E, pa, ako smo svi spremni, da započnemo naš današnji put ka destrukciji…
Blek metal za početak! Brazilski Kanvass postoje od 2008. godine ali su dugo krčkali svoj prvi album pa je Downfall of Individuality zapravo prilično impresivna ploča. Produkcijski, ovo je prijatno sirovo i teksturirano, a opet dovoljno disciplinovano snimljeno i miksovano da se čuje sve što treba i da se muzika ne zaturi negde u prekomprimovanom masteringu. A što je dobro, jer je muzika odlična, nudeći nervozni, napeti black-death metal sa mnogo zanimljivih aranžmanskih trikova ali i poštenim, žestokim krljanjem, ponekom dobrom melodijom i jednim energetskim nabojem koji ne da da vam pažnja odluta. Kanvass su maštoviti i istovremeno prilično zreli u domenu aranžiranja kompozicija pa je ovaj album sa čak jedanaest pesama milina slušati i otkrivati:
https://kanvass.bandcamp.com/album/downfall-of-individuality
Nizozemski Zwan na istoimenom mini albumu voze u brzoj traci. Ovo je blackened death metal kvalitetne produkcije i profi izvedbe sa pesmama sklopljenim od nestašnih, uzbudljivih rifova i demonskog, zabavnog pevanja. Bend sebe taguje i „post black“ etiketom, i vidim šta time hoće da kažu jer ovo definitivno izlazi iz klasičnih black metal i black death formata, ali održava tu neku satansku posvećenost i fokus na nanošenju povreda. Lepa ploča:
https://zwaan.bandcamp.com/album/zwaan-ep-2
Ahhh, novi Goat? Uvek dobrodošao! Grci su me pre par godina zaveli svojim agresivnim, eksplozivnim blek metalom i od tada ne prestaju da me raduju sa svakim izdanjem. Doduše, eksplozivnost ovde počinje da odnosi prevagu nad blek metalom tako da je novo izdanje, EP Collapse maltene čist grindcore. Ne da je to na ijedan način loše, samo naglašavam da ovde ima malo ili nimalo blek metal stilizacija i epike, a mnogo krljanja i seksi, pankerskih rifova. No, Goat toliko ubedljivo i snažno tresu svoje pesme (i jednu obradu meksičkih legendi Shub Niggurath, a koja je ipak više blek metal) da ovde osmeh ne silazi sa lica od početka do kraja. Poslednja pesma je praktično d-beat crustcore pa navalite, Goat su fantastični:
https://goatbm.bandcamp.com/album/collapse-2
The Old Evil iz Baltimora za sebe kažu da sviraju „old school satanic black metal“ i njihov prvi demo, Demo 2022 je jedan zaista prijatan komad staroškolskog, jednostavnog a besnog i napaljenog blek metala. Sa šest pesama i introm ovo je i prilično sadržajan materijal koji sa svojim lo-fi kvalitetom zvuka i opsesivnim insistiranjem na pretećim rifovima odmah zvuči autentično i podzemno, a kad čujete pevanje odmah je jasno da ovo nije muzika koja sanja o stadionskim nastupima i gremi nagradama. The Old Evil, da bude jasno, ne upadaju u zamku potpunog nihilizma kakav se često čuje kod malih blek metal projekata na internetu gde se muzika praktično ne može zaista čuti zahvaljujući lojalnosti najnižem mogućem kvalitetu zvuka koji treba da signalizira tu, jelte, autentičnost. Ovaj bend stoji na pravom mestu, svirajući pošteno, pišući jednostavne ali pristojne pesme i nudeći hipnotički, mošerski metal. Plaćate, naravno, po želji.
https://theoldevil.bandcamp.com/album/demo-2022
Iako je švedski sastav Lifvsleda novijeg datuma, osnovan pre tri godine, šef projekta i pevač Mikael Österberg je iskusan i pedigriran metal pregalac, aktivan još od ranih dvedesetih i sa istorijom izdavačkog rada iza sebe. Drugi album benda, Sepulkral Dedikation nudi dopadljiv, prijatan skandinavski/ švedski blek metal zvuk koji prilično lepo odmerava hladnoću, hermetičnost i psihodeličnu zavodljivost u svojim pesmama da ostavi vrlo dobar utisak. Ovde ima puno atmosfere ali ona je prilično kinematska i prijemčiva za moje uho, a onda bend i pošteno, glasno svira metalčinu koja ide napred i ruši sve pred sobom i uvek na kraju sve dođe na svoje mesto. U grob ili već negde… I mastering albuma je srazmerno dinamičan pa svakako ohrabrujem da se ovo posluša jer je u pitanju vrlo solidan egzemplar skandinavskog blek metala koji ja, kao star i konzervativan čovek, i dalje intuitivno forsiram kao najpraviju formu ove muzike:
https://lifvsleda.bandcamp.com/album/sepulkral-dedikation
Još odličnog švedskog blek metala stiže posredstvom trećeg albuma projekta Rimthurs. Thursamál, kako se ploča zove je, moram priznati praktično remek delo atmosfere, enegije, kombinovanja mitoloških i folkornih tema sa krljačkim metalom. Rimthurs imaju sve one odlike modernog blek metala, sa dosta, jelte, emocije i meditativnih pasaža (slušajte Rök, recimo), ali kad se udara, udara se brzo i jako, kao Brus Li. Prilično dobra produkcija – sa prangijaškom bas-gitarom! – i odlično napisane pesme držale su me uz ovaj album mnogo čvršće nego što sam očekivao. Impresivno:
