Jazz Nedeljom je zamišljen kao serija vinjeta koje će ići (možda ne?) svake Nedelje, nudeći preporuku u vidu jednog jazz albuma koji sam tog dana slušao. Ovo nema pretenziju da bude ni ultimativni prikaz neke klasične ploče niti otkrivanje nekog budućeg klasika, već zaista samo to, da se kažu reč-dve o albumu koji sam tog dana rado slušao. Ponekada će to biti stare, proverene klasične stvari, ponekada najnovije izdanje koje sam izvalio na Bandcampu, hoću reći, neće biti pravila. Kako i treba. Kako i mora.
ENGLISH SPEAKERS: KINDLY SCROLL DOWN TO THE COMMENTS FOR THE TRANSLATION
Ove nedelje na meniju imamo free jazz poslasticu pravo iz Italije a što je prava prilika da se upoznamo ne samo sa dvojicom izvrsnih muzičara već i sa etiketom koja u poslednje dve godine radi fantastičan posao na evropskoj avangardnoj sceni. Duo o kome pričamo zove se Kossiga a album Antropocene i molim da dobro našrafite uši pre nego što ovo pustite pošto postoji ozbiljan rizik da otpadnu već tokom prve pesme.
Antropocene je izdao rimski izdavač Superpang, firma kojom je nemoguće ne biti impresioniran. Christian Di Vito je ovu etiketu osnovao 2020. godine sa namerom da izda neke albume elektronskog projekta EVOL (Roc Jiménez de Cisneros i Stephen Sharp) a nešto više od dve godine kasnije ima preko stočetrdeset izdanja u katalogu. Svakako pomaže to da je u početku ovo zamišljeno kao download-only, Bandcamp operacija, ali veoma je važno primetiti da Superpang nije nekakava amaterska, kućna firma koja izdaje bilo šta što neko od drugara snimi – a kakvih je Bandcamp, naravno, prepun – i da su pored tri albuma EVOL koje danas etiketa ima u katalogu, neki vrlo ugledni likovi iz sveta eksperimentalne, ekstremne ili samo ekscentrične muzike našeg vremena objavili ponešto za Superpang. Tako u prvih sto izdanja možemo da naletimo na imena kao što su Kevin Drumm, Mats Gustafsson, Norbert Moslang, Francisco Lopez, Zbigniew Karkowski, Ken Ikeda, Keiji Haino, Christian Marclay pa i sam sveotac ekstremne muzike, Masami Akita. Naravno, ovo su samo klasična imena o kojima ste još devedesetih godina čitali u The Wireu i ložili se a Superpang je u ovih sto izdanja objavio i mnogo mlađih muzičara iz raznih delova sveta i dao jedan fantastičan presek aktuelne globalne avangarde. Tih sto izdanja su sva bila karakterisana i identičnim dizajnom „omota“ za koji Di Vito kaže da je funkcionalan i da za donwload izdanja slušalac ionako samo želi da prepozna koji album traži kada skroluje po telefonu pa da nekakav kompleksni, umetnički dizajn nije ni neophodan.
No, posle sto albuma, Superpang je promenio dizajn pa iako većina novih albuma i dalje ima ekstremno minimalističku naslovnu stranu, neka, uključujući najnoviji EVOL imaju i „prave“, nacrtane i dizajnirane omote. Ovo se uklapa i uz činjenicu da je Superpang neka od svojih izdanja objavio i na „fizičkim“ formatima, označavajući tako tranziciju u smeru „prave“ izdavačke kuće. Di Vito kaže da nema neki veliki sistem u tome koje će umetnike odabrati za objavljivanje, da je Superpang u početku bio način da tokom lokdaun perioda i nemogućnosti da se svira uživo, muzičari vide bar nekakav prihod od svoje muzike, a da je katalog izgradio na osnovu poznanstava, kontakata i preporuka, tako da je muzika u njemu mahom nešto što se njemu sviđa bez obzira na žanr ili zvuk.
I ovo je važno imati na umu kada slušate album o kome danas pričamo jer iako Superpang većinski objavljuje muziku koja je bazirana na elektronskim ili električnim instrumentima i najveći deo kataloga se ne uklapa u standarde klasične muzičke teorije koja se bavi ritmom, notacijom, harmonijom itd, album kao što je Antropocene, na kome imamo dva VRLO akustična instrumenta koja sviraju nešto što na početku liči na vrlo tradicionalni free jazz, se svejedno veoma uklapa u Superpangov zvuk ali i generalnu estetsku viziju. Ovo je vrlo prodorna, vrlo neposredna muzika koja ne sedi i razmišlja kako sebe da objasni već udara iz mesta i nastavlja da juri napred ozbiljnim tempom daleko nakon što se iznenađeni slušalac našao na podu pitajući se da li se oni to šale.
Kossiga je duo bubnjeva i bariton-saksofona a u kome sviraju dvojica muzičara vezana najpre za projekat Anatrofobia. Ovaj pan-italijanski bend/ orkestar/ kolektiv radi još od devedesetih godina i nije vezan za stalnu postavu muzičara niti, strogo govoreći, za jedan muzički stil. Video sam da po internetu Anatrofobiu označavaju kao muzički blisku Rock in Opposition estetici, a što je fer, ali ovo naravno ne opisuje samu muziku preterano detaljno. Svakako je u pitanju avangardni pristup formi sa nestandardnim korišćenjem standardnih – i nekih egzotičnijih – instrumenata i mnogo eksperimentisanja sa samim zvukom. Uostalom, možete da poslušate pregršt njihovih izdanja na njihovoj Bandcamp stranici.
