Pročitao sam mangu Hideout, isto tako nazvanu i u Japanu, a koju je kod nas izdao Darkwood nešto ranije ove godine pod naslovom Skrovište. U pitanju je vrlo očigledan kandidat za publikovanje kod nas kako s obzirom na relativno svedeni obim – ovo je u originalnom magazinskom formatu izlazilo jedva malo preko dva meseca sa svega devet poglavlja – tako i na atraktivnu grafičku dimenziju stripa, ali i na činjenicu da je ovo punokrvni žanrovski horor i time strip koji je primereniji širem čitalačkom krugu nego što su Demon Slayer, Naruto, Attack on Titan ili One Piece, hit-serijali koje Darkwood uredno publikuje ali koji svojim zastrašujućim obimom i drugačijim tonom sugerišu da su namenjeni isključivo otaku populaciji na Balkanu.
Što, naravno, jeste svojevrsni paradoks ali i dilema ne samo za srpske izdavače. Činjenica je da dugačke, serijalizovane shonen mange apsolutno dominiraju u prodaji ne samo u Japanu već i bilo gde na zapadu gde ih objavite, ali zapadni izdavači su i tradicionalno okrenuti starijoj publici koja shonen sadržaj smatra sebi nepodobnim pa se za nju moraju licencirati „zreliji“ stripovi. Rezultat je, da bude jasno, dobar jer pored gomile stripova Đunđija Itoa koje sada možemo da čitamo na Srpskom – a svaka nacija koja to može je srećna nacija – dobijamo i ovakve solidne, mada nikako hitoidne uratke što isporučuju korektan, atraktivan žanrovski horor bez ambicije da budu nekakav ozbiljan gejm čejndžer ali i sa dovoljno mesa da zadovolje i probirljivijeg čitaoca.
Hideout je napisao i nacrtao Masasumi Kakizaki, čovek koji je sa dvadesettri godine debitovao autorskim radom Two Tops, početkom ovog veka, a zatim odmah imao respektabilan hit kao crtač (u tandemu sa scenaristom Kentarom Fumizukijem) serijala X-Gene. Kakizaki je nastavio da radi uglavnom shonen stripove: Rainbow: Nisha Rokubou no Shichinin pa Kansen Rettou a kasnije je radio i serijale Green Blood i Toujuushi Bestialious. Hideout se smestio negde između njih, rađen 2010. godine za magazin Big Comic Spirits jednog od najvećih japanskih izdavača, Shogakukan. Kakizaki u pogovoru za kolekciju Hideout kaže da je velik ljubitelj horora i da mu je Stephen King veliki uzor ali i da mora da se zahvali izdavaču i uredništvu Big Comic Spirits što mu je omogućilo da radi horor-narativ uprkos činjenici da se „horor slabo prodaje tokom recesije“.
I, dobro sad, to je tipična japanska ljubaznost i snishodljivost na granici patologije na delu, ali ono što je fakat je da Hideout nije tipično japanski horor-rad i da je u pitanju zaista nešto bliže zapadnjačkom ukusu i senzibilitetu. Ne znam baš da li bih odmah potegao Stephena Kinga (koji inače jeste vrlo popularan u Japanu, makar među starijim generacijama kojima Kakizaki i sam pripada jer je berba 1978. godine) ali rekao bih da za japanski horor u proseku najčešće vezujemo jaku sponu sa folklorom i da često i oni najurbaniji i najmoderniji horor-motivi imaju snažno utemeljenje u narodnim verovanjima, pričama o jokaijima i generalno tradicionalnom nasleđu.
Hideout je, pak, napravljen od drugačijeg štofa i ovo je psihoseksualna priča o patološkim muško-ženskim odnosima i fetišom nuklearne, jelte porodice u kojoj imate ženu, čoveka i sina (naravno da mora biti sin) i nikada razrešene sumnje, brige i uzajamna optuživanja, a što će sve da kulminira u užasavajućoj priči o utamničenju, kanibalizmu, seksualnom ropstvu itd.
Blurbovi kojima se najavljuje Hideout ne kriju baš mnogo pa nas tako i Darkwoodova najava obaveštava: „Seići Kirišima je doneo odluku: noćas će ubiti svoju ženu. Samo godinu dana ranije on je bio srećan čovek. Uspešan pisac, srećan muž i otac malog deteta. Ali sreća nije večna.“
Zvuči zlokobno, ne samo jer je uletela tačka tamo gde je očigledno pripreman zarez, i, mislim, fer, i jeste. Ovo nije strip u kome imate čistu i neiskvarenu dušu suočenu sa nečim mračnim i pretećim i zapravo je možda najveći signal da je u pitanju manga za odrasl(ij)u publiku to da u Skrovištu nemate ni jedan lik za koga biste rekli da je „dobar“. OK, postoje žrtve koje ruku na srce nisu ništa krive ali one nemaju protagonizam a neke od njih su i monstruozne i rade strašne stvari jer nemaju drugog izbora pa je činjenica da čitalac nema za koga da „navija“ veliki element nelagode koju Hideout proizvodi.
Ovo je jedan od onih horor narativa koji se dešavaju u mračnom, lavirintskom prostoru tik izvan vidljive ivice normalnog, civilizovanog okruženja, gde obični ljudi bivaju suočeni sa košmarom kakakv je teško i pojmiti, kamoli se sa njim izboriti. Poprište priče je pećina na ostrvu na kome je, kažu nam, poginulo mnogo vojnika tokom rata i njihove kosti su i dalje razbacane svuda unaokolo, a unutar pećine postoje i od strane ljudi napravljene strukture, stambeni ili makar, jelte, „skrovišni“ prostori kreirani tokom rata na Pacifiku, danas zaboravljeni i puni lanaca i rešetaka.
Glavni junak, Seiichi Kirishima je pisac po profesiji i ovo je jasna spona sa Stephenom Kingom. Kakizaki kroz lik protagoniste ima priliku i da malo analizira svakodnevne strahove nekoga iz svoje profesije pa u flešbekovima razbacanim kroz poglavlja vidimo Kirishimu kako se opseda kvalitetom svog rada ali i preklinje izdavače za drugu šansu nakon što mu rukopis aktuelnog romana bude odbijen na svim adresama na čija je vrata zakucao. Kirishima je lepo isprofilisan lik, pesimističan, snishodljiv i srećan jedino kada sedi i piše, sa porodicom koja zapravo ne profunkcioniše ni u jednom trenutku. Nasuprot njemu je supruga, Miki, mnogo manje prikriveno nezadovoljna „očajna domaćica“ koja odsustvo asertivnosti ili makar zabavnosti na strani svog muža kompenzuje agresivnim šopingom i izlascima sa drugaricama. Kako Seiichija i tazbina prezire i kako se njihov brak nikada ne oporavi od smrti sina, on zaista na kraju isplanira da svoj novi život započne tako što će ubiti svoju ženu koju, naravno neopravdano, krivi za sve loše što mu se događa.
Da bude jasno, Miki nije nimalo simpatičan lik – naprotiv, prilična je kučka po karakteru, spremna da zabode verbalni bodež u leđa čim joj ih okrenete, i fokusirana na sopstvena zadovoljstva bez mnogo žudnje da sačuva brak bez ljubavi – ali ovaj strip prilično nedvosmisleno prikazuje Seiichija kao „toksičnog muškarca“ koji se na femicid odlučuje jer je nespreman da analizira sopstvene nedostatke.
Naravno, kada ovaj par završi u pomenutoj pećini na pomenutom ostrvu, suočavaju se sa nečim monstruoznim što na bolestan, patološki način reflektuje njihovu životnu situaciju. Svako od njih dvoje pokušaće sa tim da izađe na kraj na svoj način.
Skrovište je vrlo grafički horor strip, ali makar u jednom za zapadnjake familijarnom ključu. Ovde ima tih neugodnih motiva kao što su kanibalizam, amputacije, ropstvo i monstruozni seks, ali Kakizaki svima njima rukuje sa ukusom i nudi mučan, klaustrofobičan, visceralan crtež koji i kada nije sasvim čitljiv, postiže potrebnu atmosferu i senzibilitet. Naravno da je ovo veoma taman mizanscen i Kakizaki radi odlične stvari sa izvorima svetla, pomaljanjem čudovišnih silueta iz mraka i senkama koja i normalna lica čine monstruoznim. Kadriranje mu je dramatično i atraktivno a kada dođe do prolivanja krvi, ovo ima taman toliko fetišističkog detaljisanja da se štrecnete ali i da ne pomislite kako ste prešli granicu i pretvorili se u jednog od onih bolesnih gore-houndova koji prebrajaju svaku žilicu i kapilar i sekiraju se ako mrvljenje očne jabučice nije anatomski stoprocentno ispravno.
Skrovište ima jasan, dobro vođen narativ konstantnog i eskalirajućeg užasa presecanog flešbekovima koji daju istorijsku podlogu za ono što se događa, ali je u pitanju i mučan prikaz muškarca koji, umoran od toga da bude objekat a ne subjekat, rešava da preuzme dizgine sopstvenog života u svoje ruke ali onda se tek razotkriva kao patološki opsednut simbolima muškosti i zapravo nedovoljno zreo da bude bilo muž, bilo otac. Iako Hideout ne pravi sponu sa nekakvim dubljim, mitološkim ili folklornim sadržajima, njegov tretman centralnog motiva je sasvim dobro zanatski odrađen i ovaj se strip, uz izuzetno solidan crtež, lako i tečno pročita. Ako ste ljubitelj horora, čak i onaj koji ne voli naročito japanski horor, Skrovište dobija jake preporuke. Darkwood ga prodaje na ovom mestu.