Sa imenom kao što je Jouissance Morbide jasno je da bend dolazi sa francuskog govornog područja a znate kakvi su Francuzi i blek metal. I pritom ne mislim na nacizam, ZABOGA, nego na osobenu, dekadentnu avangardnu dimenziju koju Francuzi tako prirodno unose u ovaj žanr. Jouissance Morbide iz Marselja, nadam se, nisu nacisti jer EP Sublimation baš hoću da pohvalim za maštovitost, atmosferu, višeslojnost, pa i teatralnost koja je zapravo vrlo zrela. Promišljeno aranžirano, solidno snimljeno, veoma preporučeno s moje strane:
https://jouissancemorbide.bandcamp.com/album/sublimation
Prelazimo na stoner, doom, psihodeliju, sludge metal, hard rok… Kosmonaut iz Ohaja su napravili malu pauzu, pa novi album, neon.citrus.sex.puppets dolazi posle „odmora“ od osam meseci. Dobro, treba napisati i snimiti čak trinaest pesama koliko ovde ima da se čuje. Dobre vesti su svakako da Kosmonaut nisu izgubili ništa od svojih talenata za kreiranje melodičnih, psihodeličnih, tripoznih stoner komada. Ako treba da uočavamo razlike, ovaj album je za nijansu više „psych“ nego „stoner“ od prethodnog ali pričamo o, zaista, nijansama, pa i ovde ima klasičnih rifaških pesama koliko vam duša hoće. Zvuk je pristojan, kao i obično, ako već ne skup i Kosmonaut bez mnogo napora osvajaju pažnju i simpatije. Album se naplaćuje koliko kupac kaže, pa poslušajte:
https://kosmonautofficial.bandcamp.com/album/neon-citrus-sex-puppets
Urskek je švedsko-britanski sastav koji svojom muzikom pravi jaku posvetu franšizi Dark Crystal pokojnog Jima Hensona. Rade to uz dosta citata i za sebe kažu da su neprofitni i da je ovo sve samo ljubavno pismo jednom fantastičnom svetu, ali album Thra je pritom ODLIČAN komad atmosferičnog, fantazijskog doom metala. Tri dugačke pesme, jako solidno napisane i aranžirane, odlična svirka, iznenađujuće moćan projekat i cena od koliko date – a sve pare idu za pomoć izbeglicama iz Ukrajine – sve su argumenti da ovo poslušate:
https://urskek.bandcamp.com/album/thra
Bend se zove Stoned Century a najnoviji album Weedie, ali, iako je jasno da sve ove reči kod slušaoca praktično izazivaju da čuje određeni zvuk i pre nego što pusti prvu pesmu, zapravo se radi o instrumentalnom bendu koji ima više postrokerski zvuk nego onaj klasični heavy psych. Mislim da bih Stoned Century na osnovu ovih sedam pesama najpre uporedio sa radovima institucija kao što su Stone Rebel i Stoned Karma a pored karakteristične reči u imenu i ovaj projekat potiče iz Francuske pa, ako volite tu partikularnu varijantu umiljate instrumentalne psihodelije, navalite:
https://stonedcentury.bandcamp.com/album/weedie
Weaving Shadows su se nekad zvali Dopecorpse a što je, mislim, dovoljno informacija da znate kako njihov sludge-doom-drone metal zvuči. EP Green Void je zaista kao da gledate u ambis a ambis, malo navaren, gleda nazad u vas i u fazonu je „brate, a što se tako klatiš?“ a vi mu kažete „a neam pojma.“ Šalu na stranu, ovo su dve spore, užasno dugačke, pošteno nadrogirane pesme i mada je sve to lo-fi i jednostavno, ume da ubode u tačno ono mesto u mozgu gde volite da vas ponekad, kad ste najranjiviji, ubodu:
https://weavingshadows.bandcamp.com/album/green-void
O Bleak Lover ne znam baš ništa sem da su verovatno Australijanci, ali album It’s All About The End izašao za malog norveškog izdavača East Oslo Death Choir nudi masivni, abrazivni sludge doom metal za klijentelu sa ukusom. Ima sličnih bendova posvuda, naravno, ali Bleak Lover pogađaju skoro idealnu meru sludge agresivnosti – sa legitimnom prelascima u blackened grindcore – i doom metal melanholije. Ovo je, naravno, vrlo hermetičan album ali napravljen sa smislom i dostojanstven. A i plaćate koliko hoćete.
https://eastoslodeathchoir.bandcamp.com/album/its-all-about-the-end
Argentinci HelėH su toliko ušli u srž doom metala da zvuče ako ne kao karikatura a onda svakako kao bend čiji bi WAV fajl trebalo da bude prikačen uz članak na Wikipediji kojim se objašnjava šta je to doom. Istoimeni album ima pet dugačkih pesama, sporog tempa, velike težine i harmonija koje su setne i veličanstvene u isto vreme. Iako pevač Gonzalo Civita kombinuje melodičnost sa visceralnošću izraza, bend svakako naginje ekstremnijoj strani spektra i u odnosu na popularnije radove Paradise Lost, Moonspell ili My Dying Bride, nudi hermetičnije iskustvo, ali opet sa dovoljno komunikativnosti da se publika ozbiljno navuče na ovo. Moja blaga zamerka ide na zvuk koji uprkos naporu da se izvrši separacija instrumenata i izbegne natrpanost, ipak nije umakao određenoj muljavosti, ali HelėH svakako mogu da kažu da ovde naprosto idu na autentičnost i nude zvuk koji kažnjava istovremeno dok zavodi. Album je meni vrlo dobar i bez obzira na tu njegovu vernost žanrovskom ključu do mere stereotipa, zapravo ima respektabilnu količinu karaktera. Kad pomislim na doom metal u narednim mesecima, misliću baš na HelėH:
https://heleh.bandcamp.com/album/hel-h
Sludge metal koji istresaju Belgijanci La Nausée je toliko abrazivan i surov da je sreća da ni jedna pesma na EP-ju Disorder ne traje duže od 192 sekunde. Ovo je sludge koji voli da se poigra i sa pankom i sa groove metalom, ali mu je prevnestvena odlika taj BRUTALAN zvuk i urlanje pevača koji, naravno, stvari mogu da oteraju u monotoniju – zato su takođe kratke pesme i njihova raznovrsnost važni. Lep primer ružnoće s dignitetom:
https://la-nausee.bandcamp.com/album/disorder
„Stoner Violence“, reći ćete vi nakon što vam u oko upadne naslov EP-ja Vermontskih Komodo VT, „pa zar to nije samo sludge metal“. Pa, jeste, ali šta sad? Ovaj EP je primereno nasilan i drogiran u isto vreme sa pesmama koje su jednostavne ali donose potrebnu količinu sludge metal prljavštine i težine i mučnog gruva da se čovek sit nauživa. I cena je primerena: 4,20 dolara, pa, eto, zapalite čibuk i navalite:
https://komodovthc.bandcamp.com/album/stoner-violence
Novozelandski End Boss na svojoj strani imaju mnogo toga, odlično ime, finu pevačicu i monstruoznu kombinaciju niskog štima i jako komprimovanog zvuka što, mada napada uši na grozne načine, daje njihovoj muzici jednu preteću masivnost. Pritom, album They Seek My Head je srazmerno kratkog trajanja sa svojih osam pesama pa nema razloga da ovom stoner-sludge čudovištu ne posvetite malo pažnje. Mislim, pesme su solidne i bend ih srčano izvodi:
https://end-boss.bandcamp.com/album/they-seek-my-head
Grci Church of the Sea idu na sigurno svojom vrlo lepo odmerenom kobinacijom doom i industrial metala, sa sporim, elegantnim pesamama i odličnim ženskim vokalom. Album Odalisque je kao da posmatrate freske u nekoj staroj crkvi ali da ste se pre toga napušili hašiša za sve pare i sam vazduh pred očima vam se uvija i igra. Ozbiljno:
https://churchofthesea.bandcamp.com/album/odalisque
A rimski Heavy Psych Sounds Records nastavljaju da rade ono što rade najbolje – izdavanje vrhunskih albuma teškog psihodeličnog roka. Prosto me zaboli što ne nude pretplatu popur Ripple Musica ili Electric Valley Records jer u njihovom recentnom katalogu praktično nema slabe ploče. Prvi album francuskog sastava Decasia, naslovljen Endless Feast For Hyenas nije izuzetak i ovo je majstorska kombinacija gruverskog, pržećeg roka, razularene gitarske psihodelije i malo krautrok hipnoze. Odmah mi je u uši upao lep, zdrav, prirodan zvuk sa žvaćućom bas gitarom i razjarenom gitarom, moćnim, uverljivim vokalkom odozgo i teškim a naturalističkim bubnjevima – Decasia razumeju važnost dinamike u finalnom proizvodu – a onda su me opčinile i pesme koje su vrlo prirodne, kao da su nastale iz džemovanja, a opet razrađene i minuciozno aranžirane. Ovo je kao nekakav idealan produkt vertikale povučene direktno sa kraja šezdesetih do danas, od Velveta i Hendriksa do savremenih andergrund drogeraša i guitar needle džankija i ako album makar ne poslušate, niste normalni. Ja kupio na keca.
https://heavypsychsoundsrecords.bandcamp.com/album/decasia-an-endless-feast-for-hyenas
Idemo na brzinu sada: thrash metal, hardcore, grindcore, death metal. Poljski Snake Eyes krljaju napaljeni, besni thrash metal na svom drugom albumu, No One Left To Die. Prošlo je dvanaest godina od prvog albuma pa se čuje da je bend za to vreme sazrevao, vežbao i generalno rastao i ovaj album je usredsređen, energičan, efektan, pun zlih i zanimljivih rifova, pametnih aranžmana i odlične svirke. Dobro je to i producirano i mada svi muzičari zvuče odlično, moram da izdvojim pevačicu po imenu Marth Buczkowska koja svojim promuklim death vokalima muzici daje posebno zao preliv. Odličan album koji pritom plaćate po želji:
https://snakeeyesthrash.bandcamp.com/album/no-one-left-to-die
Portugalski Jarda sviraju prljavi, rokerski thrash metal na svom EP-ju Rockaine. Naslov, kako i sami kažu, govori sve što treba da znate, i ovo zaista jeste zabavan, dobro raspoložen metal sa jasnim ’80s feelgood šmekom. Pevanje je posebno retro, ali bend se jako trudi da kompleksnim aranžmanima izbalansira činjenicu da njihova muzika na prvi pogled deluje samo kao omaž starim asovima treša. Nije baš sve ovde 100% funkcionalno, ali svakako nije ni loše i vredi poslušati:
https://jarda.bandcamp.com/album/rockaine
Portlandski Sleepless sviraju tehnički thrash metal sa pevačem koji zvuči kao Bleki Loules iz WASP što je iznenađujuće prirodna kombinacija. Bend čine neki veterani ’80s metala, pa ovakav zvuk, zapravo, ne iznenađuje. Album Host Desecration izlazi tek naredne nedelje ali možete ga već sada preslušati putem JuTjuba i ima ovde dosta old school ozbiljnosti u pisanju pesama, kvalitetne produkcije pa i jezovite atmosfere. Ako volite Megadeth, Death Angel i Sacred Reich u njihovim najtehničkijim momentima, Sleepless imaju vaš broj. Javite im se, ZA IME SVETA!
