Jazz Nedeljom je zamišljen kao serija vinjeta koje će ići (možda ne?) svake Nedelje, nudeći preporuku u vidu jednog jazz albuma koji sam tog dana slušao. Ovo nema pretenziju da bude ni ultimativni prikaz neke klasične ploče niti otkrivanje nekog budućeg klasika, već zaista samo to, da se kažu reč-dve o albumu koji sam tog dana rado slušao. Ponekada će to biti stare, proverene klasične stvari, ponekada najnovije izdanje koje sam izvalio na Bandcampu, hoću reći, neće biti pravila. Kako i treba. Kako i mora.
Pre nekoliko dana je omiljeni čikaški izdavač International Anthem izdao album Toma Skinnera naslovljen Voices of Bishara i time mi neizmerno ulepšao jutarnji odlazak na posao. Sa jedne strane neobavezan, ekonomičan i prijatan, ovo je sa druge strane i album koji impresionira svojom raznolikošću i ozbiljnošću u kompoziciji, kao i nekim zaista upečatljivim izvedbama. Tom Skinner možda snima solo albume retko – njegov solo debi, pod imenom Helly Skinny je izašao još 2012. godine, a nastavak, Watermelon Sun 2017. – ali očigledno je da to ne radi tek tako i da ima dobar razlog, jaku priču i koncepciju kada uđe u studio.
Skinner je inače bubnjar po vokaciji i najveći broj normalnog sveta ga zna kao bubnjara sastava The Smile gde svira rame uz rame sa članovima Radiohead, Thomom Yorkeom i Jonnyjem Greenwoodom. The Smile je zapravo vrlo recentan fenomen, nastao usred COVID ere, 2020. godine i ovo je Skinneru verovatno dobro poslužilo da pokrpi ekonomske rupe koje su nastale sa pandemijskim zatvaranjima, tokom kojih nije mogao da se mnogo bavi svojim ezoteričnijim, avangardnijim ili naprosto manje mejnstrim projektima (Kano, Wildflower). Prošle godine sam pisao o odličnom albumu Sons of Kemet, Black to the Future na kome je Skinner svirao kao jedan od dvojice perkusionista u potentnoj kombinaciji džeza, afrokaripske muzike, recitacije i avangarde. Skinner, jedan od originalnih članova Sons of Kemet, ima višedecenisku karijeru saradnje sa veoma različitim umetnicima, pa njegov sajt navodi, recimo, Grace Jones, Floating Points ili Grahama Coxona, ali što se mene tiče, vredi istaći i saradnje sa Matthewom Hebertom, kao i nastupanje sa Mulatuom Astatkeo,m te saradnju sa trombonistom Peterom Zummom (koji je svirao na drugom Hello Skinny albumu). Skinner je ove godine već izbacio jedan album sa The Smile, ali je Voices of Bishara „ono pravo“ jer je ovde Skinner bio autor (gotovo) sve muzike, odabrao muzičare koji će sa njim svirati i, naravno, muziku zasnovao na vrlo ličnim opsesijama.
Konkretno, Skinner kaže da je tokom izolacije u najžešćoj fazi COVID pandemije sedeo kod kuće i opsesivno vrteo („ultra retki“, navodi International Anthem) album violončeliste Abdula Waduda iz 1978. godine, By Myself.* Wadud je ovaj album napisao sam, odsvirao sam (mada neki momenti zvuče kao da po violončelu trči bar dvoje-troje male dece i nekoliko mačaka) i izdao sam, za sopstvenu etiketu Bisharra.
*Naravno, ako niste gadljivi na JuTjub i ne smatrate da je samo originalna vinilna kopija jedini i isključivi način da se ova klasična ploča sluša, onda taj album nije tako težak za nalaženje.
Sad, Bisharra ili, u uobičajenijoj transkripciji na latinicu, Bishara, je arapsko ime koje najavljuje dobre vesti i može se prevesti i kao „vesnik dobrih vesti“, pa je jasno kako i zašto je Skinneru u situaciji koja je mnogim muzičarima trigerovala depresivne epizode, bilo potrebno nešto da mu podstakne optimizam i veru u, u tom trenutku se činilo neizvesnu budućnost. I dok je sve ovo još uvek bilo na razini razmišljanja i emocija, album Voices of Bishara je nastao na sledećem koraku, podstaknut zanimljivim programom improvizacije. Naime, londonski klub Brilliant Corners organizovao je seriju sesija naslovljenih Played Twice na kojima bi prvo bio puštan neki klasični džez album, da bi zatim grupa muzičara na licu mesta improvizovala „odgovor“ na taj album. Skinner je sa još četiri saradnika odslušao album Tonyja Williamsa za Blue Note, Life Time, iz 1964. godine a zatim ga je svirka koju su odmah potom priredili toliko nadahnula da je seo i napisao čitav album nove muzike. Ekipa je zatim ušla u studio i zajednički odsvirala Skinnerov materijal a on je onda odneo snimke kući i mesecima rigorozno editovao muziku, bežeći od ikakve primisli da treba da se sačuva čistota snimljene izvedbe, tražeći interesantne skrivene teme i forme. Voices of Bishara je, dakle, jedan od onih džez albuma koji su se ovaplotili kroz tri evolutivne faze – pisanje, izvedbu i editovanje – priznajući studio (ili u ovom slučaju kompjuter) za ključni element kreativnog procesa, ne samo alatku da se već gotova muzika zabeleži.
