Blue and Gold je verovatno najgeneričkiji, najbezbednije retro-intonirani serijal koji je DC izdavao u poslednjih godinu dana. I ovo ne mislim čak ni u negativnom smislu. Već sam negde rekao da iako postoji priličan broj glasova koji na internetu zagunđaju svaki put kad Dan Jurgens uzme da piše neki novi strip – jer je on iz nekog razloga postao simbol „stare“ garde strip kreatora koji ne samo da su beli, cishet muškarci već i rade stvari na načine i u stilu koji su izašli iz mode pre tri decenije – mislim da ne valja gubiti iz vida da TREBA da postoje i superherojski stripovi koji nisu „konzervativni“ po političkim linijama ili generalnom svetonazoru već naprosto prate ton i dinamiku stripova koje je nezanemarljiv deo današnje publike čitao kada je bio mlad.
Tu je svakako donekle po sredi i ta večita tenzija između činjenice da mlađa i novija publika želi da vidi kako mejnstrim superherojski strip reflektuje njihova interesovanja, ideološke naklonosti, političke prioritete – na kraju krajeva moderni superherojski strip je postao značajan medijum UPRAVO jer je to učinio za omladinu u šezdesetima na jedan opipljiv način – i toga da dobar deo redovnih čitalaca čini, pa, stara garda. Oni koji su stripove kupovali još u devedesetima, pa i pre toga. I dok DC ili Marvel ne raspetljaju TO klupko, držanje „starih“ scenarista na rosteru – od Petera Davida i Scotta Lobdella pa do Chrisa Claremonta i Dana Jurgensa deluje ne samo kao mudra biznis-strategija već i jedan sasvim plemenit način čuvanja spone sa tradicijom i priznavanja da mogu postojati različiti senzibiliteti u stripovima u isto vreme i da nije ni realno da očekujemo da svi stripovi jednog izdavača pričaju istim glasom.
Kod DC-ja je posebno primetno da izdavač nema problem da u isto vreme radi i modernije stripove za mlađe milenijalse i generaciju Z, sa svim tim „woke“ elementima za koje se smatra da ih mladi vrednuju više od, jelte, kvaliteta samog stripa,* naporedo sa politički konzervativnijim radovima. Naravno, „politički konzervativniji“ ovde i dalje znači „prilično liberalno i levo nastrojeni“ jer je superherojski strip načelno liberalniji i „levlji“ medijum tako da su svađe unutar zajednice uglavnom apsurdne.
*da li je uopšte neophodno da navodim kako je ovo statistički netačno i da „mladi“ svakako vole i da je strip dobar, a da to da će pozdraviti strip koji priča sličnim političkim jezikom njima, čak i ako nije NAJBOLJI koji izlazi u tom trenutku nikako nije karakteristika samo mladih generacija?
Al dobro, ljudi se svađaju oko onog što u tom trenutku osećaju kao važno i ne sumnjam da se i oko Blue and Gold neko negde na internetu svađao a da je predmet svađe bilo to kako Dan Jurgens sa ovim stripom ne radi APSOLUTNO NIŠTA sem što doslovno ponavlja najosnovnije postavke likova kao što su Booster Gold i Blue Beetle i sažima njihovo višedecenijsko postojanje u miiserijal od osam brojeva.
Ali što bi to bio povod za svađu? Je li Blue and Gold potpuno predvidiv strip u kome Jurgens bukvalno samo ponavlja iste stvari koje je sa ovim likovima radio tri i po decenije unazad? Jeste. Je li IKO očekivao da DAN JURGENS, kreator Boostera Golda sa njim uradi išta radikalno drugačije od onog što je, uvek isto, radio od 1986. godine? Rekao bih da odgovor ovde mora biti rezolutno FAK NOU, ali opet, ima zaista ljudi koji na svako pominjanje Jurgensa i njegovog rada prevrću očima i pitaju kad će matorci da se sklone da mladima naprave mesta.
Njima svakako vredi ukazati da postojanje miniserijala od osam brojeva koji je Jurgens napisao a nacrtali su ga Ryan Sook i par pomagača ne mora da nužno znači kako je neki politički progresivniji rad bio zakinut. Opet, ovo je svet koji glasno gunđa i na to da strip o Jonu Kentu, dakle o, jelte „biseksualnom Supermenu“ piše osoba koja ne pripada LGBTIQitd. zajednici*, što je dobro podsećanje da levičari nikada nisu zadovoljni ili, da to kažemo ovako: nikada nisu zadovoljniji nego kad se svađaju među sobom oko miniskulnih razlika u svetonazoru.