https://sleeplessmetal.bandcamp.com/album/host-desecration
Čikaški Indign svoj thrash metal meša sa malo groove elemenata, ali album Retribution me je privukao time da kada se svira brzo, ovde nema zezanja. Indignu je ovo druga dugosvirajuća ploča za dvadeset godina svirke i vidi se ovde i jedna kilometraža i navežbanost, zajedno sa napaljenošću da se pokaže šta su sve naučili slušajući Slayer i kako su te lekcije pretočili u sopstveni izraz. A taj je izraz prijatno raznovrstan. Ima ovde dosta štofa:
https://indign.bandcamp.com/album/retribution
Leiurus su sa Floride – pa još iz Melburna – i istoimeni (debi?) album nudi interesantan, progesivan i zabavan pogled na deaththrash sa malo blek metal elemenata. Ovo je melodično, dobro producirano i maštovito a opet fokusirano i imuno od feature creep progresive u kojoj se sama pesma zaturi u moru detalja i ukrasa. Plus, ovo je dovoljno brzo za moje kriterijume. Leiurus su maštoviti ali uspevaju da svoju maštu uklope u zrelo rađene aranžmane a što uvek vredi pozdraviti:
https://leiurus-metal.bandcamp.com/album/leiurus
Burning the Ashes iz Virdžinije sviraju prilično brutalan, srednjetempaški thrash metal. EP Iron Skies nudi praktično sludge metal nivoe brutalnosti izmešane sa thrash rifovima i vokalima koji kao da dolaze iz nekog bunara u kome živi nešto što je izašlo iz mašte Stephena Kinga ili njegovog sina. Vrlo dobar zvuk i kvalitetne pesme:
https://burningtheashes.bandcamp.com/album/iron-skies
Horror Pain Gore Death Productions za ovu nedelju ima debi minialbum filadelfijsko-njudžersijskog sastava Fright nazvan jednostavno Fright. Ovo je pankerski treš zvuk, dakle ono što bismo možda zvali thrashcore, sa dosta ambicioznim gitarskim radom ali sa kratkim, efikasnim i naravno brzim pesamam te pevačem koji ima vrlo izaženu teatralnost u svom, jelte, izrazu. Fright sviraju odlično i pesme su kratke i efektne, a materijal je i vrlo pristojno produciran, sa lepom separacijom instrumenata i bez komprimovanja koje bi im oduzelo dah. Prija:
https://hpgd.bandcamp.com/album/fright
Meksički Acidez su sve što je potrebno rekli naslovom svog petog albuma, In Punk We Thrash. Dakle, trešerski, metalno, ali pankerski, sa napaljenim pevanjem na Španskom (i, u par navrata, Engleskom sa jakim meksičkim naglaskom!!!!) i pesmama koje su sve napravljene da začinju šutke ispred bine koja je prekrivena izanđalim itisonom i ispolivana pivom. Bend svira vrlo dobro i ima kvalitetnu a opet sirovu produkciju, i ovih trinaest pesama je milina slušati:
https://acidezpunx.bandcamp.com/album/in-punk-we-thrash-3
https://kidsunion.bandcamp.com/album/in-punk-we-thrash
Švedski Pissing Blood za svoj demo, nazvan samo Demo kažu „Dumd rock ‘n’ roll played by even dumber aging punks. Yeah every song are the same chords, fuck you.“ I ja na to samo treba da dodam da je demo vrlo sladak i da ga po ceni „daj šta daš“ valja proveriti:
https://pissingblood.bandcamp.com/album/demo
A The DryHoppers iz Rio De Žaneira tresu vrlo zabavan, energični hardkor pank sa motorhedovskim elementima na EP-ju Bitter. Ovo su rokerske, šmekerske, nestašne pesme od po minut-minut i po, komprimujući svu prljavštinu i šarm pank roka, hardkora i metala u mala pakovanja i mada je produkcijski ovo svakako skromno a na pevanje bubnjara Igora se valja malo i navići, sve to ima mnogo šmeka a i prodaje se po ceni koju vi određujete. Zabava!
https://thedryhoppers.bandcamp.com/album/bitter-ep
Ala krljaju Njujorčani Carcosa na EP-ju Wrath of the Tyrant… Ovo je brutalni srednjetempaški sludgecore, sa četiri pesme koje mrve sve ispred sebe marširajući teškim korakom uz puno negativne emocije i energije. Impresivno:
https://carcosali.bandcamp.com/album/wrath-of-the-tyrant-3
Švedski Riksrevisionen nude klasičan švedski metaliziran D-beat hardcore na EP-ju Blank. To što ovde nema nekih inovacija nije problem jer su Riksrevisionen vrlo kvalitetni i u svirci i u pisanju pesama (sa sve obaveznim melodičnijim pasažima da oplemene surovu pank udaraljku) i imaju lep zvuk, pa se ove četiri pesme poslušaju sa apetitom a EP se kupuje za iznos koji sami odredite. Odredite pravično, ne budite džimrije:
https://riksrevisionen.bandcamp.com/album/blank
Damato iz Bratislave ne samo da su stavili Brojgelov Trijumf smrti na omot nego im se i izdanje, EP od pet pesama zove Triumf smrti. Pošteno, posebno kad znate da je u pitanju vrlo mračan, metalizirani hardkor u stilu ’90s anarho-bendova tipa Nausea ili Scatha. Damato, pritom, sviraju ODLIČNO, imaju dobre pesme i mnogo svežih rešenja pa ovo nikako nije samo kloniranje tuđih ideja i iz sve snage navijam da se posluša:
https://damatohc.bandcamp.com/album/triumf-smrti
Poljski Vehement sviraju VRLO metaliziran moshcore i EP Weight Of Superstition + Time Pressure sa svoje dve pesme nudi mnogo mrvećeg srednjetempaškog ritma i zlih, metalskih rifova. Meni se to prilično dopalo jer Poljaci zvuče praktično kao death metal bend sa za mrvicu razgovetnijim izrazom od proseka. Plus, odlična produkcija PLUS plaćate koliko hoćete. Ne zaobići!
https://vehementhc.bandcamp.com/album/weight-of-superstition-time-pressure
Iako bi na osnovu imena benda i omota albuma moglo da se pomisli da su berlinski Vicious Threat nekakav namršteni, metalizirani moshcore sastav, kad pustite album Patience is Gone, čeka vas, nadam se prijatan, šok. Ovo je superbrzi hardcore thrash/ fastcore u tradiciji LARM i sličnih ’80s prvoboraca, sa ULTRA sirovim zvukom, svirkom koja je IZ SVE SNAGE, puno lepih rifova i više od četrdeset kratkih i efikasnih pesama. I naravno da plaćate koliko sami kažete. Obavezno!
