, svakako imaju svoje dobre momente, Barni zvuči odlično, a obrade Bad Brains i Slab! su izvrsne, posebno ova druga gde bend ozbiljno radi na proširivanju svoje zvučne palete a da ipak ne napušta karakteristični senzibilitet. Ne mogu da ne izrispektujem:
Dies Holocaustum su bristolski death metal bend sa odličnim EP-jem, Souls Cremated. Bend već iza sebe ima jedan album, ali kao prvi moj susret sa njihovom muzikom, Souls Cremated me je namah šarmirao svojim old school pristupom, trešerskom energijom i brzinom i underground prljavštinom. E, sad, nisam baš siguran za ime benda i tekst naslovne pesme, pa… eto, ako ovo deluje kao preblizu nekakvom naci senziblitetu, svakako preskočiti:
https://diesholocaustum.bandcamp.com/album/souls-cremated-ep
Kanadski Cultist zvuči vrlo old school na svom debi albumu Manic Despair. Ovaj death metal trio iz Kalgarija prilično ubedljivo vaskrsava zvuk ranih devedesetih čak i dok klasičnim matricama dodaje malcene detalje originalnih motiva i ideja. Sama produkcija je takođe vrlo old school a pevanje basistkinje Vanesse Grossberndt je posebno upečatljiv element. Lepo:
https://cultistcanada.bandcamp.com/album/manic-despair-3
Njemački Impermanence su tačno na granici melodičnosti koju mogu da podnesem u death metalu. Njihov debi EP, Across Impenetrable Worlds ima pet pesama maštovitog i enrgičnog melodičnog death metala sa dovoljno „klasične“ death ponude da meni to bude dobro, a onda i sa gomilom gitarskih arabeski za melodeath publiku:
https://impermanencemetal.bandcamp.com/album/across-impenetrable-worlds-ep
Za značajno manje melodičan program tu nam je trio iskusnih muzičara sa juga SAD. Horde Casket imaju već nekoliko albuma a novi EP, Plague Supremacy nudi klasičan, tvrd brutalni death metal sa uobičajenom programom naprednih tehnika svirke ali bez tech death ambicija. Umesto toga, pesme su naprosto interesantno aranžirane tako da se uobičajeni elementi rasporede efektno pa iako Horde Casket ne ostavljaju utisak originalnosti, njihova muzika zvuči vitalno i sveže.
https://hordecasket.bandcamp.com/album/plague-supremacy
Threnody su bend iz Pensilvanije koji je početkom devedesetih godina prošlog veka snimio jedan demo i sad, evo, objavljuje prvi album, Rid of Flesh, da „obeleži tridesetogodišnjicu postojanja“. Dosta su ga dugo krčkali! Rid of Flesh je simpatična ploča starinskog death metala koji ima dosta thrash elemenata ali je i primereno mračan, natušten, odsviran korektno i mošerski nastrojen. Sve na svom mestu:
https://threnody1991.bandcamp.com/album/rid-of-flesh
Death metal, sa malo kavernoznijom, hermetičnijom notom dobijamo i na prvom albumu francuskih Corrupter. Makar je ploča nazvana korektno: Descent Into Madness i ovih devet pesama daju finu aproksimaciju ovog procesa sa mnogo napetosti, disonance, agresivne, sračunato primitivne svirke ali generalno sofisticiranim konceptom i formatom albuma koji treba slušati kao celinu, radije nego kao kolekciju individualnih pesama. Pa, ko izdrži, možda doživi željenu transcendenciju. Corrupter su se svakako časno potrudili i meni se ovo dopada:
https://godzovwarproductions.bandcamp.com/album/descent-into-madness
Španci Mainbrain su snimili treći EP, devet godina nakon prethodnog i jawbreaker je fina kombinacija brutalnog death metala i malčice…. ne baš progresivnih ali malčice melodičnijih tema i atmosferičnijih pesama. Lepo to ide jedno uz drugo i ovo je šest prijatnih pesama, praktično minialbum, koji valja potrošiti:
https://mainbrain.bandcamp.com/album/jawbreaker
Za nešto prljavije, primitivnije i sirovije, demo Devouring Human Flesh švedskog sastava Balamuthia donosi tri pesme koje se sa radošću sećaju ranih devedesetih i pevaju o drogama, kanibalizmu, i kanibalizmu izazvanom drogama. Mučno? Ne, ne, zapravo sasvim prijatno ako volite te stvari, makar ovako, sa umetničke distance. Plaća se koliko hoćete. Udri:
https://balamuthia.bandcamp.com/album/devouring-human-flesh-demo
U Unique Leader su se malo trgnuli iz deathcore sanjarija, objavljujući novi, treći album švajcarskih Near Death Condition, nazvan Ascent from the Mundane. Ovo je pomalo progresivni, malo tehnički death metal koji ide srednjim tempom ali se trudi oko pesama i nudi zanimljiv zvuk. Problem sa Near Death Condition nikako nije jedinstven za ovaj bend i svodi se na to da pesme, uglavnom svirane u sličnom tempu, imaju tendenciju da posle određenog vremena zazvuče veoma slično i slušalac stekne utisak da sluša jedan jedini komad sve vreme. No, to i jeste pomalo usud death metala i Švajcarci svakako čine šta mogu da razbiju ovaj osećaj, pa album ima prijatnih iznenađenja i rešenja. Kvalitetno je ovo, svakako, i ima dosta duše. Vredi poslušati:
https://uniqueleaderrecords.bandcamp.com/album/ascent-from-the-mundane
Švedski Creeping Flesh imaju vrlo pristojan drugi album u formi ploče …And Then the Bombs Came. Ovo je old school, gruverski death metal koji peva o ratu bez mnogo imitiranja Bolt Thrower ali sa jasnim korenima u njihovoj estetici. Creeping Flesh zvuče dobro, baziraju svoju muziku pre svega na rifovima i ritualističkom gruvu i mada moram da kažem da nisu posebno maštoviti, ovo ipak bude prijatno.
https://emanzipation.bandcamp.com/album/and-then-the-bombs-came
Ulazimo u poslednju sekciju sa metalom egzotičnijih žanrova ali i klasičnim heavy i power metal zvukom. Prijatno su me, recimo, iznenadili Francuzi Anken sa svojim drugim albumom Khondate koji dolazi čitavih četrnaest godina nakon prvog. Iako bi moj prvi impuls bio da nazovem Anken industrial metal bendom, ovo čak i nije tačno. Ovo je metal koji koristi dosta mašinskih ili makar mašini nalik ritmova, i elektronskog zvuka, ali kompozicije su ambiciozne i sa dosta orijentalnih harmonija, dajući svemu progresivističku notu. I podugačke su, ali Anken na albumu imaju dosta ideja koje valja lepo istražiti pa je ovo putovanje koje vredi preduzeti:
https://anken.bandcamp.com/album/khondate
Kalifornijski Author & Punisher je mnogo bliži klasičnom industrial metal zvuku, sa rado korišćenim lupovima i efektima koji sugerišu da je njegova muzika nastajala u drobilici za metal. Otud me je prilično iznenadilo koliko je novi album Krüller zapravo, hm, prijemčiv? Tristan Shone nije zaista ublažio buku na ovom albumu ali je u muzici značajno prisutnija melodija i jedan raspon emocija kakav ranije nije bio karakterističan za njega. Otud je ovaj projekat sada negde na sredini između brutalnog industriala i, pa, skoro pop-intoniranog doom metala (slušajte Maiden Star!!!) i to je uzbudljiv novi put za ovaj projekat:
https://authorandpunisher.bandcamp.com/album/kr-ller
Nemački Bastard Nation postoje od početka veka i iza sebe imaju dva albuma. Ne znam kad će treći, ali ovogodišnji EP, Running Beast ima dve pesme simpatičnog, melodičnog heavy/ power zvuka. Ovo je onako, prijatno cheesy i fino producirano, ne preskupo ali kulturno, sa himničnim refrenima i poštenom svirkom:
https://bastardnation.bandcamp.com/album/running-beast-ep
Ukrajinci День Гнева sviraju solidan heavy/ power metal na svom drugom albumu, Храм из песка. Njihova melodična, himnična muzika, sa pevanjem na Ukrajinskom me je namah podsetila na Kraljevski Apartman, ali День Гнева su bar za klasu inventivniji, sa energičnom, power svirkom i maštovitim aranžmanima. No, ako volite Kraljevski Apartman, bezbedno je reći da će vam se День Гнева prilično dopasti. Imam možda sitne rezerve u pogledu nekih elemenata produkcije, ali Храм из песка je generalno robusna i zabavna ploča:
https://dengnevaodessa.bandcamp.com/album/–3
Kijevski Sunrise uopšte nisu po mom ukusu, njihov power metal je suviše melodičan i emotivan za mene ali se mora ispoštovati njihov kvalitet na živom albumu Orchestraveling. Ovo je bogata ponuda od petnaest pesama poštene i ubedljive svirke sa sve perfektnim vokalnim harmonijama i ja mogu samo da se naklonim:
https://sunrisekiev.bandcamp.com/album/orchestraveling
Finski Human by Nature su zanimljiva kombinacija alternativnog metala, progresivnog roka i nekakvog gruverskog post-zvuka. Album Eläimys je za mene bio pun zanimljivih iznenađenja i dobro primenjenog progresivističkog razmišljanja, odsviran je odlično i produciran vrlo pristojno pa ovo preporučujem uz dosta entuzijazma:
https://hbnearth.bandcamp.com/album/el-imys
Teksašani Night Cobra su mi bili simpatični kada su pre dve godine debitovali EP-jem In Praise of the Shadow. Sada momci imaju prvi album, Dawn of the Serpent i muzika je na prilično istim pozicijama. Dakle, siroviji, prijatni heavy metal pod jasnim uticajima NWOBHM originatora, plus pevanje koje… i dalje nije idealno. Siroviji zvuk dosta radi na tome da ispegla situaciju, ali iako su pesme uglavnom solidne, pevanje zaista može da bude problem. No, ja nekako imam slabost prema ovakvim bendovima, pa podstičem da se Night Cobri ipak da šansa:
https://nightcobra.bandcamp.com/album/dawn-of-the-serpent
Album nedelje je, ne sumnjajte, novi album znamenitih kanadskih prog-trešera Voivod, Synchro Anarchy, tek, reći ćemo, petnaesti za četrdeset godina rada. Ali Voivod, evo, to je sada sasvim jasno, ne snimaju ploče čisto da bi održali nekakvu inerciju aktivnosti, već da bi svetu prikazali šta su još bili u stanju da smisle u prethodnom periodu. Otud je Synchro Anarchy ne samo odlična ploča već jedna od najboljih u višedecenijskoj karijeri benda obeleženoj, mora se reći, mnogim prevratničkim albumima koji su čitav medijum ekstremnijeg metala gurali na naredne nivoe. Već je otvarač, Paranormalium, pesma kakvu drugi bendovi samo žele da mogu da snime. Hoću reći, svake nedelje čujem desetine progresivnih metal bendova koji kombinuju složene metrike i brda alterovanih akorda da kreiraju čudne, ekscentrične muzičke skulpture, ali Voivod na ovoj pesmi čine da to zazvuči lako, prirodno i smisleno, najavljujući ostatak albuma kao nekakvim prologom koji vam razgori glad iako je sam za sebe već savršena pesma. Ostatak ploče, naravno, ide sličnim tokom, sa izvrsnim radom na nivou detalja ali sa konstantnom pažnjom da se velika slika sve vreme drži u centru. Otud je Synchro Anarchy ploča koja oduševljava na svakih nekoliko taktova ali koja je kao celina, pa, monumentalna. „Zvučni film“ je fraza koja se često zloupotrebljava pa što da je i ja malo ne zloupotrebim? Dakle, ovo je kao nekakav zvučni film u kome igraju Residentsi a režirao ga je neko ko voli i razume metal ali ne želi da se zadržava na njegovim obaveznim formama cheesy epike i prostih mošerskih rifova (dakle Penelope Spheeris!!!). Nije Synchro Anarchy SAVRŠEN album, može se argumentovati da u nekim pesmama Voivod samo sviraju „Voivod“, odnosno da sklapaju zvuke, harmonije, ritmove i boje onako kako se to sada već od njih očekuje i da bi na autopilotu mogli da naprave još bar trijes-četres istih komada, ali bend čak i ovde svira razigrano, sa mnogo entuzijazma, koji, čak i ako je glumljen – a ne deluje tako – čini mnogo da ploču ispuni dostojanstvenom, tihom radošću koja lako zarazi i slušaoca. Uz izuzetno lepo odmeren zvuk – i pored jako komprimovanog masteringa – Synchro Anarchy je ploča koja je naprosto PRIJATNA iako ni jednog trenutka ne popušta svoj progresivni, odmereno avangardni stisak. Meni je to, moram da kažem, idealna kombinacija.