*i za to, evo,i dalje, trpi BRUTALNE napade po tviteru od ljudi koji ne mogu da podnesu da je „Supermen gej“
Je li Blue and Gold „levičarski“ strip? Ovde se mora shvatiti da su gotovo svi superherojski stripovi koje izdaju DC i Marvel levičarski po definiciji, makar ako definicija podrazumeva liberalne vrednosti i egalitarizam. Konkretnije, ovo je strip o dvojici superheroja sa margine DC-jevog mejnstrima koji osnivaju agenciju čija je svrha da pomažu onim ljudima kojiam „veliki“ superheroji poput Supermena i Betmena nemaju vremena da pomažu. Booster Gold i Blue Beetle ovde vrlo eksplicitno, dakle, „silaze u narod“, programski odbijaju da se bave planetarnim pretnjama koje će ionako da rešava Justice League, i umesto toga se okreću malim ljudima koji imaju probleme što treba i mogu da ih rešavaju samo superheroji, ali su ti problemi ličnijeg tipa i ugrožavaju samo tu jednu osobu i, možda njenu neposrednu okolinu. Dodatno, iako je Ted Kord, tj. originalni Blue Beetle na početku ovog stripa klasični milijarder, koji predvodi porodičnu firmu što ju je nasledio, scenario mu plauzibilno izbija iz ruke ovaj adut prilično rano – bord je rešio da ga ukloni iz kombinacije na ime brljotina koje je napravio sa zaštitom softvera za autonomna vozila – i Booster i on svoj posao dalje moraju da obavljaju oslanjajući se na donacije sakupljane preko onlajn platformi poput (DC-jevih fiktivnih analoga) Paypala i Gofundmea.
Naravno da može da bude malko i bolno kada „matori“ scenarista uzme te neke „nove“ ideje i koncepte a onda ih nespretno satirizuje, ali Jurgens je profesionalac sa jakom kilometražom i ovaj njegov strip može da bude malčice „krindži“, ali on je zanatski i dalje vrlo dobar i zapravo nije krindži u tom domenu satire. Naprotiv, mislim da je način na koji Blue and Gold rukuje Tedom Kordom zapravo simpatična satirična žaokica koja nema ambiciju da promeni ceo svet ali podseća na taj opasni savremeni stereotip o techbro barbarogenijima koji nisu prošli kroz „klasične“ old money kanale već su postali gospodari sveta na ime svojih, jelte, genijalnih umova, samo da bi se pokazalo da to nije tačno i da su se praktično svi do jednog oslanjali na old money temelje da bi se igrali „izvan sistema“ i postali to što jesu. U tom smislu, određena poduka Tedu Kordu o tome kako biti malo skroman i skrušen i pronaći u sebi STVARNI kapacitet onda kada više nemate pristup nasleđenom kapitalu besmisleno velikih razmera, ta poduka sasvim ima mesta u ovom stripu i simpatično se napravi.
Jurgens svakako nema neke velike ambicije da ovaj strip odvede izvan utabane staze. Booster Gold je njegov lik već tri i po decenije i Jurgens ga koristi kao komičnog antiheroja koji sa jedne strane uvek pati od sindroma samozvanca, a sa druge zaista shvata da on naprosto nije čovek sa traumatičnom prošlošću kao što su ikone DC univerzuma. Booster Gold je do svojih supermoći došao krađom tuđe opreme a onda pobegao par vekova u prošlost da ga ne bi uhvatili i tamo postao heroj koji nije mogao da bude u svom vremenu.
I ovo je, da ne bude zabune, sasvim uredan „orign story“ i lepa postavka za junaka koji nije „prirodno“ herojskog karaktera ali koji žudi da od obične osobe postane heroj. Sve to uprkos jednoj simpatičnoj ali naglašenoj narcisoidnosti i samozaljubljenosti.
Blue and Gold jako igra na ovu stranu Boosterovog karaktera i naspram njega stavlja skromnijeg, realističnijeg Teda Korda, a kad je genije-miliajrder skromnija i realističnija polovina dinamičnog dua, znate da čitate strip koji je u solidnoj meri komedija.
I jeste, jedna od premisa je i svakako to da Booster sebe doživljava kao maltene proleterskog superheroja jer za razliku od većine drugih superheroja on nema nasleđene pare ili uspešne firme koje bi plaćale za opremu ali i troškove odštete kad u nekom pičvajzu sa vanzemaljcima nastrada pola centra grada. Boosterovo rešenje? Težak rad! To jest, pokušaj da svoje superherojske eskapade unovči putem strimovanja preko svih popularnih platformi i kraudfandinga.
U tehničkom smislu, Jurgens možda i nije NAJISPRAVNIJI scenarista za ovako nešto i ta jedna, glavna šala ovog serijala, gde Booster stalno više brine za to da li gledaoci dobro vide akciju nego da bude efikasan u borbi, a gledaoci često dobiju i „inside baseball“ informacije kada on svom droidu zaboravi da kaže da prekine strimovanje pre nego što on i Blue Beetle krenu da se svađaju, ta se šala ponavlja od početka do kraja sa sve stalnim prisustvom komenatara gledalaca strima od kojih jedni stalno pišu da je sve namešteno ili puki deepfake, drugi neskriveno seksualno odlepljuju na lepe muškarce u pripijenim kostimima, treći insistiraju da su Beetle i Booster najnesposobniji superheroji svih vremena i da neće doživeti veče…
Ovo je laka satira, laka i u filozofskom i u čisto tehničkom smislu, i šala ne postaje smešnija što se više ponavlja, ali ovaj strip se ipak na okupu sasvim solidno drži Jurgensovim zanatskim veštinama – dakle, dinamika pripovedanja, gustina dijaloga, jasnoća fabule itd. su svi vrlo korektni – te kvalitetnim crtežom ali i šarmom glavnih likova.
Zaplet je ovde najmanje bitan, zaista jer, kako rekosmo, Jurgens samo ponavlja opšta mesta Booster/ Beetle odnosa trideset i više godina unazad, ali moram da kažem da su ovi likovi dovoljno dobri, interesantni i šarmantni da se u njegovim rukama ovo čita kao pitka, zabavna komedija, doduše koja malo vuče na „dad jokes“ senzibilitet ali nikada ne ispada, jelte, stvarno krindži. Ljubitelji opšteg DC-jevog kontinuiteta i lorea dobijaju i važan apdejt vezan za Ripa Huntera (Gospodara vremena, jelte) ali i za Black Beetle, Kordovog arhineprijatelja, ali… da budem iskren nisam ni siguran koliko danas ima ljudi koji čitaju ovaj strip i sa usklikom skaču sa stolice saznajući posle toliko godina ko je otac Ripa Huntera i da je Black Beetle zapravo alternativna verzija jednog od nama dragih likova, samo iz drugog univerzuma.
Naprosto, ovo je najviše dobrohotna buddy-komedija sa dva drugoligaška superheroja (a što je veća degradacija za Blue Beetlea nego za Boostera kome je ipak jedan od centralnih delova karaktera to da zna da nije A-igrač) koji pokušavaju da s jedne strane skrpe kraj sa krajem a sa druge da učine nešto dobro, sve vreme izloženi ćudima internet-publike, ali i intergalaktičkim zaverama i temporalnim smicalicama. Ako Blue and Gold posmatrate tako, ovo je prijatan, ne naročito ambiciozan ali sasvim duhovit i humanistički nastrojen strip koji možda nije morao da ima osam epizoda ali ni ne boli posle svih osam.
Naravno, Ryan Sook na dužnostima (glavnog) crtača sve čini izuzetno lepo probavljivim. Sook razume kako današnji „kućni“ stil DC-ja treba da izgleda a onda glamuroznim superherojima i vrlo čisto rađenom pripovedanju i odličnoj akciji dodaje meru uzdržane ali lepe vizuelne komedije. Strip koji bi u rukama drugog crtača rizikovao da bude suv i zaboravljiv, u njegovim dobija karakter i ostavlja prijatan ukus nakon čitanja. Sook je, kad je mogao i sam radio kolore i ovo je zaista veoma lep strip a pored njega na crtežu su sarađivali i Kevin Maguire, i Cully Hamner, i Phil Hester, i Eric Gapstur, i Paul Pelletier, i Norm Rapmund pa i sam Jurgens.
Sve u svemu, ovo nije strip koji će iko igde proglasiti esencijalnim. Blue Beetle je imao mnogo važnije prtiče u svom životu, a čak je i Booster Gold imao mnogo važnije priče u SVOM životu, notabilno tokom „52“ metapriče u kojoj je bio diskretni heroj kakvim je sebe uvek zamišljao ali za koga nikada niko neće znati. No, Jurgensova ljubav za ove likove i poznavanje njihovih karaktera zajedno sa Sookovim odličnim crtežom čine ovo naprosto pitkim i zabavnim „malim“ serijalom koji je meni izmamio nekoliko sasvim poštenih kikota i ispunio mi vreme sasvim pozitivnim emocijama. Pa ako je to okej, evo ga na Amazonu.