https://viciousthreat.bandcamp.com/album/patience-is-gone
Portlandski Orchestra For The Exceptionally Sick zvuče skoro razmetljivo dobro na istoimenom albumu. Misli, slušajte, kako svirkom prate ritam i dinamiku monologa Ala Paćina iz Scarface na pesmi Finding Art in Deception (Hide)!!! Ovo je kolekcija kratkih, efikasnih, maštovitih mathcore pesama samo za aficionadose, sva u sinkopiranim ritmovima, disonantnim gitarama, vrištanju i pesmama koje je pisao AI koga su prvo dobro napili digitalnim apsintom. Orchestra For The Exceptionally Sick odlično sviraju, da ne pominjem koliko rada treba da se popamti sve ovo, ali najviše impresionira imaginativnost sa kojom je sve ovo sklopljeno, sa kombinovanjem gitara, bubnjeva, semplova, gramofonskog skrečovanja… Album svakako ne postaje lakši za slušanje što više idete prema kraju ali sasvim je moguće da vam ova ploča toliko pomeri mozak iz ležišta da odmah krenete da je slušate iz početka. A još i naplaćuju koliko date. Pa dajte, ZABOGA!
https://orchestrafortheexceptionallysick.bandcamp.com/album/orchestra-for-the-exceptionally-sick
Šveđani Rashes vole klasičan goregrind, pa njihov EP Necrotic Cultivation zvuči kao da je došao iz devedesetih. I to mislim u najpozitivnijem smislu. Ovo je deathgrind sa „patološkim“ temama i klasičnim karkasovskim vokalima, ali zarazliku od današnjeg internet-proseka, ima korektan nivo ekspertize u domenu pisanja i izvođenja muzike. Dakle, dobro napisano i odsvirano, solidno producirano, sa posebno lepim zvukom basa, pošteno, čukački i znojavo. A plaćate koliko hoćete:
https://rashes.bandcamp.com/album/necrotic-cultivation
Tormentous dolaze iz Detroita ali njihov Demo 2022 AD je deathgrind kao kao da dolazi pravo iz pakla. To jest, ako u paklu imaju pojačala i bubnjeve ali se pare za studio moraju odvajati od jako skromnog džeparca koji Lucifer daje kao da se rastaje s dušom. Da se razumemo, ovo je jedan od onih primera kada sirovost snimka doprinosi kvalitetu muzike jer hiperdistorzirani, klipujući zvuk savršeno pše uz ove BRUTALNE deathgrind kompozicije. Rifove ćete vrlo teško razaznati ali Tormentous će vam svejedno ući pod kožu i tamo ostaviti neke gadosti. Platite koliko hoćete i uživajte:
https://tormentous.bandcamp.com/album/demo-2022-ad
Kad smo već kod deathgrinda, Pendejo SS su iz Izraela (mora da im to „SS“ u imenu dosta pomaže u promovisanju svog rada u ovoj zemlji) i album, The End of the Beginning je odlična ploča krljačkog grindcorea sa petnaest pesama gde je najduža, naslovna, jedva prebacila dva minuta. Nema ovde previše „death“ komponente u deathgrindu, i najviše je navodim jer su Pendejo SS kvalitetni muzičari i sviraju sigurno i dsiciplinovano, sa kvalitetnom produkcijom. Stilski, ovo je manični grindcore koji ide napred svom brzinom, ne zaustavlja se da uzme taoce i gazi iz sve snage. Solaže su kao da gitarista čupa žice sa gitare a vokali, dualni, kako je Alah i osmislio kada je kreirao grindcore, su sumanuti za sve pare. Deset dolara je jaka cena ali ovo je praktično remek-delo, pa ne oklevajte:
https://pendejoss.bandcamp.com/album/the-end-of-the-beginning
Putrefaction Sets In je, očigledno, goregrind grupa, ali, manje očigledno, ovo je i goregrind supergrupa sa članovima Regurgitate, Expurgo, General Surgey i Lymphatic Phlegm. Dakle, transatlantska saradnja na albumu Repugnant Inception of Decomposing Paroxysm i, naravno, očekivano visok kvalitet. Putrefaction Sets In ne komplikuju tamo gde to nije potrebno i njihov izraz je energični grindcore baziran na kombinaciji d-beat i blastbeat ritmova, sa jednostavnim, zaraznim rifovima i grgoljavim vokalima. Ovo, u svetlu današnje goregrind scene zvuči skoro pa retro, ali jako prija kada čujete album koji sviraju pravi ljudi, na pravim instrumentima, u pravom studiju. Pa još kad su pesme dobre – milina. Obavezna lektira:
https://putrefactionsetsin.bandcamp.com/album/repugnant-inception-of-decomposing-paroxysm
Vrlo lep goregrind dobijamo i od sastava (mislim jednočlanog, mislim iz Belorusije) Boiling Vomit čiji Demo 2022 ima četiri kratke, efikasne pesme u sasvim strejt maniru. Ovde dobijate samo d-beat/ blastbeat komboe od kojih samo jedan traje duže od minut, ali muzika je tvrda, efektna, disciplinovano odsvirana, ima odlične rifove i pesme su prava remek-dela grind minijature. Šteta što ih je samo četiri jer je cena od 6,66 dolara za ovaj materijal povisoka, ali ovo je izvrsno izdanje:
https://kitchenvomit.bandcamp.com/album/demo-2022
Za porciju propisnog politički intoniranog grindcorea stižu Indonežani Politico Phobia. Sa petnaest pesama na albumu Maturation, ovo je razrađeniji i kompleksniji muzički program od klasičnog grindcore krateža, ali ne MNOGO duži, pesama ispod minut ima dosta i Politico Phobia pakuju puno svirke u male formate. Dobro odsvirano, jeftino producirano, iskreno i neposredno, ovo je istovremeno old school i kvalitetno:
