Prijalo mi je slušanje albuma Gravity a koji je snimio trio Martin Wind, Peter Weniger i Jonas Burgwinkel, a izdao ga je bremenski Laika Records. Ova kompanija se još od osamdesetih godina prošlog veka bavi publikovanjem džeza i world music izvođača ali Gravity je više kombinacija džeza sa klasičnom, akademskom muzikom, doduše na jedan razigran, pa i zabavan način. Ima ovde izvesne rezervisanosti ali Gravity nije zaista uštogljena ili akademski kruta ploča već najpre zvuk trojice ljudi koji sviraju odmereno, bez želje da podižu buku, namerni da se njihove složene kompozicije i pažljivo uvežbane kompleksne interakcije lepo čuju. I tako i jeste. Snimljen 2020. godine, ovaj je album miksovan prošle godine od strane Gerta Mullera na berlinskom Džez institutu i zvučno nudi topao, živ materijal koji daje jedno organsko iskustvo slušanja, sa finim, punim tonom ali i sa simpatičnim parazitskim zvucima koji u jednoj instanci podrazumevaju pevušenje Martina Winda sebi u bradu dok svira komplikovanu melodijsku liniju na svom kontrabasu.
Martin Wind je ozbiljan akademski muzičar i radnik, sa nogama u obe, jelte, muzike, dakle u džezu i klasičnoj muzici. Ovaj rođeni Nemac (iz Šlezvig-Holštajna, i prvi džezer koji je ikada dobio nacionalnu kulturnu nagradu ove državice) i (rođeni!) kontrabasista svoje osnovne akademske studije odradio je na Muzičkom konzervatorijumu u Kelnu a godinu dana po sticanju diplome polovinom devedesetih preselio se u Njujork da bi 1998. godine odbranio i magisterijum. Wind je osvojio brdo nagrada što u Nemačkoj što u SAD, a jedna od njih je podrazumevala i snimanje albuma za Blue Note 1996. godine kada je njegov trio pobedio na takmičenju kojim su traženi novi, mladi muzičari i ansambli za ovu uglednu izdavačku kuću.
Wind je nastupao sa mnogim uglednim muzičarima sa svetske scene – što valjda dokazuje da je svakome potreban DOBAR kontrabasista iza sebe – pa možemo da ovde pomenemo imena kao što su Pat Metheny, Clark Terry, pre par nedelja pominjani Lalo Schifrin, pa Mstislav Rostopowitch, Hank Jones, Herbie Hancock, John Scofield, Johnny Griffin, ali i sa prilično impresivnim brojem mejnstrim zvezda kao što su Sting (za koga znamo da voli džez i kontrabas), Aretha Franklin, Chaka Khan… U uže džezerskoj i autorskoj sferi, Wind je svirao ili i dalje svira u trio postavama sa muzičarima kao što su Bill Mays, Dena DeRose, Bill Cunliffe, Ann Hampton Callaway i Ted Rosenthal kao i u kvartetima koje predvode Matt Wilson i Ken Peplowski. Naravno, pričamo i o autoru koji radi i klasične kompozicije (koncert za kontrabas „Legacy“, pisan za orkestar iz njegovog rodnog grada, sonata za kontrabas „Into the Light“, rad za pozorište i aranžiranje za film…), predaje na univerzitetima u SAD i u okviru raznih kampova, a i predvodi brojne sopstvene projekte, uključujući, recentno New York Bass Quartet.
No, Gravity je snimljen u Nemačkoj, sa nemačkim muzičarima. Jedan od njih je saksofonista (i kompozitor) Peter Weniger, a koji je napisao (ili aranžirao) oko polovinu materijala naovom albumu. Weniger je stara, iskusna kajla, koja od osamdesetih godina svira, komponuje ali i predaje sa naglaskom na akademskoj karijeri poslednjih decenija. Bio je direktor Džez instituta u Berlinu do pre četiri godine, trenutno radi na Federalnoj akademiji za kulturnu edukaciju ali i na Visokom nacionalnom konzervatorijumu u Parizu. No, kao muzičar i autor, Weniger je prvi album izdao još 1988. godine i od tada radi sa brojnim postavama i kombinacijama, baveći se džezom i fankom. Navodi da je nastupao sa mnogim muzičarima širom sveta (od jakih imena tu su Lionel Richie, Maceo Parker i Billy Cobham), a trenutno su mu glavni projekti Point of Departure, Peter Weniger’s Déluge i duo sa Davidom Friedmanom, Élégance. Weniger i Wind se znaju još od osamdesetih kada su bili suosnivači Nemačkog nacionalnog omladinskog džez orkestra pa je i naziv albuma, Gravity donekle aluzija na to kako ih ova sila spaja i ne dopušta im da se, uprkos raznim projektima kojima se bave, ikada sasvim udalje.
Bubnjar Jonas Burgwinkel je nešto mlađi ali i on u svojoj biografii navodi da ima preko pedeset snimljenih albuma i nastupe sa opasnim imenima kao što su John Scofield, Lee Konitz, Uri Caine, Chris Speed, Nils Wogram…
Gravity na prvi pogled nije album koji bi bio nešto specijalno po mom ukusu. Naravno radi se o akustičnoj džez-trio ploči rađenoj u post-bop ključu što je svakako dovodi u moju sferu interesovanja, ali ovo je i album uglavnom sporih, relaksiranih bluz-kompozicija, u veoma odmerenom ekspresivnom registru, bez ekscesa i ekstrema koji mene, istorijski, privlače. No, Burgwinkel, Wind i Weniger su izvanredni muzičari koji su pritom i prijatelji i u njihovoj, na momente izluđujuće kompleksnoj svirci se oseća mnogo autentične ljubavi i radosti.
Still Friends koja album otvara je tako na neki način i manifest. Ova Windova kompozicija napravljena je kao posveta prijateljstvu između njega i Wenigera koje, uprkos Windovom preseljenju u Njujork polovinom devedesetih nikada nije zamrlo. Naprotiv, kaže Wind, svirka sa Wnigerom je njemu uvek dolazila kao najprirodnija stvar. I čitav ovaj album, zapravo, je jedan omaž prirodnosti, relaksiranom gruvu i svingovanju uprkos tome što su kompozicije napisane, pa, rekoh već, na momente izluđujuće kompleksno. Kada čujete muzilare koji dugačke teme sa velikim brojem detalja sviraju ovako lako, prirodno, sa osetnim zadovoljstvom, skoro da je nemoguće da deo tog zadovoljstva ne pređe i na vas.
Wenigerov saksofon je razdragan ali nikada preglasan, mada sa druge strane nikada ni pretih. Wenigerovo sviranje zaista mogu da opišem najpre kao prirodno, bez artificijelne drame i glume. On voli melodije koje svira i voli da se igra sa njima, bez želje da sebe stavi u centar događaja, podrazumevajući da kao instrument sa najsvetlijim zvukom u ovoj postavi, saksofon svakako zaokuplja najveći deo slušaočeve pažnje.
Što je dobro jer je Wind ovde taj koji svira iz sve snage i za sve pare. Ne u smislu da je nametljiv ili da mnogo solira, već najpre u tome da i u svojim a i u Wenigerovim kompozicijama kontrabasista uvek ima vrlo promišljene, vrlo guste bas-teme i nudi puno zvuka i tona, potvrđujući Windovu tezu da je kontrabas srce ansambla i da on zapravo, poput Sunca u Sunčevom sistemu, drži na okupu ostale instrumente, što harmonski, što ritmički. Naravno, kada onda imate i maštovitog, razigranog bubnjara kao što je Burgwinkel, dobijate mnogo kompleksnog a opet prijatnog, simpatičnog rada u ritam-sekciji. Burgwinkel ove kompozicije svira koristeći dosta evropskih ritmova, što iz domena folklora, što iz domena umetničke (ali mahom plesne) muzike, i album samo na par mesta vozi „klasični“ džez sving, ali sva tri muzičara znaju šta je gruv i rado ga sviraju. Opet, Burgwinkel solaže svira maštovito, napuštajući ritam ali ne dopuštajući kompozicijama da padnu u svojoj tenziji.
Mada tenzije, da budem jasan, ovde nema previše. Gravity je opuštena, sa zadovoljstvom odsvirana ploča kompozicija koje svoju kompleksnost ne guraju u prvi plan već se najpre ponose lepim zvukom i prijatnim temama i improvizacijama. Uz jedan aranžman Betovena i jedan Geršvinov komad na kraju, album i ugodno spaja klasičnu i džez muziku, dajući svemu dašak tevtonske strogosti ali ne prestajući da se smeši sve vreme.