Andrea Biondello je u ovom bendu svirao bubnjeve od 1992. do 2020. godine (kada je i objavljen poslednji album Anatrofobije) i za skoro tri decenije sa njima snimio sedam albuma i radio turneje po Italiji i Evropi. Sarađivao je i sa muzičarima kao što su Stefano Giust (Margine), Stefano Pastor, Alessio Pisani, Gianni Mimmo, Roberto Sassi, a sve vreme je u njemu, vrlo očigledno, vrebao free jazz bubnjar željan da iskoči na površinu i pokaže šta zna.
Drugi član u Kossiga je saksofonista Alessandro Cartolari (koji je bio i ljubazan da mi da malo biografskih podataka o njima dvojici s obzirom da Superpang nema kapaciteta ni vremena da pravi press materijal za sva svoja izdanja) jedan, to je na ovom mestu korektno reći, titan bariton saksofona, a koji je u Anatrofobiji svirao od 1992. do 2018. godine. Cartolari kaže da je posvećen kombinaciji improvizovane muzike, free jazza i roka u različitim formama, sa Anatrofobijom je snimio šest albuma, svirao iste te turneje po Italiji i Evropi a svirao i sa sličnim ljudima: Stefano Giust (Margine), Stefano Pastor, Alessio Pisani, Gianni Mimmo, Roberto Sassi, ali i sa turinskim haotičnim rok/ metal bendom Turin Horse. Pored Kossige, Cartolari svira i sa eksperimentalnim jazz/ noise sastavom Masche, i sa brutalnim turinskim improvizatorima Extrema Ratio i u oba slučaja njegov bariton-saksofon sparinguje sa ljudskim glasom.
Kossiga nema ni pevanje ni recitovanje pa čak ni vrištanje i jedini momenti u kojima ćete na albumu Antropocene čuti ljudski glas su oni u kojima bubnjar Biondello ispusti oduševljeni uzvik inspirisan nekim posebno uspelim momentom improvizacije dvojice muzičara. Mada, što se mene tiče, mogao je da viče sve vreme jer je Antropocene impresivno fokusirana, efektna ploča.
Ovo zaista počinje kao „čist“ free jazz i prva kompozicija, modulo 11 je onaj klasični sax/ drums duo u kome dva muzičara komuniciraju naizgled telepatski, savršeno uklapajući svoje brze, grčevite iskaze i gestove a onda takođe savršeno odmotavajući i duže teme. Ovaj komad traje svega dva i po minuta ali već se tu čuje da Cartolari nije usredsređen samo na dekonstrukciju saksofona i proširene tehnike već i da mu vrlo prirodno dolazi toplija, melodičnija svirka sa klasičnijim razvojem džez tema. Naravno, zvuk mu je bogat, snažan, jako distorziran a Biondello ispod njega sipa zastrašujuće rafale i baca jake bombe i ovo manje zvuči kao klasični Coltrane/ Ali duo a više kao nekakav italijanski odgovor na neku kombinaciju iz srednje generacije tipa Peter Brotzmann i Shoji Hano.
No, koliko god da je ova prva kompozicija uzbudljiva, a jeste, ostatak albuma smisleno gradi i ekstrapolira na njenoj osnovi, ostajući u free jazz modusu ali bez puritanskih ograničenja. Modulo 5 i sama kreće kao užurban, energičan free jazz ali se čistota forme brzo narušava Cartolarijevim korišćenjem elektronskih efekata – pre svega dileja koji mu omogućava da na neki način svira duete sa samim sobom. Ovo je još izraženije u maničnoj, crtanofilmovskoj modulo 1 koja će do kraja maltene preći u power electronics, pa je onda naredna, modulo 9 pravi treutak za promenu fokusa i malo odmora od ekstremne svirke. Ipak, i ovo je na svoj način ekstremna kompozicija sa više od 13 minuta trajanja i odlaskom u sasvim drugu stranu – na jelovniku je ovde apstraktna, gotovo ambijentalna svirka bez ritma i sa pažljivim odmeravanjem svakog tona i udarca koji se spušta u miks. Cartoleri i Biondello ovaj komad grade sporo, metodično i veoma uspelo, dajući mu čvrstu formu i mnogo odlične teksture do kraja.
Modulo 3 koja sledi je ponovo brza, energična improvizacija sa Cartolerijem koji ponovo svira lepe, zarazne teme, modulo 7 je distorzirana, možda i besna a modulo 15 koja album zatvara je ponovo duža, apstraktnija, meditativnija kompozicija.
Cartoleri i Biondello imaju osvežavajuće neposredan pristup improvizaciji i ne zamaraju se razmišljanjem da li nešto jeste ili nije džez, da li su dovoljno dugo svirali, ili su nam dali samo skicu, da li su neke kompozicije preduge ili pretihe i treba li ih nekako „označiti“ kao free jazz koji se samo malo zamislio. Svežina ovog albuma je upravo u njegovoj spontanosti i briljantnom načinu na koji dvojica muzičara što jedan sa drugim sviraju već trideset godina komuniciraju brzinom koja prevazilazi racionalnu misao i oslanja se na čistu intuiciju sagrađenu kroz tolike decenije zajedničkog iskustva. Utoliko, ovo je fantastičan materijal koji sam sa apetitom nakon kupovine prelsušao mnogo puta a kako bend trenutno traži način da zasvira i po našim teritorijama, nadam se da ćemo Kossigu u neko dogledno vreme moći da gledamo i uživo. Slušajte: