Jazz Nedeljom je zamišljen kao serija vinjeta koje će ići (možda ne?) svake Nedelje, nudeći preporuku u vidu jednog jazz albuma koji sam tog dana slušao. Ovo nema pretenziju da bude ni ultimativni prikaz neke klasične ploče niti otkrivanje nekog budućeg klasika, već zaista samo to, da se kažu reč-dve o albumu koji sam tog dana rado slušao. Ponekada će to biti stare, proverene klasične stvari, ponekada najnovije izdanje koje sam izvalio na Bandcampu, hoću reći, neće biti pravila. Kako i treba. Kako i mora.
Kad nas je već tako dobro krenuo free jazz poslednjih dana, i za ovu sam nedelju pripremio jedno moćno, energično izdanje koje se upravo pojavilo na Bandcampu. No, u ovom slučaju, materijal koji ćemo slušati star je samo malo manje od pola veka a ljudi koji su ga svirali, možemo da kažemo, nisu bili sasvim sigurni šta rade ali su to radili sa takvom uverljivošću da se ovo sluša otvorenih usta i radosna srca. Bill DeArango Trio: Live at the Smiling Dog Saloon je, nadam se, samo jedan u nizu živih snimaka koje bismo, ako bude sreće mogli da čujemo od ove iste ekipe u narednim mesecima jer se radi o praktično polubutleg varijanti, snimku koncerta u prostoru u kome je ova trojka ionako redovno nastupala, a koji je, taj snimak, ranije bio dostupan samo eventualnim entuzijastima što su njegove delove snimili sa radija kada ih je DeArango puštao da ilustruje svoju savremenu muziku.
Bill DeArango je legendarno ime u istoriji jazza, mada je činjenica da je svoje prve velike inovacije ovom žanru doneo u vreme kada je njegov instrument izazivao najmanje interesovanje donekle zaslužna za to da se on ne pominje u istom dahu sa nekim svojim savremenicima. Druga zaslužna stvar za njegovu relativnu opskurnost u nekoj široj perspektivi je to da je muzičar koji je bio veoma cenjen u Njujorku od strane nekih od najvećih lidera svoje generacije, sa kojima je nastupao i snimao, taman u momentu kada je bilo jasno da se radi o vanserijskom muzičaru kome se smeši ozbiljna karijera, odlučio da tu karijeru napusti i prevremeno se penzioniše. DeArango je iz Njujorka otišao natrag u rodni Klivlend da se tamo bavi podučavanjem mlađih muzičara u sopstvenom studiju koji je istovremeno bio i prodavnica instrumenata, navodeći kao razlog gubitak iluzija izazvan sve većom komercijalizacijom muzike generalno i džeza partikularno.
Nije ovo ni sasvim nečuven potez, naprosto biste ovako nešto i očekivali od nekog iz milenijalske generacije, ljudima odraslim na kritičkim, antiestablišment stavovima koji ne mogu da se pomire sa činjenicom da mamutske, bezlične korporacije poseduju možda 95% muzičkog tržišta na planeti. Jedino što je DeArango ovo uradio 1947. godine, pola veka pre nego što će iko smisliti termin „milenijalac“.
DeArango je rođen u Klivlendu, u Ohaju, još 1921. godine i samouki je gitarista koji je krajem tridesetih i početkom četrdesetih studirao na Ohajo stejtu a noću, vele, svirao sa lokalnim diksilend bendovima. Dve godine, i to ratne, je proveo u vojsci pa kada se 1944. skinuo, preselio se u Njujork jer je tamo, zna se, bila sva akcija vezana za džez muziku i sve njene u tom trenutku najnovije žanrovske mutacije i ukrštanja. Nije prošlo previše vremena pre nego što je mladi momak prepoznat kao ozbiljan talenat a kako je električna gitara u to vreme sve više pronalazila svoje mesto u džez sastavima, tako je i Bill iz Ohaja brzo počeo da svira sa Donom Byasom i Benom Websteroma onda i da snima i nastupa sa takvim imenima kao što su Sarah Vaughn, Eddie „Lockjaw“ Davis, Dizzy Gillespie i Charlie Parker. DeAranga ne bez razloga zovu ključnim gitaristom bebop ere. Uzgojen na slušanju Djanga Reindharta, Bill je u svojoj muzici spojio vrhunsku tehniku sa nemirnim inoviranjem i kažu da je Gillespie bio oduševljen njegovim soliranjem.
No, odlazak iz Njujorka i povratak u Klivlend su obećavajuću karijeru gotovo potpuno zaustavili i mada je DeArango povremeno dolazio u Njujork da snimi po koji album (snimio je barem četiri ploče u orkestru koji je predvodio saksofonista Charlie Ventura tokom pedesetih), najveći deo njegovog vremena tokom naredne dve decenije odlazio je na podučavanje i nastupanje sa lokalnim muzičarima u Klivlendu, bez ambicije da se gradi neka nova velika karijera.
