Nisam tokom Steam Next Festa igrao samo FPS igre iako bi vam bilo oprošteno i jeste vam oprošteno što ste baš to pomislili. Kad sam instalirao demo igre Midnight Fight Express čak se i Steam malo unervozio i napisao da je ova igra „različita od igara koje ti inače igraš pa sad nismo sigurni šta bismo drugo slično mogli da ti preporučimo“. Mučeni algoritmi i njihova intelektualna impotencija. Koja je, ipak, bolja od seksualne impotencije ako već moramo da gradiramo impotencije. Mislim, manje vam se smeju u trenucima kad ste najosetljiviji.
Elem, ako ikada budem dobio oskara (popularnosti) za najsmešniji tekst o videoigrama, recimo, u svom govoru sa pozornice ću pored zahvaljivanja nečastivom i svima koji me znaju reći i da u životu imam samo dve želje. Prva je da dostignemo svetski mir za vreme mog života, a druga da neko u Segi tresne šakom o sto i kaže da je KRAJNJE vreme da dobijemo novi nastavak u igračkom serijalu Dynamite Cop.
Razložan čovek, razumne želje, kažete vi, ali kako onda, KAKO je moguće da, evo, šesnaest godina nakon što je izašla arkadna igra Asian Dynamite, a koja je bila samo malo nabudžena verzija igre Dynamite Cop iz 1998, mi nemamo ništa novo u ponudi što bi zadovoljilo našu sasvim prirodnu žeđ za urnebesnom akcijom? I krvlju. Ali krvlju dušmana.
Dobro, Dynamite Cop je i sama nastavak igre Die Hard Arcade pa nije nemoguće da neka vrsta vrlo komplikovanog ambijenta licenciranja intelektualnog vlasništva osujećuje planove za proizvodnju novih igara u ovom serijalu, no poenta i dalje stoji: lišeni smo nečeg od čega se možda ne živi ali ZA šta se svakako živi.
Ovaj uvod služi da prikaže zašto sam se užasno isprimao kada sam video demo za Midnight Fight Express. Iako je ovo za nijansu više „izometrijski“ beat ’em up od Dynamite Cop/ Die Hard Arcade koje su ful 3D igre sa kamerom koja rado menja ugao iz kog prikazuje akciju, vajb koji sam dobio samo gledajući reklamni video bio je, pa, vrlo ispravan. Midnight Fight Express je igra u kojoj se kosti lome a podlivi prave sa radosnom, frivolnom energijom kakvu nismo osetili još otkada je krajem devedesetih Sega legla na volan i nos aviona svoje konzolne (ali i arkadne…) strategije usmerila pravo prema prijemčivom tlu što ga je dočekalo sa hlebom i solju.
Midnight Fight Express u svojoj demo formi ima „samo“ tri misije, ali ovo je vrlo pristojna reprezentacija igre koja se zasniva na vrlo primalnom zadovoljstvu deljenja (digitalne) pravde pesnicama, štanglama, stolicama, noževima, pa i po kojim pištoljem, što da ne, a koje je zatim obogaćeno tim nekim modernim slojem menadžmenta resursa i veština, pa i narativnim ambicijama. Kad smo već kod ambicija, moram da priznam da sam impresioniran da ovo pravi samo jedan čovek i da taj jedan čovek dosta smelo obećava da će igra u punoj formi izaći već 23. Avgusta i to za PC i sve konzole odjednom. Naravno, čudesno je šta danas možete da napravite sa Unity endžinom, ali ne potcenjujmo ni veštine tog čoveka.
Čoveku je ime Jacob Dzwinel i ovaj tridesetdvogodišnji Poljak, sa izvesnim iskustvom (pominje se tu rad na Cyberpunk 2077 i još ponešto) je uspeo da za ovaj svoj solo projekat nađe izdavača u formi Humble Games. Ako zaista ova igra izađe za sve konzole i PC u isto vreme i to budu pristojni bildovi, ja ću morati da im svima skinem kapu.
No, moram da kažem da, na osnovu demoa za PC, stvari izgledaju dosta optimistički. Midnight Fight Express nije sad nešto UŽASNO ambiciozna igra ali Dzwinel je, čini se, veoma dobro postavio međe svoje koncepcije i pametno odlučio da radi u dubinu umesto u širinu.
Hoću reći, za početak, koja je najvažnija stvar u igri gde je glavna aktivnost to da premlaćujete protivnike do besvesti? Pa to da se tuča dobro „oseća“. I Midnight Fight Express ovaj test prolazi sa vrlo dobrim ocenama. Kontrole su intuitivne i responsivne, fidbek je mesnat i težak, fizika u igri preterana i tačno na granici da izaziva nepredvidive komične efekte, a zvučni efekti su duboko zadovoljavajući. Ako ste old school igrač koji samo želi pet minuta prisećanja kako je bilo dobro igrati Streets of Rage ili Double Dragon kad ste bili mlađi a svet manje komplikovano mesto, Midnight Fight Express će vam dati taj šat instant-nirvane.
Ali ne besplatno. Ovo je moderna igra koja zna da moderni igrač naprosto nije došao samo da bi uživao u dobroj mehanici i zidanju skora, da je to bilo dovoljno devedesetih ali da se danas traži „engagement“ na više nivoa. Otud je Midnight Fight Express igra koja ima priču, ali onda i mali menadžerski sloj u kome nakupljene bodove zamenjujete za kozmetičke predmete kojima možete svog avatara u igri učiniti jedinstvenim, ali ih i trošite na otključavanje novih poteza u nekoliko različitih kategorija (komboi, kontre, završnice, rvački zahvati itd.). Sve ovo nije neophodno iz moje perspektive, i kada budem kupio gotovu igru pa je pređem jednom celu i otključam sve poteze, tek drugi prelazak će biti „ono pravo“ iz perspektive nekoga ko je Double Dragon prvi put igrao 1988. godine u arkadi na brajtonskim dokovima, ali, opet, moderni igrač voli da vidi da igra prepoznaje njegov trud da se bori efektnije i spektakularnije pa je ova vrsta podsticaja da koristite više različitih napada, oružja i elemenata okruženja umesto da ponavljate jedan isti kombo ipak dobrodošla.
Narativno, Midnight Fight Express skoro da bi mogao biti Devolverova igra. Demo pokazuje da će sve što budemo igrali biti dugačak flešbek jer momka po imenu Babyface, golog, isleđuju u policiji i on je pomalo socijalno izopšteni, pomalo amnezijom pogođeni momak koji je, eto, neverovatno verziran u borilačkim veštinama a baš u trenutku kada njegov grad eksplodira u erupciji urbanog nasilja što ga koordinira nekoliko gangova, njemu na vrata stiže paket sa letećim dronom koji ga podstiče da krene u akciju i zaštiti civile od kriminalaca tako što će sve kriminalce izlomiti od batina jednog po jednog.
Ovo nije, jelte, najoriginalnija priča svih vremena, ali je napisana slatko i dovoljno šarmantno i Jacob je svestan da stalni promptovi od strane govorljivog drona nisu nešto što baš svaki igrač želi da dobija dok oštri svoju ubilačku erekciju i ubacuje se u zen-stanje pa je narativne delove igre moguće potpuno isključiti u meniju i skocnetrisati se samo na borbu.
A borba je, da ne bude zabune, 99% igre i vrlo je solidna. Dzwinel koristi (kvazi) izometrjsku perspektivu (iako igra ima i foto-mod koji pokazuje da je ovo ful 3D naslov gde se kamera može praktično slobodno rotirati) zato što ona daje lepu preglednost terena a ovo je neophodno jer su borbe dinamične, brze i podrazumevaju mnogo kretanja, pozicioniranja, osmatranja okoline kako biste je iskoristili na spektakularne načine, izmicanja, blokada, bacanja u stranu, pametnih završnica… I rezultati se vide, Midnight Fight Express prilično blista u borbi, omogućujući igraču da stvari vidi čak i kada su likovi zaklonjeni objektima na ekranu, bez potrebe da se maje sa kamerom. Priznajem da sveti gral kinematskog kadriranja Dynamite Cop/ Die Hard Arcade ova igra naprosto ne dostiže, ali je makar sledeća stvar na listi prioriteta – ta preglednost i upravljivost borbom – postignuta sa visokim ocenama.
Midnight Fight Express je, kako i očekujete, serija borbi u distinktnim „arenama“, tj. sobama, balkonima i delovima ulica i poražavanje svih protivnika je uslov za napredovanje na sledeću. U demou koji imamo jedna od misija se završava bosfajtom, i u tom bosfajtu bos nosi i revolver a scena se ne završava kada njega porazite jer je tu i nekoliko njegovih izmećara koje takođe morate poravnati sa parketom da bi igra svirala kraj. Što znači da je ovo donekle i sandbox dizajn, a to godi. Hoću reći, ne samo da imate ogromnu slobodu da neprijatelje mlatite uličnim kung-fu kombinacijama, obarate na pod rvačkim završnicama ili gurate preko ograde sa krova na trvdi beton nekoliko spratova niže, već je i korišćenje priručnih oružja koja se posle nekoliko udaraca potroše (u vrlo svetloj brawlerskoj tradiciji čiji su deo i Dynamite Cop ali i Yakuza igre) vrlo bitan deo strategije: tonfe i štangle ruše protivnike brže nego pesnice, a noževi i pištolji JOŠ brže. Naravno, igra vam ne da da oružje „čuvate“ za teške momente pa treba dobro odmeriti kada ćete šta uzeti u ruke ali taktičkih opcija ovde ima mnogo. Ključno je da su kontrole brze, intuitivne, prilagođene sumanutom tempu makljanja, pa i stvari kao što su stolice, kutije, burad itd. jednim jedinim pritiskom odgovarajućeg tastera na kontroleru hvatate i automatski bacate na najlogičnijeg protivnika, bez nekih komplikovanih kontrolnih inputa.
To je i mera modernosti ove igre koja želi da vam obezbedi svu borilačku energiju starih brawlera ali bez frikcije koja je u njima često postojala, a što JAKO pozdravljam. I protivnici su, sukladno tome, raspoređeni u klase (koje dobijaju i slatke kinematske introdukcije kad se prvi put pojave) i imaju sve ono što očekujete: rvačke napade koje morate izbegavati ili se njih spasavati prostim quicktime event sekvencama, napade iz skoka koji se ne mogu blokirati, blokade itd. ovo je vrlo lepo odmereno, makar za sada u demou i podrazumeva da igrač neće moći da baš nasumičnim pritiskanjem dugmića prođe kroz sve izazove pred njim. Poslednji nivo u demou je tuča prvo na krovu voza a onda u samom vozu dok helikopter sa snajperistom leti iznad i pokušava da Babyfacea skrati za glavu i to je fino podešen set pis u kome morate koristiti i neke „naprednije“ tehnike i taktike.
Midnight Fight Express, dakle, za sada šalje veoma dobre signale, nudeći instant-zadovoljstvo u kostolomnoj, brutalnoj akciji, po uzoru na statre arkadne hitove, ali onda i taktički i upravljački sloj koji se u ovaj žanr uvukao sa njegovom evolucijom ka character action igrama poput Devil May Cry i Ninja Gaiden. Meni to za sada veoma prija čak i ako sam u prvom momentu malo progunđao da me stvarno mrzi da kupujem poteze između dve mape. Do kraja sam se smirio i to mi nije smetalo.
Ako imam brige u domenu Midnight Fight Express to nije na ime osnovnog dizajna – koji je, za slučaj da nisam bio kristalno jasan, ekstremno zdrav – već, naravno, na ime toga da li će autor igre sve na kraju pretvoriti u zadovoljavajuću kampanju koja će imati pravilnu eskalaciju izazova, dovoljno iznenađenja i dostatno sandbox slobode da uživamo i u petom, desetom i sedamdesetom prelasku te kampanje. Mislim, to je ono što tek solidne igre odvaja od istorijskih klasika poput jelte, Devil May Cry, ali i Dynamite Cop koja je na prvi pogled igra bez dubine koju ima Midnight Fight Express ali na drugi, treći i dvadeseti je igra u kojoj uvek nalazite neki novi trik i foru i koja vam daje sve više što više ulažete u nju.
Što se produkcije tiče, dobri zvučni efekti i napaljena elektronska muzika su veliki plusevi dok je grafika, pa, hajde da kažemo uslužna. Ovo je isto možda element gde uzdahnem i poželim da autor ima para i vremena da se zaista približi Dynamite Cop gizdavosti koja bi zamenila jedan pomalo generički „Unity“ izgled igre, bez boja i sa korektnim ali neimpresivnim modelima, ali opet, treba biti i realističan i ne biti alav: Midnight Fight Express je i pregledna igra i pod rukom daje jako dobar osećaj. Tražiti preko leba pogače jeste ljudski al da ne preterujemo ni sa ljudstvom.
U svakom slučaju, da podvučem crtu, radi se o beat ’em up igri koja je veoma ugođena sa mojim preferencama i koju ću, kada izađe za par meseci, sa mnogo zadovoljstva igrati – sem u slučaju nekog tehnološkog debakla – na svom Switchu. Midnight Fight Express naprosto nudi obećanje stalnog borbenog blagoslova koji ima i dubinu i raznovrsnost i njegov sirenski zov je svakako prejak da bih mu se otimao zauvek.
https://store.steampowered.com/app/1390410/Midnight_Fight_Express/