Vrhunac mog personalnog nindža-festivala poslednjih dana desio se uz igru Teenage Mutant Ninja Turtles: Shredder’s Revenge koju sam završio pa onda odmah počeo iz početka na višem nivou težine i uz brojne modifikatore, dok mi se u svesti pomaljala jedna misao. A koja je dve misli: Teenage Mutant Ninja Turtles: Shredder’s Revenge ne samo da je jedna od najboljih igara što su izašle na planeti u toku prošle godine već i jedna od pet-šest najboljih beat ’em up igara ikada napravljenih, gurajući se drsko ALI VIŠE NEGO ZASLUŽENO u društvo naslova kao što su Ninja Baseball Bat-Man, Fight ’n Rage, Aliens Vs. Predator, Punisher i Streets of Rage 4.
Teške reči, svakako. Ali opet, nije da očekivanja nisu bila visoka. Teenage Mutant Ninja Turtles: Shredder’s Revenge je neka vrsta nastavka kultnog arkadnog i SNES naslova iz 1991/ 1992. godine, Teenage Mutant Ninja Turtles: Turtles in Time koji je zapalio maštu čitave generacije i trideset godina kasnije ostaje jedan od najboljih derivativnih radova ikada napravljenih na osnovu TMNT predloška.
Kao čovek izvesnih godina, ja sam u vreme kada su nindža kornjače osvajale adolescentsku populaciju na zapadu, istoku, pa i kod nas već bio premator da bi mi mašta i emocije bili stoprocentno uhapšeni. Iako je originalni TMNT strip bio prilično gritty, uostalom zamišljen kao parodija na ozbiljne i mračne stripove Franka Millera, pre svega o Daredevilu, animirana serija koja je od ovog propertija napravila taj planetarni fenomen je, naravno, bila usmerena mnogo više na decu, sa svojom jednostavnom animacijom i daleko blažom estetikom. Deca su odgovorila sa puno entuzijazma pa su kasne osamdesete a pogotovo rane devedesete bile pune derivativnih radova, kako u onim najbanalnijim formama „merčandajsa“ – torbe, jastučnice, kape, pidžame itd. – tako i u ambicioznijim. Prvi bioskopski film je urađen već 1990. godine, sa majstorima Jima Hensona zaduženim za kostime, a igre su krenule još i godinu dana ranije prvo na Nintendovoj kućnoj konzoli NES/ Famicom a zatim i u arkadama. Prva arkadna TMNT igra se mogla pohvaliti time da je Konami, u ono vreme ne samo u posedu ove licence nego i jedna od vodećih kompanija u beat ’em up žanru, uložio dosta para u prezentaciju pa su grafika i animacija ovog naslova privlačile klince i uzimale im mnogo para bez obzira na relativno sveden mehanički sloj igre.
No, Turtles in Time iz 1991. godine, kao deveta igra po ovom predlošku (a druga Konamijeva) za dve godine je već ponudila ambiciozniji, dinamičniji dizajn igranja i urnebesnu zabavu za ljubitelje ne samo TMNT junaka već i za svakog poštovaoca brawlera. Turtles in Time ne samo da je demonstrirala ozbiljan napor uložen da grafički bude što bliža crtanom filmu nego je svojim ekspanzivnim setom mehanika i svežim idejama postavila jako visok standard kvaliteta koji čak ni neki kasniji Konamijevi licencirani brawleri iz tog perioda, poput X-Men, nisu mogli lako da dostignu. Port za Nintendov SNES/ Super Famicom iz 1992. godine je cementirao reputaciju ove igre sa izvanredno prenesenim ne samo look & feelom arkadne verzije na kućnu konzolu već i dubinom samog igranja koja se postepeno otkrivala u konsekutivnim prelascima. U donjem videu se može videti delić magije, dok putem SNES emulatora prelazim prvi nivo ove igre:
Problem sa brawlerima iz devedesetih je što su mnogi najbolji među njima zasnovani na licenciranim propertijima a što čini njihovo pojavljivanje na modernim platformama vrlo komplikovanom idejom. Danas se izdavačima ne mili da obnavljaju licencu za nešto u šta nisu sigurni da će je isplatiti odmah, a i isprepletana prava na likove i njihove univerzume čine ceo postupak ponovnog licenciranja verovatno naglašeno kompleksnim. Ovo je razlog što danas imamo u prodaji arkadne verzije relativno osrednjih ili samo opskurnih naslova kao što su Iremov Vigilante, ADK-ov Aggressors of Dark Kombat, ili SNK-ove Burning Fight, Sengoku i Mutant Nation ali kao da nema nade da ćemo ikada na modernim konzolama ili kompjuterskim platformama igrati legitimne portove klasika poput Konamijevog The Simpsons, ili Capcomovih Punisher i Alien vs. Predator.