No, početkom sedamdesetih lokalni bar, Smiling Dog Saloon (nekada kuglana, preuređena u kafanu i koncertni prostor) je, kako kaže Ernie Krivda, saksofonista koji je sa DeArangom i bubnjarem Skipom Haddenom činio Bill DeArango Trio u ovom periodu, eksplodirao od muzike. Weather Report su otvorili sezonu nastupa i onda je praktično svaki džez sastav koji prošao kroz državu nastupao ovde, a dogovor je uvek bilo da će ispred njih svirati neka lokalna grupa. Otud su Hadden, Krivda i DeArango imali privilegiju da budu jedan od prvih „kućnih“ sastava ovog prostora i svirali redovno, zasipajući publiku za ono vreme veoma radikalnim, bučnim free jazz zvukom.
Ernie Krivda je rođen u Klivlendu 1945. godine (kao Krvda Ernö dakle, poreklom iz komšijske Mađarske) i veliki deo svoje karijere u šezdesetima proveo svirajući u Klivlendu, delom i sa DeArangom, da bi se posle sviranja sa Quinceyjem Jonesom preselio u Njujork i nastavio da radi tamo. Danas je umetnički direktor koledža Cuyahoga u Klivlendu, predavač na mnogim muzičkim radionicama a iza sebe ima puno albuma i nastupa na prestižnim festivalima. Hadden je, pak, rođen u Port Chesteru u državi Njujork i kasnije se doselio u Klivlend a iako inicijalno rok bubnjar, od kraja šezdesetih svirao je sa neprebrojnim važnim muzičarima (Joe Lovano, Sonny Stitt, Dewey Redman, Ira Sullivan i još mnogo njih), da bi danas držao razne radionice i seminare i pisao knjige o bubnjevima.
Lepe karijere. I sam DeArango je posle sedamdesetih nastavio da nastupa pa i da povremeno snima, bez mnogo problema se šetajući kroz razne žanrove jazza i sve do 2001. godine je bio koncertno aktivan da bi posle toga, sa dijagnozom demencije, dočekao kraj svog života u domu za starije 2005. godine.
No, u 1973. godini su ova tri muzičata zvučala kao da su sa druge planete. Live at the Smiling Dog Saloon, spasen sa starih analognih traka i digitalno masterovan predstavlja trio u dva seta urađena na bini ovog koncertnog prostora i kako i sa Krivda kaže u tekstu na Bandcampu, način na koji su njih trojica zajedno svirali nije bio prepoznatljiv deo scene. Ni jedne scene. Razvijajući se nešto dalje od glavnih urbanih centara u kojima je bujala džez-avangarda šezdesetih i ranih sedamdesetih, ali svesni modernih gibanja, buntovnog vriska free jazza, ali i fuzije sa rokom, kao i električne psihodelije ali i, pretpostaviću, nihilističkih post-bluz obreda koje su kreirali Velvet Underground, trojica muzičara su svoju improvizovanu muziku kreirali iz ničega, pružajući publici jedan agresivan, abrazivan, možda i tuđinski ali istovremeno zdrav, vitalan i razigran zvuk. Krivda pominje da se unaokoo bacao i termin „heavy Mwetal Jazz“ a što je impresivno dobra kombinacija uzimajući u obzir koliko je i termin „heavy metal“ u muzici u to vreme bio mlad. Kako će se čuti na ovom albumu, uprkos sviranju bez ikakve pripreme ili dogovora, ova tri čoveka su zvučala savršeno fokusirano, nastupajući kao kolektiv koji radi zajedno ali ne kao jedan.
DeArango je do ovog perioda u svom životu već bio jako posvećen improvizaciji, insistirajući da kompozicije ne moraju da imaju teme i njihov razvoj već da se od prvog udara valja pokrenuti u nekom svom smeru, ali je istovremeno i manje-više digao ruke od džez-gitarista, koji mu se, sa retkim izuzecima (Django, Charlie Christian) nisu dopadali. Njegova slušalačka interesovanja su bila u domenu džez-duvača koji i jesu nosili najveći deo zvuka najuzbudljvije džez-muzike šezdesetih, kao i savremene akademske muzike koja je i inače u ovom periodu ostvarivala brojne spone sa avangradnijim delom džez i rok scene. Naravno Jimi Hendrix je sa svojom gitarskom pirotehnikom pokazao sasvim nove puteve kojima se može ići pa je DeArangova svirka na ovom albumu električna i u bukvalnom i u onom prenesenom, simboličkom značenju. U intervjuu koji je sa njim rađen 1982. godine a koji se može čuti na kraju albuma DeArango zvuči kao mudri, iskusni muzičar koji je razumeo svet i sa njime se nalazi na ravnoj nozi, govoreći da svaka epoha ima svoj muzički jezik i da, dok „stari“ muzičari naravno ne moraju njime pričati, njegovo učenje jeste obavezno ako hoćete da date relevantnu izjavu za danapnju generaciju.