https://politicophobia911.bandcamp.com/album/maturation
Schmuck su iz Nju Džersija a EP Shit-Eating Grin donosi šest kratkih, efektnih grindcore pesama. Ovo nisu mikrokompozicije i pesme, sa svojih minut do dva trajanja prikazuju bend u kvalitetnom svetlu, svirački, produkcijski i estetski, sa dovoljno kompleksnim aranžiranjem a dovoljno svedenom egzekucijom da svi budemo srećni. Fino je. Plus taj majmun koji jede govanca na omotu…
https://schmucknj.bandcamp.com/album/shit-eating-grin
Postdamski Constrict takođe nudi kvalitetan grindcore, u njihovom slučaju u produkcijski i izvođački vrlo disciplinovanoj, urednoj formi. EP nazvan Devourer ima pet pesama od kojih ni jedna ne dobacuje do dva minuta, sa kvalitetom svirke ali i pisanja koji podseća na stvari koje su radili Nasum i Rotten Sound pre 15-20 godina i kogod voli taj malo metalizirani, robusni grindcore, ovde će se nauživati. Constrict nažalost rade relativno sporo, prošlo izdanje im je bilo pre pune dve godine, ali rade temeljno a i ovaj EP se daje za onoliko para koliko ste sami voljni da potrošite, pa zaista nema razloga da im ne date šansu:
https://constrictgrindcore.bandcamp.com/album/devourer
I Česi Ludra udaraju jako, sa ekstremno teškim zvukom, niskim štimom, produkcijom kao da ju je radio neko u Skandinaviji, podsećajući me malo na legendarne zemljake, Gride, ali sa savremenijim, unapređenim zvukom. Posledično, album Preludrium nudi ekstremno kvalitetan grindcore u Rotten Sound maniru sa rafalnim bubnjevima, odličnim brutalnim vokalima i rifovima koje više osećate u kostima nego što sad tu nešto kao čujete note. Ja se mnogo palim na bendove čiji članovi pokazuju da su odlični tehničari a sviraju ovako brutalnu i jednostavnu a opet kvalitetnu muziku. Ludra su IZVRSNI pa navalite:
https://ludragrind.bandcamp.com/album/preludrium
Gates to Hell iz Kentakija zvuče taman koliko treba sirovo na živom albumu Live at Like Minded Company. Ovde nema ni reči o preupeglanom i „plastičnom“ death metal zvuku kakav ume da mori savremene produkcije i Gates to Hell, iako su disciplinovani i instrumenti su im propisno komprimovani u miksu uspevaju da uklope svoj prilično old school ’90s svetonazor sa odjekujućim, grmećim saundom albuma. Ako volite Monstrosity, Broken Hope, Malevolent Creation, Cannibal Corpse itd. dajte ovom bendu šansu. Još nisu snimili studijski album, ali imaju štofa:
https://gatestohell.bandcamp.com/album/live-at-like-minded-company
Sludge-death metal koji tresu Nekrodeus iz Graca je opasko impresivan na albumu Asbest, kombinujući death metal agresivnost i brzinu sa sludge metal abrazivnošću i gruvom. Ovo je vrlo srećan spoj dve muzike koje se ovde uzajamno oplemenjuju u postizanju maksimalnog zla i oštećenja slušaoca (u pozitivnom, jelte, smislu), a da se izbegava posezanje za izlizanim žanrovskim trikovima. Ozbiljan, zreo album koji deluje kao da je izašao iz kanalizacije u kojoj je prespavao nakon tuče u kafani.
https://nekrodeus.bandcamp.com/album/asbest
Concilivm dolaze sa juga Čilea, a gde je, uputiću vas – hladno. Otud je i njihova muzika, inspirisana blek metalom devedesetih, i sama ledena i hermetična. Ali je pre svega death metal. Od one najmračnije, pećinske vrste, sa jedva razaznatljivim rifovima prosipanim preko nabadajućih ritmova i vokalima koji kao da dolaze s onu stranu svesti. Ja u principu brzo i lako padam na albume koji ne filozofiraju mnogo i pošteno mrve slušaoca hipnotičkim ponavljanjem rifova i kavernoznim zvukom, ali pritom je A Monument in Darkness debi ploča za ovaj duo pa sam time još impresioniraniji. Ovo izdaje Iron Bonehead i to s dobrim razlogom, Concilivm su vrhunski bend u svom odabranom stilu i svako treba da ih čuje:
https://ironboneheadproductions.bandcamp.com/album/concilivm-a-monument-in-darkness
Za ruski Voroth je album В темноте всё видится ясней... prvo dugosvrajuće izdanje i ovo je impresivan death metal koji lepo uklapa elemente thrasha i melodičnijeg blek metala u svoj zvuk. Voroth su zapravo dosta melodični i maštoviti u onome što rade – obrada Carcassove Corporal Jigsaw Quandary na kraju ukazuje na to šta su im bili uzori – i mada ja nisam preterano lud za melodičnim death metalom, ovo što ekipa iz Nevinomiska radi je vrlo prijemčivo i odlično sklopljeno:
https://voroth.bandcamp.com/album/-
Galactic Mechanics u skladu sa svojim imenom sviraju tehnički, kosmički death metal. U pitanu je studijski projekat dvojice muzičara iz Toleda koji i za ovaj singl, Forgotten Sanctorium, pozajmljuju muzičare da bi imali zaokruženu postavu, ali to nimalo ne smeta. Forgotten Sanctorium je ubedljiva najava albuma koji se trenutno snima i nudi tech-death koji je ipak naklonjen gruvu i smislenom aranžiranju a nije samo procesija egzibicija. Naravno, sasvim neprirodni, „plastični“ zvuk se podrazumeva ali kvalitet muzike je takav da mi to nije previše smetalo.