Otud je produženo prisustvo Teenage Mutant Ninja kornjača u našim životima jedna lepa anomalija. Nickelodeon koji trenutno drži prava na animacije je taj koji se pita i za igre i tamo, izgleda, radi neko ko se sa puno ljubavi seća devedesetih godina i vremena provedenog uz Nintendove konzole pa smo prošle godine dobili ne samo robusnu kolekciju Teenage Mutant Ninja Turtles: The Cowabunga Collection (sa sve arkadnom i SNES verzijom Turtles in Time koje se mogu igrati i kooperativno preko interneta) već i nastavak Turtles in Time, igru o kojoj danas govorimo: Teenage Mutant Ninja Turtles: Shredder’s Revenge.
I, kako sam u uvodnom pasausu već ispucao najveći deo pančlajna, ne vredi da ovde nešto sada mistifikujem. Shredder’s Revenge je pred željnu publiku stigao ne samo sa teretom skoro četiri decenije licenciranog propertija uz koji su mnogi od nas odrasli već i sa nadom što ju je ulivala činjenica da je za publikovanje igre bio odgovoran francuski Dotemu, a koji je pre par godina već objavio verovatno najbolji beat ’em up naslov svih vremena, Streets of Rage 4.
U ulozi developera ovde nije bio francuski Lizard Cube, a koji je uradio Streets of Rage 4 i par godina pre toga sublimni rimejk trećeg Wonder Boyja, Wonder Boy: The Dragon’s Trap, već kanadski studio Tribute Games koji ja godinama unazad svrstavam u drugorazrednog developera na ime igara što imitiraju slavne klasične naslove, ali ih nipošto ne dostižu (videti pod Mercenary Kings ili Ninja Senki), pa sam tako imao i određene rezerve spram Shredder’s Revenge i čekao da se narodni konsenzus ustali pre nego što na igru potrošim teško zarađeni novac (i još teže, er, zarađeno slobodno vreme). No, ljudi kojima verujem su za prethodnu igru ovog studija, Panzer Paladin imali ozbiljne reči hvale, a kada je Teenage Mutant Ninja Turtles: Shredder’s Revenge poečo da izaziva gikovske orgazme širom planete, shvatio sam da je samo pitanje momenta kada ću povući obarač…
I nisam se pokajao. Teenage Mutant Ninja Turtles: Shredder’s Revenge je igra koja je natrpana fan service sadržajem do škrga, a što meni lično nije toliko bitno s obzirom na sasvim fakultativni status poštovaoca TMNT iz bezbedne daljine, ali je istovremeno i zaista jedna od najpromišljenijih, najdinamičnijih beat ’em up igara koje sam ikada igrao. A igrao sam ih maltene sve, sestre moje napaćene.
Teenage Mutant Ninja Turtles: Shredder’s Revenge je, kako rekoh, skoro direktan nastavak Turtles in Time ali njen početak sasvim jasno omažira i prvu Konamijevu TMNT igru iz 1989. godine sa svojim uvodnim set pisom i prizorom Šrederove preteće figure pored džinovske bušilice. Narod koji uspaničeno beži od terorističkog, jelte, napada i odabrani nindža-heroj koji treba da se suprostavi zlu, sve su ovo sastojci jednog perfektnog, malog uvoda. No, igra ima i kratke kinematike između misija i oni su stopostotno modelovani po predlošcima klasične animirane serije pa je ovde fer reći da ako ste odrasli uz ovaj crtani film, ima da budete u suzama kada ne samo vidite crtež i stil već i kada čujete glasove originalnog kasta, ponovo okupljenog za ovu priliku.
Ali kada krene igranje – pa to je čista borilačka nirvana. Teenage Mutant Ninja Turtles: Shredder’s Revenge uzima za osnovu već ekspanzivni mehanički sadržaj Turtles in Time, ponavlja sve što je u njemu bilo dobro, a onda na to dodaje nekoliko savremenijih elemenata koji igri ne samo da dodaju meru borbenog spektakla već i nekoliko slojeva dubine što će posebno oduševiti naprednije igrače.