Utoliko, njegova gitara ovde zaista zvuči onako kako bi možda zvučao Hendrix da je bio duvač. Dok sa svoje strane Ernie Krivda zvuči kao da umesto sopran-saksofona svira električnu gitaru. Dinamika između dvojice muzičara je zapaljiva i mada je ovo, rekosmo, kolektiv koji dobro funkcioniše, utisak je da je veliki deo tog dobrog funkcionisanja baziran na tome kako DeArango i Krivda jedan drugog sve vreme pokušavaju da iznenade, obraduju i impresioniraju urnebesno žestokom svirkom.
Ovo je zaista u potpunosti „free“ jazz i ovde nema ni osnovne harmonije ni prebrojivih taktova ni bazičnog ritma, i ako se teme ikada pojave, one izranjaju spontano, kao da se iz primordijalnog haosa formiraju nebeska tela koja su i dalje nesvesna šta sve mogu da postanu pa se onda sudaraju i formiraju magline, oblake, zvezde. Krivda i DeArango lete kroz skale i pretiču jedan drugog, pa kad god jedan od njih dođe do nove fraze ili harmonskog sklopa, onaj drugi će se zateći tu da ga preuzme, prevrne, pronađe način da izađe na njegovu drugu stranu. DeArango povremeno koristi i akorde, doduše većinu vremena se držeći egzotičnijih, alterovanih harmonija, ali najveći deo njegovog sviranja je u modu solaže sa izbacivanjem ogromne količine nota na jednoj žici u jedinici vremena. Opremljen za ono vreme savremenim efektima, gitarista modulira svoj zvuk tako da se ostvari jasna spona sa abrazivnom stranom roka, negde između Hendrixovog psihodeličnog bluza i velvetovskog nihilističkog drona.
Krivda uglavnom svira sopran saksofon na ovim snimcima i njegov zvuk je istovremeno agresivan i topao. Ovo je jako brza svirka najveći deo vremena i ovde uglavnom nema za za šezdesete tipična free jazz izduvavanja što su kao svoj zaštitni znak uspostavili njujorški tenoristi. Krivda se ovde, uostalom, postavlja naspram muzičara čiji je stil stalno u pokretu, stalno u stakato pretrčavanju kroz skalu pa onda i on svojim saksofonom radi slične stvari ali na osoben način. U njegovoj svirci, kako rekoh ima dosta topline i mada sam na momente imao prijatne flešebekove na duete koje su otprilike u isto vreme ali na drugom kraju palnete imali Masayuki Takayanagi i Kaoru Abe, DeArango i Krivda imaju zapravo sasvim svoj zvuk i to uprkos svoj energiji i hermetičnoti koje će vam biti prvi utisak, zapravo zvuči raznovrsnije i manje tuđinski.
Hadden se ovde zapravo i čuje znatno manje od dvojice solista, ali njegova svirka je, naravno, brza, rafalna, sa ritmovima koji se smišljaju na licu mesta i uglavnom nemaju nikakvu prepoznatljivu metriku, prateći kroz grčevite pulsacije dinamiku ostalih muzičara. Trio ima i momente kad svira manje nota, a koji i slušaocu omogućavaju malo predaha i refleksije, pa Krivda u nekim momentima pređe i na flautu a poseno je efektan momenat u drugom setu kada proizvodi perkusionističke efekte ustima i diktira zvuk i filozofiju čitavog segmenta.
Live at the Smiling Dog Saloon nije zaista „album“. Ovo nije muzika snimljena sa planom i namerom, niti je izašla u periodu kada je mogla biti uticajna na druge izvođače – mada Krivda kaže da se videlo koliko su bendovi što su nastupali iza trija bili pod utiskom uvodne svirke – ali je možda baš i zbog tog odsustva unapred pripremljenog plana ili filozofije i ispala tako moćno. Slobodno improvizovani džez je, pogotovo nakon šezdesetih godina, uvek u jednoj kreativnoj tenziji gde mnogi muzičari moraju, često na licu mesta, da odluče koliko će u njihovoj muzici biti „slobode“ a koliko „džeza“ i koja je cena lutanja daleko od harmonske, ritmičke ili frazerske prirode onog što se prepoznaje kao džez muzika. Ali Bill DeArango Trio ne pokazuju ni trunku ovakve filozofske dileme. Njihova muzika nastaje ne samo spontano već i u atmosferi koja se može nazvati maltene borilačkom, sa muzičarima koji konstantno jedni druge iznenađuju i preskaču da bi dosegli još dalje harmonske ekstrapolacije, još brži ritmički puls i to muziku na ovom izdanju čini zastrašujuće uzbudljivom pa i bezvremenom. Dragulj izvučen iz ponora tajne istorije džez muzike – ko bi mu mogao odoleti?
https://billdearango.bandcamp.com/album/live-at-the-smiling-dog-saloon