https://galacticmechanics.bandcamp.com/album/forgotten-sanctorium
Moram da priznam da i dalje nemam mnogo razumevanja za bendove koji albume počinju dvominutnim introima koji su, praktično, samo šum. Ko danas ima vremena da tako nešto sluša? Mislim, naravno da ćemo to preskočiti svaki put ali čemu onda trud da se napravi atmosfera koji će biti ignorisan pri svakom slušanju? Enivej, mineapoliski trio Worn Mantle svakako ne razmišljaju o takvim trivijalnostima i njihov istoimeni album je pun jako dugačkih pesama koje su smeštene negde između death metala, black metala i sludge metala sa opsesivnim, hipnotičkim ponavljanjem fraza i struktura. Ovo je, dakle, vrlo hermetično, ali, moram da priznam, i prilično opčinjujuće. Bend svira vrlo dobro i ima dobro odmeren zvuk pa album zaista odiše tom nekom hipnotičkom energijom i, dok stignete do finalne pesme koja je jedan ozbiljno iskomponovan komad od 24 minuta, bićete ili pobednik ili pokojnik. Ali uživaćete na svaki način:
https://wornmantle.bandcamp.com/album/worn-mantle
Teksaški Unholy Desecration kidaju izvrstan death metal sa malo blackened začina na EP-ju Descent Into Darkness. Ovo su dve profi producirane, dobro napisane pesme energičnog death metala koji ima taman koliko treba blek metal himničnost između svojih šmekerskih hromatskih rifova. Blastbitovi zvuče kao mitraljez, solaže kao da gitara dobija epi-napad a i pesme su iznenađujuće dugačke i pametno sklopljene. Unholy Desecration su pretprošle godine snimili prvi album i po osnovi ovog EP-ja, to itekako vredi proveriti:
https://unholydesecration.bandcamp.com/album/descent-into-darkness
Španski death metalci, The Last Oblation, stigli su do drugog albuma, Ascend i ovo više nije solo projekat gitariste po imenu Juanjo Pérez već ful postava koja i nastupa uživo. Pérez je, ipak, autor sve muzike na albumu, snimatelj i producent materijala i čuje se ovde jedna promišljena vizija u tom kombinovanju surove, udaračke death metal osnove i malo progresivnih stremljenja. Pérez je, mislim, vrlo dobar autor jer su pesme na ovom albumu raznovrsne i ubedljive, sa tim proggy idejama koje su lepo uklopljene u zdravu, tvrdu svirku a sve je to onda vrlo solidno miksovano. Retko čujem death metal album koji ima ovako ekspanzivne ideje a da je u osnovi zaista krljačka, beskompromisna svirka i da to pritom nije nekakav bezdušni tech death koji sviraju roboti. Odlično:
https://thelastoblation.bandcamp.com/album/ascend
Blistering Defilement sa Floride imaju prvi album, The Pervert’s Manifesto i ovo je korektan, prijatan slam/ brutal death. Za razliku od MNOGO bendova koji danas sviraju slamming death metal, Blistering Defilement zapravo pišu pesme a ne samo niske slemova, plus, uprkos naslovi albuma ne fetišizuju perverziju do mere da se zaboravi na, jelte, kompozicije. Pa tako, iako ne pričamo o izrazito inovativnoj ploči, ovo meni prija i, ako volite žestok, slemerski death metal, i vama će. Sam bend nudi daunloud po ceni koju sami odredite:
https://blisteringdefilement.bandcamp.com/album/the-perverts-manifesto
https://lordofthesickrecordings.bandcamp.com/album/the-perverts-manifesto
Stigli smo do poslednje sekcije, sa heavy, power i drugim klasičnijim metalom te nekim ekscentričnim projektima. Freddy Krumins nije ime koje će vam biti poznato na prvi pogled i ovaj pevač i sam na svom Bandcamp profilu kaže da je bio pevač za projekte Howarda Leesea (gitariste Bad Company, Heart i Paula Rodgersa) i druge slične projekte muzičara koji su svirali u nekim, recimo, poznatm bendovima. Tezgaroš, odmahnuće rukom neko, ali Freddy ima svoj bend, FireWolfe u ovom trenutku a solo album o kome danas pričamo, The Future’s Past je, pa… odličan. Mislim, ludački dizajniran omot na stranu, ako volite klasičan hard ’n’ heavy zvuk, ovaj čovek iz Sijetla isporučuje u ogromnim količinama. Ovo je starinski produciran, hrapav i topao heavy metal urađen sa tradicionalnih pozicija ali bez nekakvog naglaska na cheeesy stilizacijama koje obično ljudima prvo padaju na pamet. Krumins, naprotiv, donosi odlično napisane pesme, finu atmosferu, kvalitetnu međuigru muzičara u bendu. Plus te lepe, starinske, patinirane vokale. Album je svakako podugačak i sa trinaest pesama ima vremena da ode u vrlo različite strane (As the Raven Flies By je… južnjački horor!) ali skoro sve na njemu je opasno dobro. Poslušajte!
https://freddykrumins.bandcamp.com/album/the-futures-past-2
The Garages za sebe imaju da kažu ovo: „we are the garages, an anarcho-syndicalist blaseball band from the fictional location of seattle. we make songs about being gay, the apocalypse, and fighting the gods.“ Utoliko, živi album, The Garages: Underground je iznenađujuće odlična ploča kvalitetnog alternativnog metala/ guitar noisea, sa pesmama skupljenih sa mnogo strana i raznim izvođačima na bini. Malo je ovo i nostalgično spram devedesetih pa ako je to vaša slaba tačka, proverite:
https://thegarages.bandcamp.com/album/the-garages-underground
Francuski Tranzat se oblače kao da za metal nikada nisu čuli, ali to im je očigledno trik da zavaraju slušaoce sa obe strane ograde jer sviraju vrlo ubedljiv, progresivni, prilično tehnički metal. Njihov treći album, šaljivdžijski nazvan Ouh La La je zabavna mućkalica žanrova, ubacujući džez, psihodeliju, progresivu i mathcore u matricu koja je bez sumnje bazirana na energičnijim, ekstremnijim metal formulama. Naravno, pesme su često samo niska trikova i neočekivanih žanrovskih skretanja, ali Tranzat imaju i tehniku i šarm da to provuku tako da čoveku pažnja ne odluta. Simpatično!
