Jazz Nedeljom je zamišljen kao serija vinjeta koje će ići (možda ne?) svake Nedelje, nudeći preporuku u vidu jednog jazz albuma koji sam tog dana slušao. Ovo nema pretenziju da bude ni ultimativni prikaz neke klasične ploče niti otkrivanje nekog budućeg klasika, već zaista samo to, da se kažu reč-dve o albumu koji sam tog dana rado slušao. Ponekada će to biti stare, proverene klasične stvari, ponekada najnovije izdanje koje sam izvalio na Bandcampu, hoću reći, neće biti pravila. Kako i treba. Kako i mora.
Ako vam se ove Nedelje sluša nešto intimno, tiho, prijatno a meditativno, otmeno a pomalo i razigrano, melodično ali sa zdravim interesovanjem da se pobegne od klasične harmonije i malo ugazi i u apstrakciju pa šta sad, istuširaćemo se kasnije a posle ćemo se smejati dok budemo jedno drugom sušili kosu i mazali lak na nokte, dakle ako ste u baš TAKVOM raspoloženju, pa, IMATE SREĆE. Tyshawn Sorey Trio: Mesmerism je album koji ispunjava sve ove zahteve a pritom je snimljen vrlo kvalitetno i produciran pažljivo tako da se i svaki pogled na instrumente dobro zabeleži a da se vibracije vazduha, metala i kože uhvate u svom njihovom bogatstvu. Mesmerism je ploča na kojoj je zvuk značajan gotovo isto koliko i muzika a ovo nije mala stvar imajući u vidu da je muzika brižljivo birana iz ogromnog kataloga američkog džez nasleđa i da joj je onda dat poseban, intiman i ličan identitet.
Tyshawn Sorey je prilično ugledno ime na novijoj američkoj džez sceni, sa saradnjama ubeleženim sa nekim od nasjalvnijih imena džez istorije, od koje god godine da tu istoriju računate. Rođen u Njuarku pre nešto više od četrdeset godina, Sorey je prevashodno bubnjar ali nikako samo bubnjar jer je vičan različitim instrumentima i veliki deo svoje karijere je posvetio komponovanju. Njegov sajt nabraja popriličan broj orkestara i malih postava za koje je pisao a mi ovde možemo da pomenemo Losanđelesku filharmoniju, Filadelfijsku operu, PRISM Quartet… Njegov kompozitorski rad doveo ga je u orbitu sa takvim legendama kao što su Ikue Mori i Harold Budd sa kojima je sarađivao na ravnoj nozi na festivalu Other Minds, a kao predavač podučavao je na raznim konzervatorijumima i fakultetima: Univerzitet Kolumbija, Konzervatorijum Nova Engleska, Univerzitet Mičigen, Harvard itd. itd. itd.
Kao izvođač, Sorey je mnogo svoje reputacije stekao saradnjama sa tako značajnim imenima kao što su Muhal Richard Abrahams, John Zorn, Roscoe Mitchell, Vijay Iyer, Wadada Leo Smith, Marilyn Crispell, George Lewis, Anthony Braxton, Evan Parker, kao i sa raznim mlađim muzičarima i ovo samo za sebe demonstrira zašto ga njujorška štampa hvali kao izuzetnog kompozitora i svirača koji je utemeljen u džezu ali lako i bez mnogo zazora gleda preko žanrovskih granica.
Za ovu priliku Tyshawn Sorey Trio ima na kontrabasu Matta Brewera o kome sam pre nekoliko nedelja pisao pričajući o albumu koji je snimio sa Aaronom Parksom i Ericom Harlandom. To je bila sjajna ploča a Brewer je ovde možda još u boljoj formi. S druge strane, apsolutna zvezda ovog albuma je pijanista Aaron Diehl, čovek koji poslednjih desetak godina gradi vrlo ozbiljnu karijeru. Njegovo sviranje klavira je, kako sam kaže, namerno da pretvori ovaj instrument u mini-orkestar u tradiciji Jellyja Rolla Mortona, Errolla Garnera ili Arta Tatuma i mada su ovo sve vrlo klasična imena, Diehl nikako ne svira u nekom staromodnom maniru, naprotiv, na ovom albumu se možda čuju još Monkovi uticaji ali senzibilitet i ekspresija koje Diehl demonstrira su veoma moderni. Rođen u Ohaju, Diehl je njujorški učenik koji je studirao pod Ericom Reedom i Kennyjem Barronom, sarađivao sa Wyntonom Marsalisom, Jimmyjem Heathom, Branfordom Marsalisom ali i sa Philipom Glassom. Ova spona sa klasičnom akademskom muzikom čuje se i na albumu Mesmerism u čijem centru Diehl čvrsto sedi i uspeva da poveže toplinu i spontanost džeza sa apstraktnijim, čak i za dlaku hermetičnijim akademskim izrazom.
Izbor kompozicija na ovoj ploči je takav da se slušalac prošeta kroz istoriju džeza ali i da čuje poseban pečat koji će trio ostaviti na pesmama što ste ih već slušali milion puta u hiljadu drugih izvedbi. Sorey i sam kaže da nije imao neku veliku agendu u sklapanju ovog albuma i svođenju ekpresivne palete na suvi, skeletalni džez trio, bez duvača i ičeg izvan udaraljki, kotrabasa i klavira, već da je ideja bila da se u punoj meri naglasi lepota originalnih kompozicija uz spontane, neisforsirane osobenosti koje će dati izvedba.
Naravno, čim čujete njegove složene ritmove na uvodnoj Enchantment Horacea Silvera, biće jasno koliko ovde osobenosti zaista ima. Diehl je od početka izuzetno prominentan nudeći i temu i razradu i improvizaciju, ali nenametljivo, kao da ne želi da zaista uznemiri uspomene koje slušalac možda ima na stare verzije ove kompozicije. Brewer i Sorey nisu toliko oprezni i njhova svirka je modernija i dinamična. Ovde naravno pažnju veoma privlači sam zvuk, sa bubnjem koji je ozvučen veoma blisko i miksovan da se čuje svaka Soreyjeva igrarija, svaka sitna poliritmija. Isto važi za Brewerov kontrabas koji miksu daje toplinu i dinamiku što možda i nedostaje kod ostala dva instrumenta – na bubnjevima jer su miksovani tako snažno da se sve što šef parade svira dobro čuje, na klaviru jer Diehl svira tako ujednačeno i pažljivo.
Detour Ahead Billa Evansa je rani hajlajt albuma, i u njoj trio pokazuje svoje karte. Započinjući kao sanjiva balada, ova kompozicija nastavlja se u vrlo sporom tempu i tihoj izvedbi dok se muzičari jedan oko drugog šunjaju u mraku. Naravno, tokom četrnaest minuta dobijamo puno razvoja osnovne teme ali i pažljivu, s ljubavlju urađenu dekonstrukciju u kojoj Soreyjev aranžman naglašava izlaske iz klasičnog harmonskog registra u kome je Evans operisao, svejedno držeći i dalje atmosferu i senzibilitet originala.
Autumn Leaves je možda najinteresantnije obrađena za ovu priliku sa triom koji ovaj omiljeni standard (napisan i prvi put snimljen još 1945. godine) pretvara u razigrani bebop. Osnovna vokalna tema jedva da se čuje u Diehlovim razradama harmonija koje je francuski Mađar Joseph Kozma posložio pre skoro osamdeset godina, ali su ritmička razrada i maštovita vožnja do finala izuzetno sveži pogledi na ovu voljenu temu. Diehlovo sviranje je ovde toliko suptilno, njegova dinamika tako pažljivo odmerena da biste se na momente zakleli da slušate električni klavir ili čak sintisajzer. Svaka čast i Davidu Darlingtonu koji je ovo miksovao i masterovao na pravilnom formatiranju Diehlovog izuzetnog zvuka.
From Time to Time Paula Motiana je moderna kompozicija u doslovnom i u stilskom smislu, sa srazmerno kratkim trajanjem ispod šest minuta i svirkom koja je najslobodnija na čitavom albumu. Trio je ovde najbliži „avangardi“ kako je mi shvatamo, sa kompozicijom što ne prati ni jedan lako prebrojiv ritam i koketira sa atonalnošću. No, Diehl i ovde pazi da sačuva malo bluza između sve te blago akademske hladnoće i to dobro radi iako se originalna tema pesme jedva nazire
Muhal Richard Abrahams dobija svojih sedam minuta sa Two Over One, još jednom modernom kompozicijom koja pažljivo odmerava atmosferu i gruv da iznese svoj narativ. Ovde se možda najbolje čuje kako trio kreira svoje iskaze pažljivim, svedenim i diskretnim međuigrama, bez mnogo dinamičkih ekstrema. I, mada moram da priznam da ja svakako volim džez koji se jače razigrava, koji je ekspresivniji glasniji, nema sumnje u to da poliritmičke figure ritam sekcije i pažljivo odmerene sinkope pijaniste vrlo dobro rade zajedno.
Album će zatvoriti REM Blues Dueka Ellingtona, odsvirana bez mnogo bežanja iz teme, ali opet, trio ispred sebe ima zastrašujući zadatak da originalnom triju Ellingtona, Roacha i Mingusa oda dostojnu poštu. Pustiću vas da sami čujete kako im je to pošlo za rukom ali ovaj album, mislim da je to do sada postalo jasno, zaslužuje aktivna i pažljiva slušanja. Džez koji uzima klasiku i tradiciju a onda ih izvodi živo i toplo, bez prenaglašenog akademskog odmaka i muzejskog konzervativizma uvek treba pozdraviti gromkim aplauzom: