Jazz Nedeljom je zamišljen kao serija vinjeta koje će ići (možda ne?) svake Nedelje, nudeći preporuku u vidu jednog jazz albuma koji sam tog dana slušao. Ovo nema pretenziju da bude ni ultimativni prikaz neke klasične ploče niti otkrivanje nekog budućeg klasika, već zaista samo to, da se kažu reč-dve o albumu koji sam tog dana rado slušao. Ponekada će to biti stare, proverene klasične stvari, ponekada najnovije izdanje koje sam izvalio na Bandcampu, hoću reći, neće biti pravila. Kako i treba. Kako i mora.
Imali smo neke druge planove za ovu Nedelju ali u Četvtak, drugog Marta umro je, sa nepunih devedeset godina Wayne Shorter, jedan od titana džez-saksofona iz epohe u kojoj je džez od kafanske bio priznat kao akademska a zatim se otrgao pravilima i postao avangardna muzika, dodirnuo se sa bujajućim pokretom koji je tražio ravnopravnost za manjine u SAD i smelo se upustio u ukrštanja sa drugim žanrovima, poglavito rokenrolom. Shorter je bio učesnik ovih procesa a saputnik i saborac nekih od najvećih muzičara u istoriji žanra, stojeći zasluženo rame uz rame sa njima i svojim kompozitorskim talentom i glađu za novim i neistraženim pomažući da muzika evoluira i pronađe sveže, još uvek nečuvene forme.
Iako je Shorter možda mlađoj generaciji najpoznatiji po svojoj fjužn grupi Weather Report iz sedamdesetih i ranih osamdesetih godina koja je džez rok muzici dala dimenziju mejnstrim prepoznatljivosti i neraskidivo je povezala sa konceptom instrumentalnih virtuoza, činjenica je da je ovaj saksofonista svoju reputaciju kao jednog od najinovativnijih kompozitora i eksperimentatora u džezu izgradio još pre nego što su sedamdesete godine započele. Herbie Hancock je, pričajući o svojim iskustvima sviranja u Drugom velikom kvintetu Milesa Davisa sasvim jasno rekao da je za njega glavni kompozitor u ovoj postavi bio baš Shorter: „On je i dalje majstor. Wayne je bio jedan od retkih ljudi koji bi doneli muziku Milesu a ovaj u njoj ne bi ništa menjao.“. Sam Miles je takođe hvalio Shortera, govoreći da piše muziku za svakog člana grupe ponaosob „onako kako želi da oni zvuče“, ali je i podvukao njegovu radoznalost u pogledu pravila koja su u muzici vladala. Ovo je bila epoha u kojoj je generacija akademski školovanih džezera (uključujući samog Davisa, mada on nije i završio svoje studije odlučujući da je sa svojim znanjem on daleko ispred kurikuluma) eksperimentisala sa izlascima iz evrocentrične muzičke teorije, pa je Shorter, kako kaže Miles „pravila, ako nisu funkcionisala, kršio, ali muzički smisleno; on je razumeo da sloboda u muzici podrazumeva poznavanje pravila kako biste mogli da ih savijate na sopstveno zadovoljstvo i u skladu sa svojim ukusom.“
Shorter, rođen u Njuarku 1933. godine je završio umetničku školu ali je voleo muziku. Njegov stariji brat Alan je svirao saksofon i trubu a otac je Waynea podstakao da proba klarinet i ovaj je pre odlaska u vojsku i završio muzičke studije na Univerzitetu Njujork, da bi u vojsci imao tu sreću da svira sa Horaceom Silverom.
Posle skidanja, Shorter je nastavio da se bavi muzikom, svirajući sa kanadskim trubačem Maynardom Fergusonom i slušajući velike saksofoniste, poglavito Sonnyja Rollinsa, Colemana Hawkinsa ali i Johna Coltranea da bi ulaskom u Art Blakey’s Jazz Messengers počela njegova karijera ne samo izvođača i sajdmena nego i kompozitora i koordinatora. Sa Blakeyjevim legendarnim ansamblom Shorter će dogurati do mesta muzičkog direktora i autora mnoge muzike koju će ova postava izvoditi a turneje po Evropi, SAD ali i Japanu će prikazati talenat mladog saksofoniste globalnoj publici.
Od polovine šezdesetih, Shorter je svirao sa Milesom Davisom, snimivši sa njegovim postavama nekoliko ključnih albuma ne samo za Davisa već za čitav džez (uklučujući Miles Smiles, Nefertiti, Filles de Kilimanjaro, In a Silent Way i naravno Bitches Brew) i pored do tada ekskluzivnog tenor saksofona svirajući sve više i sopran, ali je imao i paralelnu vrlo cenjenu karijeru kao lider i uradivši nekoliko albuma za Blue Note, kod kojih je već imao izvrsnu reputaciju na ime svoje karijere sa Jazz Messengers. Shorterovi albumi za Blue Note, neki od njih objavljeni znatno kasnije (na primer The Soothsayer, snimljen 1965. godine a objavljen tek 1979.) su bili sklapani oko postava u kojima su radili muzičari sa kojima je Shorter i inače sarađivao (na primer trubač Freddie Hubbard, pijanista Herbie Hancock, kontrabasista Ron Carter, bubnjar Tony Williams), većina njih i sami iz orbite Milesa Davisa (mada na Speak No Evil, recimo, bubnjeve svira Elvin Jones, tada u kvartetu Johna Coltranea) i demonstrirali Shorterovo interesovanje za evoluciju džez medijuma i formata na veoma uzbudljive načine.
Miles Davis će, naravno, sa svojih nekoliko ključnih albuma definisati jazz-rock kao novu stvar u džezu i sedamdesete godine će onda njegove ideje uzeti i odvesti na razna mesta, kroz rad mnogih muzičara koji su svirali sa Davisom, formirali svoje postave i dalje evoluirali fjužn u razlilčite strane: Mahavishnu Orchestra, Return to Forever i, naravno Weather Report.
I, ne znam koliko će sad to zvučati snobovski ali iako sam slušao dosta fjužna u mladosti, moram da priznam da mi ništa od onog što su radili Davisovi saradnici nije bilo uzbudljivo niti maštovito koliko njegova originalna niska džez-rok-fank albuma sa kraja žezdesetih i početka sedamdesetih.
No, danas ionako slušamo album Schizophrenia iz 1969. godine, jednu od poslednjih ploča koje će Shorter snimiti za Blue Note pre formiranja Weather Report i mada je Weather report, može se argumentovati, revolucionarnija postava, sa inovativnijim zvukom i jasnije isprofilisanim žanrovskim identitetom, meni je Schizophrenia upravo na ime svoje prelazne forme i osećaja uzbuđenja koji dolazi uz muziku koja, jelte, pokazuje da zna pravila a onda ih savija, draga ploča.
Pored Shortera na tenor saksofonu, ovde imamo Hancocka na klaviru i Cartera na kontrabasu. Bubnjeve svira Joe Chambers, veteran svirke sa Samom Riversom, Milesom Davisom, Donaldom Byrdom itd. Na trombonu je kolega iz Jazz Messengersa, Curtis Fuller, a koji pedesetih stigao da svira i sa Coltraneom, i Sonnyjem Clarkom i Artom Farmerom, da bi sedamdesetih radio sa Countom Basiejem. Konačno, flautu i alt saksofon svira James Spaulding, šezdesetih godina najpoznatiji po saradnji sa Freddiejem Hubbardom ali i Bobbyjem Hutchersonom. Kao producent albuma je upisan Francis Wolff, nemački imigrant i Jevrejin sa ljubavlju ka džezu još iz nacističke Nemačke, a koji je do 1969. godine od pomoćnika i fotografa napredovao do de fakto predvodnika Blue Notea. Ne verujem, naravno, da je on nešto presudno doprineo zvuku na ploči, ali ovo je snimao legendarni Rudy Van Gelder i radi se o jednom od onih klasično zvučećih Blue Note albuma iz poznih šezdesetih sa zvukom koji, za moje uši, do danas nije prevaziđen.
A ni muzički nema baš mnogo toga što bi danas vredelo čuti pre nego Shorterovu svirku iz kasnih šezdesetih. Schizophrenia je, uprkos imenu koje ima negativne konotacije, zapravo album razigrane svirke i radosnog eksperimentisanja. Shorter je napisao pet od šest kompozicija na ploči i ovo je zvuk ansambla koji post-bop i hardbop formate, tako dominantne na istočnoj obali u šezdesetim godinama, lagano i sa interesovanjem razgrađuje i ukršta sa nascentnim džez rok formama.
Nije to naročito napadno – sam zvuk i fraziranja su dosta klasični i album definitivno nema apstraktnu, pomalo tuđinsku formu kakvu su imali Milesovi radovi iz ovog perioda, ali Shorter vrlo dosledno dekonstruiše ostatke bop filozofije i traži nove harmonije, ali i aranžmanska rešenja koja izlaze iz domena klasike i ulaze u polje eksperimentisanja. Tom Thumb koja album otvara je post-bop komad u kome se zvuk Jazz messengersa još snažno čuje sa Shorterovim tenorom kao predvodnikom navale, sinkopiranim, blago latiniziranim ritmom i raspoloženim Hancockom. Naredna, Go, je mirniji, atmosferičniji komad, možda zaista na tragu davisovske apstrakcije koju smo čuli na In a Silent Way, sa umiljatom Spauldingovom flautom i smirenim ali i dalje razigranim ritmom.
Naslovni komad kreće tiho i diskretno, samo da bi Chambers označio ulazak u manični tempo i prvu brzu hardbop kompoziciju na albumu. Chambers i inače dosta tvrdo i snažno udara u doboš na ovoj ploči, signalizirajući gledanje prema rok strani sveta, a na ovoj kompoziciji njegovo svingovanje na momente zazvuči kao bombardovanje sa činelama koje seku i pršte. Shorter ovde solira moćno, prebacujući svoj saksofon na rafalni režim rada, a Fuller i Spaulding ga prate u stopu. Naredna, Kryptonite je jedina kompozicija na ploči čiji autor nije Shorter. Spaulding, koji ju je napisao ima prvi solo, na flauti, dajući još jednom brzom hardbop komadu peliv nežne, sanjive atmosfere, bez obzira na visok tempo i smelo fraziranje. Sledi Shorter, ali najrazigraniji solo ovde ima Hancock koji razbija ritam i vraća se u njega kao da ga zaista lomi kriptonitska radijacija.
Iako se Shorter od svoje žene Teruko Nakagami rastao još pre pola decenije, ljubav prema zajedničkoj ćerki, Miyako je obeležila dobar deo njegovog stvaralaštva pa je naredna kompozicija, Miyako, emotivna ali i eksperimentalna balada sa velikim dinamičkim amplitudama i smelim harmonskim izletanjima.
Album zatvara Playground kao najsmeliji, najeksperimentalniji komad na kome se ritam, i tempo, harmonije i fraze menjaju kao da ih svira nekoliko različitih bendova. Hipnotički elementi Shorterove muzike na ovom albumu, sa kompulzivno ponavljajućim ritmom i kratkim frazama su u finalu dovedeni do vrhunca, pogotovo u kodi kojom se kompozicija završava. Takođe, Shorterov solo na ovom komadu je izvanredno ekspanzivan i ekspresivan.
Shorter je imao dugačku karijeru i posle Weather Report, vraćajući se, nakon prelaza u novi milenijum akustičnom džezu i mnogim starim kompozicijama koje će aranžirati i mutirati na nove načine, da bi se 2018. sa sada već ozbiljnim zdravstvenim problemima, penzionisao kao muzičar ali ne i kao kompozitor. Poslednji veliki rad bila je opera Iphigenia, sa premijerom 13. Novembra 2021. godine a koju je izvodio njegov kvartet (bez njega) u kome su svirali neki od njegovih dugogodišnjih saradnika uključujući Johna Patituccija, i bubnjare Briana Bladea i Jeffa Wattsa.
Shorter je otišao i nadajmo se da će se odmoriti, ali sedam decenija njegove muzike još uvek su sa nama i ovo je opus kakvim se malo koja osoba u ljudskoj istoriji može pohvaliti. Slušajte ga. Slavite ga.