https://tranzat.bandcamp.com/album/ouh-la-la
Pošto je piratski hevi metal prilično popularan poslednjih godina, red je da i londonski sastav Pirates Of Metal, koji taj fazon fura još od 2003. godine, odlomi parče torte za sebe. EP Cuts From The Deep nikako neće izazvati nekakve tektonske promene na, jelte, sceni, ali je svakako prijatan komad moderno produciranog, melodičnog NWOBHM zvuka u kome piratske popevke zapravo nisu prenaglašene i udenute su u poštenu svirku organski. Bendu fali bubnjar i to se jako oseća sa programiranim udaraljakam koje su korektne ali previše nedinamične za moje uho. S druge strane, jedan od gitarista je očigledno naš čovek, Srdjan Bilić, iz benda Primitai, koji je doduše rođen u UK, ali ne damo mi njega. Cuts From The Deep mi je svakako bio prijatan i nadam se da će bend sada krenuti da radi ozbiljnije i plodnije jer ovde štofa ima (Edit: izlazak je u međuvremenu pomeren za iduću nedelju pa se posledično i na Bandcampu sada da čuti samo jedna pesma ali ostavljam tekst ovde pa poslušajte i spremite se za izlazak EP-ja):
https://piratesofmetal.bandcamp.com/album/cuts-from-the-deep
Španski Rave in Fire imaju ne jednu nego dve žene u postavi mada na standardnim pozicijama basistkinje i pevačice. Ipak, valja dati kredit tamo gde se kredit, jelte, zaradio. Što se muzike tiče, debi album ove hevi metal ekipe iz Madrida je, pa, vrlo solidan. Sons of a Lie je kolekcija vrlo klasičnih metal komada sa jasnim korenima u osamdesetima. I ne samo korenima, ovo je i sadržajno i produkcijski napravljeno da u velikoj meri zvuči kao da je snimljeno osamdesetih, ali ovo mislim u pozitivnom smislu sa himničnim, korektno cheesy pesamama i produkcijom koja je prijatna, ne prebudžena i razgovetna. Bend piše zaista solidne pastiše ’80s metal himni i izvodi ih razigrano, sa solidnom količinom ukrasa i egzibicija koje, srećom, ne privlače više pažnje nego što je pristojno. Vrlo ubedljiv debi:
Njemački CobraKill je i sam veoma ’80s u svojoj interpretaciji hevi metala, sa jednim uličnim stavom i sirovijim zvukom. Da mi neko kaže da je ovo zapravo snimljeno osamdesetih ne bih poverovao ali morao bih prvo malo da ga poslušam jer bend ima jednu prilično autentičnu crtu, pogotovo u pevanju Logana Lexija i masteringu koji je odoleo modernom impulsu za prejakim kompresovanjem. Pesme su solidne i mada album Cobratör ne otvara neke nove čakre u čoveku niti baca neko novo svetlo na ’80s heavy metal, svakako je u pitanju autoritativna interpretacija predložka. A i prve reči na albumu su „Motherfucker, motherfucker yeah yeah“. Real recognises real, što bi reki na ulici:
https://cobrakillrocks.bandcamp.com/album/cobrat-r
Irski duo Leitourgos na novom, drugom albumu, Damn the Creature pravi interesantnu kombinaciju heavy metala, thrash progresive i power metala. Ovo je solidno rifaški materijal, ali zatim uvijen u melodije i sintisajzere na način koji ga dosta odvaja i od „normalnog“ progresivnog thrasha ali i za danas uobičajenog power metal zvuka. Leitourgos zvuče niskobudžetno, ali to mislim u najboljem smislu jer je ovde srazmerno jeftina produkcija podsticaj da se dobro razmisli o aranžiranju pa album ne prestaje da iznenađuje zanimljivim rešenjima i interesantnim idejama. Vrlo vredno slušanja:
https://leitourgos.bandcamp.com/album/damn-the-creature
Portugalski kvintet DareWolf mi je takođe ekstremno simpatičan na svom debi albumu Darewolf i to ne samo jer bend bestidno krade font od Iron Maiden za svoj logo. Hoću reći, i muzika je simpatična, sa melodičnim heavy/ power metalom koji je i ovde snimljen u relativno niskobudžetnim uvjetima. No, DareWolf ne dopuštaju da ih išta obeshrabri i ovo je muzika razigranih, pevajućih gitara i, pa, pevajućih, jelte, vokala. A klavijature samo polivaju odozgo. Album je, dakle, EKSTREMNO melodičan ali na jedan jako simpatičan način, sa raskošenim vokalnim harmonijama u refrenima i gitarama koje ne miruju i sviraju solaže skoro sve vreme. Da je ovo producirano skuplje možda bi zvučalo „profesionalnije“ ali meni jako prija ovaj herojski napor da se sklopi ovako višeslojna, ambiciozna muzika sa, prilično očigledno, jako niskim budžetom. I, da ne bude zabune, napor je dao rezultate koji zvuče pozitivno i autentično. Jako prijatna ploča:
https://darewolf.bandcamp.com/album/darewolf
Album nedelje, ne sumnjajte, dolazi iz kuhinje veterana. Već sam pisao koliko su Destruction izdržljivo kvalitetan bend pa evo, sa svojim ovogodišnjim albumom, Diabolical, šetnaestim po redu, ovi legendarni Nijemci samo potvrđuju moju dijagnozu. Institucija nemačkog thrash metala ove godine puni četiri decenije rada a Diabolical je energična, šmekerski napisana ploča prepoznatljivog zvuka i mada je Marcel Schirmer aka Schmier danas jedini originalni član, ta neka suština onog što su Destruction uvek predstavljali je očuvana. I ne samo očuvana nego je ljudi PRKOSNO bacajju slušaocu pravo u lice. Hoću reći, termin blackened thrash se dosta neodgovorno koristi poslednjih godina i valja da se pojave originatori ovakvog zvuka i pokažu deci kako se to radi. Ovako, deco:
https://destruction.bandcamp.com/album/diabolical