Jazz Nedeljom je zamišljen kao serija vinjeta koje će ići (možda ne?) svake Nedelje, nudeći preporuku u vidu jednog jazz albuma koji sam tog dana slušao. Ovo nema pretenziju da bude ni ultimativni prikaz neke klasične ploče niti otkrivanje nekog budućeg klasika, već zaista samo to, da se kažu reč-dve o albumu koji sam tog dana rado slušao. Ponekada će to biti stare, proverene klasične stvari, ponekada najnovije izdanje koje sam izvalio na Bandcampu, hoću reći, neće biti pravila. Kako i treba. Kako i mora.
Ove nedelje poučan primer o slobodnoj improvizaciji: sloboda je moć a velika moć sa sobom, kako nas je stric Ben Parker podučio, mora povlačiti i veliku odgovornost. Julius Windisch: live at loft je živi album na kome u jednom momentu pomislite da su muzičari sebi možda uzeli i previše slobode. Srećom, do kraja se stvari izbalansiraju odgovornim sviranjem.
O mladom berlinskom pijanisti i kompozitoru Juliusu Windischu sam već pisao prošle godine, kada je sa još tri kolege izdao album slobodnih improvizacija nazvan jednostavno po prezimenima muzičara: Dudek/Windisch/Baumgärtner/Sundland. Ovaj album je uglavnom bio slobodna improvizacija – sa nešto malo unapred napisane muzike – a mada je sam Windisch na njemu svirao isključivo sintisajzer, prisustvo saksofoniste Fabiana Dudeka dalo je ploči dovoljnu meru „jazz“ zvuka da i nešto konzervativnija publika proguta osnovni imaginarijum ovog materijala sklopljen u dobroj meri oko retro-SF elektronike, sa prelascima u energični free jazz.
live at loft je, pak, drugačija, što bi rekli na Engleskom, zverka. I ovo je kvartet-postava, sa jasnom ambicijom da se kroz improvizaciju dođe do četrdesetak minuta upečatljive i, možda i izražajne svirke, ali muzičari su ovde drugi, postavka je drugačija, pa su i rezultati srazmerno tome sasvim drugačiji u odnosu na prošlogodišnji album. Kažem „sasvim drugačiji“ ali i dalje u okvirima jedne estetike koju ja, ne bez razloga vezujem za muzičare iz nemačke akademske orbite.
Windisch je, da podsetimo, klasično obrazovan. Studirao je u Bernu a onda je i odbranio master tezu u okviru programa European Jazz Master koji se nudi na pet univerziteta u Amsterdamu, Parizu, Trondhajmu, Berlinu i Kopenhagenu. Tokom svog dvogodišnjeg postdiplomskog rada, Windisch je obišao berlinsku, amsterdamsku i kopenhagenšku visoku školu, uspešno stekao titulu jazz mastera 2019. godine i od tada živi u Berlinu gde radi sa više postava. Uprkos klasičnoj naobrazbi i master tituli koja, rekosmo ima reč „jazz“ u imenu, Windisch u svojoj muzici ne radi „običan“ džez pa ni „običan“ fri džez i sve njegovo što sam do sada čuo u nekoj je meri kombinovalo slobodnu improvizaciju i atonalnu muziku na klaviru sa elektronskim eksploracijama na sintisajzerima.
Na live at loft uz njega sviraju bubnjar Leif Berger Nemac baziran u Kelnu koji pored svojih udaraljki u par momenata svira i melodiku, električni basista Simon Jermony, Njujorčanin na privremenom radu u Berlinu, te violončelistkinja Elisabeth Coudoux, Nemica koja je slično samom Windischu – a isto su i godište – kroz učenje klasične muzike došla do jazza, slobodne improvizacije i, jelte, „Nove Muzike“. Coudouxova ima solidan pedigre, imajući u vidu da je diplomirala kod Franka Gratkowskog u Kelnu i njen doprinos na ovom albumu je upečatljiv.
Album je snimljen na koncertu u Kelnu, kao poslednjem danu trodnevne turneje iz oktobra 2021. godine, a koja je pre ovog grada obuhvatila Berlin i Minhen. Rekao bih da je ostavljanje Kelna za kraj bio pravi izbor jer ovaj grad sa svojim nasleđem u domenu moderne kompozicije i Nove Muzike zahteva muzičare koji su spremni 110% da pruže svoj maksimum, a onda ga prevaziđu.
A što, pokazaće se, ne ide ni tako lako. live at loft je album sa nekoliko izvrsnih momenata, a koji se mahom nalaze u drugoj polovini nastupa, pa istovremeno predstavlja i svojevrsnu pokaznu vežbu za to kako muzičari koji se bave slobodnom improvizacijom ponekad potrebuju dosta vremena da jedni druge ne samo čuju već i razumeju, a onda prestanu da se zaista slušaju i počnu da zajednički rade bez razmišljanja, kalkulisanja i direktnog odgovaranja na postavljene teze. Slobodna improvizacija je, naravno, jedan od najvećih izazova za svakog muzičara, stil ne samo sviranja već i, jelte, življenja, jedan ozbiljan svetonazor u kome se odgovornost prema sebi, muzičarima sa kojima nastupate, publici i možda odloženom slušaocu iz budućnosti koji će ovo slušati na snimku višestruko uvećava sa svakom sekundom koja prolazi. Nakon što su se čuli prvi tonovi i prvi udari po instrumentima više nemate izgovor da ne znate šta će oni drugi svirati, a tenzija između očekivanja slušalaca da dobiju nešto vredno svog vremena i vaše potrebe da izrazite nešto najčistije što imate u sebi, bez bezbednosnih mreža harmonije, ritma i tema ume da bude neizdrživa.
Mnogi, pa često i iskusniji, slobodni improvizatori zbog toga umeju da posegnu i za malo glume, imitirajući forme free jazza ili dela savremene kompozicije koja su slušali – možda već i sami svirali – dajući i sebi i kolegama na pozornici malo prostora da se dohvate nečeg poznatog pre nego što se zaista otisnu u slobodnu improvizaciju.
Treba dati pohvalu tamo gde je zaslužena i reći da ovaj kvartet ne glumi. Početak njihovog nastupa je otud karakterisan svirkom koja ide u nekoliko smerova u istom trenutku i traženjem koje treba da da odgovor ne samo na to šta uraditi na nešto što je već neko drugi na sceni uradio već i koja je uopšte forma ove muzike. Je li ona glasna? Tiha? Da li se svira brzo i tehnički eksplozivno, ili pak apstraktno, tako da slušalac zatvorenih očiju ne može ni da prepozna instrument? Moj utisak je da se, pošto ovi muzičari dobrim delom u svojim biografijama imaju jazz kao jednu od formativnih komponenti, onda prirodno nameće svirka koja je ekspresivnija i ima prepoznatljive fraze na kontrabasu, harmonije na klaviru, ritam na udaraljkama i teme na violončelu.
I ovo u prvih nekoliko komada rezultira muzikom koja zvuči lepo ali ne ide, zapravo nikuda. Čest problem free improv muzike, koji i ovde može da se čuje, bez obzira što se radi već o trećem danu turneje pa se da pretpostaviti da su muzičari već navikli jedni na druge i znaju šta da očekuju, je to da izvođači sa instrumentima koji dopuštaju harmonske eksploracije ali i imaju takvu akustiku da muzika može da živi i bez užurbanog sviranja, stoje u oštroj opoziciji sa ritam sekcijom čiji je glavni način da se čuje to da udara često i snažno. Otud bas i bubanj ovde sviraju mnogo ali malo toga korisnog, dok se Windisch i Coudouxova bave finijim radom.
Bend počne da zajednički diše tek na četvrtom komadu. level 10 in 4 akten ima koherentan ritam i temu koja se prirodno razvija kroz rad čitavog ansambla i ovo je prvi put da slušalac čuje BEND a ne samo četiri pojedinca koji sviraju u isto vreme. Na narednoj, herb, Windisch kao da povede ostale putem „klasičnijeg“ jazza i mada se i ona kasnije raspline u apstraktnijoj svirci, basista i bubnjar jedan drugog znatno bolje razumeju i sviraju zajednički.
Otud je i naredna, seltsame präsentation znatno sigurnija i donosi razložniju, fokusiraniju svirku u kojoj muzičari shvataju kako da delaju kao kolektiv umesto da pokušavaju da nametnu svoj izraz kao bitniji od ostalih. Ovaj komad je negde između džez gruva i hipnotičke gamelan svirke, a hipnoza postaje važan deo programa na sledećoj, offenbarung im stillen gde sintisajzeri vode muziku u apstraktnijem smeru i kada se ostali instrumenti uključe dobijamo jednu jako fokusiranu, jako svedenu minimalističku kompoziciju na tragu stivrajhovskog minimalizma. Überwindung koja iz nje direktno izrasta i sama profitira od vrlo apstraktne osnove na kojoj se gradi i mada ona sama predstavlja samo interludij do dinamične einfach so/erinnerungen, ovo je zapravo izvrstan prelaz u kompoziciju koja ponovo podseća na gamelan i nudi mikrotonalnu kišu udaraljki i prepariranih instrumenata. Pokazuje se da Windisch i kolege zapravo idealno zvuče kada se odmaknu od „prirodnih“ boja i zvukova svojih instrumenata i sviraju ih na način koji nije bio predviđen u priručniku. Tako je i finale sa fernes klagen vrlo zadovoljavajuće, sa „kosmičkim“ sintisajzerima i apstraktnim soundscape dizajnom koji je slobodno mogao da traje i duže od ta dva i po minuta sa kojima kvartet završava.
Sve u svemu? Poučna prva polovina albuma a zatim prilično snažna, malo i prevratnička druga polovina albuma. Lepo je čuti muzičare koji sami sebe spasu a kvalitetan snimak i prostoran, dinamičan miks veoma doprinose užitku.