Istina je, da ponovimo i to, da većina beat ’em up igara nije mehanički preduboka uz (uostalom ispravan) rezon da će ove igre najčešće biti igranje u društvu i da bi kreiranje kompleksnije mehanike bio jalov napor koji bi se sasvim izgubio u haosu na ekranu kada igru igra po četvoro ljudi odjednom. Opet, neki od naslova iz istorije žanra su se časno potrudili da pruže kompleksniju mehaniku pa smo tako dobili pominjani Aliens vs. Predator, Ninja Baseball Bat-Man, Denjin Makai II, Punisher, i, u novije vreme Fight ’n Rage i Streets of Rage 4. Teenage Mutant Ninja Turtles: Shredder’s Revenge je svakako najbliži ovom potonjem sa svojim izuzetno pametno odmerenim odnosom strimlajnovane akcije bazirane na velikom broju neprijatelja i lakim nokautoma sa jedne strane i sa druge strane sa mudro izdiferenciranim klasama neprijatelja i potrebom za naprednijim tehnikama i taktikama kako bi se što efikasnije porazile njihove velike grupe prema kraju igre, pogotovo kada njihove specijalne karakteristike krenu da se kombinuju na kreativne načine.
Kreativnost je ovde svakako proverbijalno ime igre. Već je Turtles in Time bio pomalo radikalno ekspanzivan nudeći stvari koje brawleri te ere nisu imali – nekoliko vrsta bacanja, visoke skokove i napade iz vazduha, razne forme korišćenja okruženja za rešavanje protivnika, čak i kada bi ti elementi predstavljali pretnju i za samog igrača – ili ih nisu imali prepletene ovako prirodno i organski uz brz, dinamičan tempo igranja i do tada neviđene grafičke bravure (videti u gornjem videu sa SNES-a kako kugla za rušenje zgrada u jednom momentu od Donnieja napravi palačinku). Shredder’s Revenge onda uzima sve to kao polaznu tačku i dodaje još ideja, još mehanika, još briljantnih grafičkih gegova. Ovde imamo posebne nindža poteze koji nisu puki čistači ekrana kao što je super napad u The Ninja Warriors, i zahtevaju MALO promišljanja pozicije i tajminga kada ih iskoristiti, ali su apsurdno razorni kada za njih odaberete pravo vreme i mesto. Igra u punoj meri podržava agresivno kombo-nastupanje pa svaki od likova ima poseban launcher i može da protivnike odbija od zidova ekrana i žonglira udarcima u vazduhu (čak i nakon što su „zvanično“ nokautirani), za zaista ekstravagantno dugačke i spektakularne napade. Napad iz vazduha se može produživati odskakanjem od glava protivnika, dugačke neprekinute kombo sekvence pune nindža-skalu toliko brzo da prelazak u super-napad dolazi kao prirodna kulminacija apsurdno moćne sekvence udaraca, a uvođenje posebnog tastera za izmicanje ne samo da igraču daje frejmove nepovredivosti i brzo pozicioniranje na ekranu već i omogućava neverovatno efikasne kontranapade koje ćete posebno ceniti kod bossova što imaju super-oklop i kojima se potezi ne mogu prekinuti.
Igra ima šesnaest nivoa što deluje kao mnogo ali je fer reći da tek negde oko trinaestog stvari počinju da budu blago napete i da, makar u narativnom modu nećete pustiti ni grašku znoja prvih 75% igre. No, story mod je zapravo puka priprema za naredne prelaske u arkadnom modu gde se rukavice skidaju, životi se ne obnavljaju između nivoa i u njima sad treba primeniti sva znanja koja ste stekli igrajući story mode. Igra vam, dakle, svoju dubinu ne nabija na nos od početka, puštajući vas da uživate u urnebesnom spektaklu, šutirate hidrante u lica pripadnika klana stopala, i obrušavate im se na glave iz vazduha kao da vam je srednje ime Džeronimo, ali pred kraj kampanje i kasnije u arkadnom modu počinjete da izuzetno cenite ne samo kompleksnost sistema koji su vam pod rukom već i njihovu rafiniranost i pristupačnost.
Prostije rečeno, u poslednjih nekoliko misija i kasnije u arkadnom modu sam više puta bio ispunjen strahopoštovanjem jer je igra nastupala sa neverovatnom samouverenošću, bacajući na mene naprosto apsurdnu količinu vrlo raznolikih neprijatelja od kojih svaki zahteva posebnu taktiku (jer znate već, neki imaju štitove, neki oružje sa projektilima, neki mogu da vas imobilišu, neke morate prvo učiniti ranjivim pre nego što ih napadnete itd.) i verujući da ću ja to, uprkos činjenici da u opštem pičvajzu zapravo mnogo toga ne mogu svesno da razaznam, moći da svladam na ime mišićne memorije i izuzetno intuitivnih kontrola.
I nije bila u krivu: Teenage Mutant Ninja Turtles: Shredder’s Revenge je master klas iz pristupačnosti kontrola, stavljajući kompleksan, vrlo osnažujući borilački asortiman pod kapu vrlo malog broja dugmadi i poteza, osiguravajući da će vaše telo znati šta treba (i može) da uradi nekoliko delića sekunde pre nego što vaš intelekt stigne do istog zaključka.
Otud, kada budete stizali do kraja kampanje bićete već pravi nindža-demon, koji leti po ekranu, vezuje neverovatne komboe od po pedeset udaraca, majstorski puni nindža skalu između dva napada (dugmetom za provociranje neporijatelja, naravno) da ih dočeka super-napadom kada se neoprezno zalete u njega, i jede pice kao šefina.
Kad smo već kod pica, igra je, naravno, puna različitih elemenata u okruženju koji se mogu upotrebiti protiv neprijatelja, ali i skrivenih bonusa, te pica koje obnavljaju zdravlje, daju na kratko vreme neograničeno mnogo nindža-energije ili startuju nepobedivi kombo koji čisti ekran, ali igra uvek pametno balansira ove naglašeno osnažujuće elemente sa odlično osmišljenim momentima autentičnog izazova koji se mora savladati pametnim osmatranjem i biranjem taktike.
Ovo, razume se, obuhvata i gomilu bosfajtova gde će prodefilovati svi vaši omiljeni TMNT negativci (uključujući ceo nivo koji se odvija na skejtbordu i koji će kulminirati borbom protiv Turtle Tenderizer džipa iz koga Bebop i Rocksteady na vas bacaju granate) a NARAVNO da pred kraj morate da se borite protiv oživljenog kipa slobode. Ako imam ikakvu zamerku na izbor i dizajn bosova, to je bukvalno samo na ime poslednjeg bosfajta sa Super Shredderom a koji naprosto nije po mom ukusu i odudara od ostatka igre time što forsira čekanje i izmicanje nasuprot svim drugim koji nagrađuju agresivniji, asertivniji nastup.
Nadam se da sam barem donekle preneo svoju ushićenost mehaničkim rafinmanom i dubinom ove briljantne igre u kojoj pored četiri osnovna lika (od kojih svaki ima nešto drugačiji doseg, brzinu, specijalne napade) kasnije igrate i sa nekim novim (Casey Jones, recimo), ali čak i da vas sve to ne zanima i da igru samo želite da gledate dok neko duri igra, Teenage Mutant Ninja Turtles: Shredder’s Revenge je naprosto drsko raskošan spektakl za oči, uši i dušu. „Sprite-art“ je, jelte, danas samo tehnički izraz za nešto što je puki zanat, ali igra poput ove, zasnovana na jednom VRLO korporativnom propertiju podseća da neki ljudi tome ipak pristupaju sa vrlo umetničkim, ili makar emotivnim ulogom, pa je Teenage Mutant Ninja Turtles: Shredder’s Revenge prepuna minucioznih detalja. Neki od njih su samo hi-res verzije gegova iz Turtles in Time, kao što su pravljenje palačinke od kornjača ili bacanje protivnika u kameru (nešto što je SNES sa svojom Mode 7 tehnologijom briljantno prepisao od arkadnog predloška) ali visoka rezolucija i izuzetan kvalitet sprajtova omogućuju mnogo više i ova igra ima do sada prosto nepostojeću količinu čistog KARAKTERA koji se očitava u pozama, pokretima, ali i grimasama koje likovi na ekranu prave boreći se jedni protiv drugih kao ludi. Dovoljno sam, jelte, star da se sećam da su neki kritičari još početkom osamdesetih godina prošog veka za neke igre govorili kako su „kao crtani film“ ali Shredder’s Revenge je možda najbliže prišao ovom svetom gralu u istoriji čitavog medijuma, nudeći izuzetnu životnost prikaza likova, detaljnost okruženja i fluidnost poteza, a da sve to ni jednog trenutka ne dolazi u koliziju sa perfektnom kontrolom koju igrač ima nad sistemima igre.
Ako deluje kao da sam raspamećen, to je zato što ova igra naprosto spaja mnoge moje fetiše, nudeći kratak, kompaktan „sadržaj“ – sve se može odigrati za sat i po u cugu ako ste BAŠ ODLIČNI – a koji sa ogromnom količinom dubine, ali i karaktera i duha prosto zaziva na ponovljena igranja do u vječnost. Ovim se Teenage Mutant Ninja Turtles: Shredder’s Revenge upisuje na elitnu listu igara koje smatram bezvremenim i na kojoj se nalaze naslovi kao što su Doom, Quake, Street Fighter ili Devil May Cry, igre koje su jednako savršene i u kratkim pick-up-and-play kontekstima gde se divite njihovoj udobnosti ikarakteru, a onda i u produženim, dubinskim sesijama gde cenite njihovu kompleksnost i savršeno odmerenu međuigru sistema. Ukratko, Teenage Mutant Ninja Turtles: Shredder’s Revenge je živi klasik i svako ko imalo voli beat ’em up igre ili nindža kornjače ovo naprosto MORA da igra.