Skinnerovi saradnici na ovoj ploči su neki muzičari od ugleda i neki muzičari na počecima svoje svetle karijere. Violončelista – pošto je violončelo na ovom albumu moralo da se čuje – Kareem Dayes je bliži ovom drugom, sa grupom United Vibrations sa kojom svira već više od decenije i još ponekim kolaboracijama. Kontrabasista Tom Herbert je, pak, veliko ime, predavač na londonskom BIMM Institutu, član raznoraznih postava, npr. London Contemporary Orchestra i Acoustic Ladyland, ali i kolaborator sa sasvim mejnstrim imenima kao što su Adele (i to u temi za film Skyfall), Beck ili Roots Manuva, Cibo Matto i Yoko Ono. Nubya Nyasha Garcia je ovde svirala tenor saksofon i flautu a radi se o ekstenzivno nagrađivanoj mladoj džez muzičarki koja kroz svoju dosadašnju karijeru ima i eksperimentisanje sa elektronikom ali i sviranje afro-džeza u sastavu Maisha. Takođe na tenor saksofonu i na bas klarinetu je londonski muzičar Shabaka Hutchings, osnivač Sons of Kemet i čovek o kome sam već pisao prošle godine, jedan svestran muzičar vrlo zainteresovan za spajanje različitih muzičkih tradicija ali i žanrova.
Uz ovako jak tim u studiju, sasvim bi bilo u redu očekivati album svečane atmosfere i velike konceptualne težine koji možda ne bi na kraju krajeva ZVUČAO naročito snažno, ali ovde se Skinnerovo editovanje pokazalo kao dobar kreativni izbor. Voices of Bishara je vitak i ekonomičan album jedva duži od pola sata, sa mnogo klasičnog avangardnog džeza u svom zvuku, ali i sa ljupkim interesovanjem da se odmakne od pukog omažiranja klasike i istraži neke nove teritorije.
Album otvara Dayesovo violončelo na pesmi Bishara i ovo je verovatno najklasičnije „džez“ kompozicija na celom albumu, sa ekstatičnim dozivima i odzivima saksofona, obrednim, mantričnim temama na violončelu, pa onda na kraju i klasičnim free jazz freakoutom u kome Hutchingsov napukli tenor saksofon vrišti i pleše preko Skinnerovog slobodnog ritma.
No, već naredna, Red 2, formatirana kao slobodno asocirana verzija kompozicije Two Pieces Of One: Red Tonyja Williamsa je sanjivi, impresionistički komad halucinacije sa graciznom Garcijinom flautom i Skinnerom koji ovde najavljuje kako ovo zapravo nije BAŠ bubnjarski album, ali da će na njemu bubnjar naći savršena rešenja za pesme koje zapravo ne žele da imaju prebrojiv ritam i u kojima će violončelo često diktirati glavni tok radnje.
The Journey je, nasuprot tome, zasnovan na vrlo naglašenom ritmičkom gruvu i Herbertovom poigravanju sa bliskoistočnim harmonijama i ovo je pet minuta plesnog ugođaja sa saksofonistima i čelistom koji pletu hipnotičke paučine preko saplićućeg šafla.
The Day After Tomorrow opet počinje violončelom i nežnim dozivanje sa duvačima i ovo je vrlo slobodan a melodičan komad u kome ritma nema iako Skinner svira mnogo i smisleno ispod slojeva duvača i gudača, kreirajući savršenu avangardnu smešu nemogućih koncepata.
Voices (of the Past), ponovo ide u drugu stranu, forsirajući ritmički gruv i pointilističke, minimalne tonalne signale koji zvuče maltene kao mašinerija koja kratkim oglašavanjem u pravilnim razmacima uverava svoje operatere da sve funkcioniše unutar specifkacija. Ovaj mehanicistički gruv zvuči odlično i Skinner pušta samo najminimalnije potrebne fraze da uđu u miks, provlačeći ih i kroz efekte koji im dodaju sloj apstrakcije što fino sugeriše spoj organskog i mašinskog, nikada ne odlazeći predaleko od „pravog“ džeza ali mu napinjući karoseriju do pucanja.
Konačno, Quiet as it’s Kept zatvara album kombinujući sve pristupe koje smo do tada čuli, i ritam, i apstrakciju, i efekte, i čistu, punokrvnu svirku (Hutchings sa sjajnim soliranjem na bas klarinetu i Skinner u raspoloženom free, ali disciplinovanom modusu) i dron i zanos.
Voices of Bishara je tako nenametljiva a izuzetno impresivna ploča zanimljivih eksperimenata i avangardnih tendencija, ali sa za uho prijatnim zvukom i svečanom ali ne pretencioznom atmosferom. Jedina moja zamerka ide na vrlo glasan mastering koji muziku – inače spakovanu u prozračan miks – lišava malo dinamike i zaklanja neke njene suptilne detalje. Ali to samo znači da ćete album morati da slušate više puta kako biste pohvatali sve njegove tajne: